Kritika katoličke crkve

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu

Kritika katoličke crkve odnosi se na trenutnu organizaciju, ali i na njene greške u prošlosti, njeno političko djelovanje, učenja, nedostatke, strukturu ili optužbe da su njeni stavovi zastarjeli. Teološke nesuglasice pokrivene su u kršćanskoj denominaciji, a kritizira se i koncept pape. Katolička crkva je 2013. bila najveća kršćanska crkva i predstavljala pola svih kršćana[1] i gotovo šestinu svjetske populacije.[2]

Kritike katoličke crkve javljale su se i u prošlosti, jedan je primjer protestantska reformacija koja je u 16. stoljeću ukazivala na zloupotrebu crkvene prakse od korumpiranih svećenika kao i zbog teoloških sporova.[3] Do danas, katolička crkva, uglavnom na inicijativu pape Ivana Pavla II., sama se ispričala za neke greške u prošlosti, među kojima su inkvizicija,[4] progon Židova,[4] poniženje žena,[4] podcjenjivanje tuđih kultura, Križarske ratove, seksualno napastovanje djece u Irskoj od svećenika,[5] prisilna preobraćenja,[6] sudski postupak protiv Galileo Galileja, žive lomače tijekom Svetog rata, smaknuće Jana Husa kao i sudjelovanje katolika u trgovini robova u Africi.[7][8][9]

Sadašnje kritike[uredi | uredi kod]

Poganstvo u kršćanstvu[uredi | uredi kod]

Katolička crkva je optužena da je prihvatila poganska obilježja, ali i kult Rimskog cara, Helenističko-rimsku filozofiju, kao i Neoplatonizam i Gnosticizam.

Protestanti kritiziraju katoličku crkvu jer je dozvolila tradicionalna Rimska božanstva i kult Sunca kao što su Mitroizam i Sol Invictus, te time i idolopoklonstvo u crkvu.[10][11] Optužili su katoličku crkvu da je, kako bi privukla pogane da postanu nominalno kršćani, spojila kršćanske i poganske rituale i festivale.[12] Jedan je primjer poganski festival Uskrs kao zamjena za Pashu, iako nema nikakvih tragova da su godišnja kršćanska slavlja postojala prije 2. stoljeća.[10][11][13][14] Pogani su slavili Uskrs jer su obilježavali proljetni ekvinocij, zečevi su zapravo ostaci simbola božice Ēostre[15] dok su obojena jaja preuzeta od Babilonaca.[16]

Sveti spisi i tradicija[uredi | uredi kod]

Protestanti i drugi kritičari katoličke crkve preispituju vjerodostojnost onoga što se naziva "Svetom tradicijom". Crkva tvrdi da je Isus Krist predao Svete spise te da se tradicije morale interpretirati u kontekstu njegove zajednice. Protestanti tvrde da nema biblijskih dokaza koji to potvrđuju.[17] Evanđelje po Mateju (Matthew 15:1-20) spominje kako se Isus protivio farizejskoj praksi tradicije, ritualima koji ljudi slijede.[18] Protestanti tvrde da su mise katoličke crkve upravo primjeri te farizejske tradicije.[18]

S druge strane, pobornici katoličke crkve navode kako je sam Isus slavio tradicionalne židovske festivale (pasha),[19] posjetio hram,[20] pokopan po tradiciji, stvorio tradicionalnu moltivu, Oče naš,[21] te je, čini se, institucionalizirao pranje nogu.

Odnosi prema islamu[uredi | uredi kod]

2006., papa Benedikt XVI. je, govoreći u Njemačkoj, citirao kršćanskog vladara iz 14. stoljeća Manuela II. Paleologa, koji je rekao: "Pokažite mi što je Muhamed donio što je novo i naći ćete samo zle i neljudske stvari, poput njegove zapovijedi o širenju vjere mačem." Papine riječi izazvale su negodovanje u islamskom svijetu. "Jasno je da Sveti otac gaji stav poštovanja prema drugim religijama i kulturama, a svakako prema islamu," izjavio je glavni vatikanski glasnogovornik Federico Lombardi. Papa je čak dva puta u govoru rekao da je to citat, naglasivši tako da to nisu njegove riječi, te dodao da je nasilje "nespojivo s Bogom i sa prirodom duše."[22]

Razne islamske vođe su kritizirale papu zbog tog citata, od Pakistana, preko Saudijske Arabije pa sve do Egipta, te su usljedili razni prosvjedi.[23]

Papa je odgovorio da je taj citat izvučen iz konteksta: "Nadam se da čitatelji ovog teksta mogu odmah vidjeti da ta rečenica ne odražava moj vlastiti pogled na Kuran, za koji imam poštovanje jer je sveta knjiga velike religije. Kada sam citirao Manuela II., samo sam namjeravao skrenuti pozornost na odnos između vjere i razuma."[24]

Odvajanje crkve od države[uredi | uredi kod]

Kroz povijest zapadne civilizacije, katolička crkva je širila svoj utjecaj ne samo na religiju, nego i na političku vlast. Razne sfere društva, kao što su obrazovanje, zdravstvo i sudski sustav su povremeno znale biti preuzete od crkve. Neki biskupi su djelovali i kao sekularni vladari u malenim državama po Italiji i Svetom Rimskom carstvu, osobito u papinskim državama. Potpuno odvajanje katoličke crkve od države bio je dugotrajan i postepen proces u Europi i Južnoj Americi.[25]

Katolička crkva je pokušala utjecati na vlade raznih država, kao što su Italija, Irska, Filipini i Brazil, kako bi zabranila razvod, pobačaj, eutanaziju i upotrebu kontracepcije.[26]

Odnosi prema seksualnosti i kontracepciji[uredi | uredi kod]

Katolička crkva službeno zastupa stav o apstinenciji, što znači da njeni sljedbenici ne smiju imati seksualne odnose prije braka, te da nijedan vjernik, čak niti oni u braku, ne smiju prakticirati masturbaciju, niti homoseksualne činove ,[27] umjetnu oplodnju,[28] coitus interruptus, sterilizaciju ili pomaganje pobačaja. Službena politika katoličke crkve je da je seks jedino dozvoljen radi začeća i rađanja djece.

Crkva ne podržava niti korištenje kondoma.[29][30][31] Zbog takvog strogog pro-life stava, crkva je privukla kritike zbog širenja AIDS-a i HIV-a. Crkva pak odgovara da u državama kao što je Kenija, gdje se prakticira apstinencija više nego korištenje kondoma, je doživjela napredak u borbi protiv AIDS-a.[32] Sam Harris se osvrnuo na takav stav:

Veza između religije i morala - tako često zagovarana a tako rijetko demonstrirana - je ovdje potpuno iznevjerena, kao i svugdje tamo gdje religijske dogme nadilaze moralni razum i suosjećajnost.[33]

Prosvjed 2005. u kojem se zastarjeli stavovi pape i katoličke crkve uspoređuju sa dinosaurom

Neki kritiziraju takav stav jer također dovodi do prenapučenosti i siromaštva.[34] Jedan je primjer slučaj 9-godišnje djevojčice iz Brazila koja je zatrudnjela nakon što ju je silovao očuh, te se odlučila na pobačaj jer je takva rana trudnoća rizična za njen vlastiti život. Djevojčica, majka i liječnici su nakon toga ekskomunicirani iz lokalne Crkve, ali ista nije poduzela nikakve formalne poteze protiv očuha koji je djevojčicu zlostavljao. Jose Cardoso Sobrinho, konzervativni nadbiskup regije Pernambuco, gdje se čitav slučaj zbio, kazao je kako zlostavljač "unatoč gnjusnom zločinu" neće biti izbačen iz Crkve, jer Crkva smatra kako je "pobačaj, odnosno eliminacija nevinog života, mnogo ozbiljniji zločin".[35][36]

Papa Pavao VI potvrdio je poziciju crkve 1968. u enciklici Humanae Vitae. Tu objašnjava kako je "smisao snošaja razmnožavanje", te je stoga kontracepcija "u suprotnosti sa voljom Autora života [Boga]. Dakle koristiti takav božanski dar dok ga se istodobno lišava, čak i djelomično, njegovog smisla, je jednako ogavno prirodi muškarca i žene, te je dalekosežno u suprotnosti sa Božjim planom i Njegovom voljom."[37] Papa Benedikt XVI je zatražio svoj ured da istraži i preispita uspotrebu kondoma u sklopu šireg pogleda na bioetiku.[38] Međutim, kardinal Alfonso López Trujillo je u intervjuu za katoličku novinsku agenciju 4. svibnja 2006. izjavio da crkva "ostaje nepromijenjena u svojem učenju o kondomima".[39]

Christopher Hitchens se obrušio na takvo razmišljanje, koje je prozvao zastarjelim:

Vjerujem da će jednog dana sa sramom priznati da je bila pogreška smatrati da je AIDS loš, kao bolest, vrlo loš, ali da nije tako loš kao kondomi. Ili nije toliko nemoralan...Takva su učenja crkve odgovorna za smrti i patnje milijuna ljudi, i oni bi se trebali ispričati za to. Trebali bi pokazati barem malo srama.[40]

Matt Slick navodi kako se u Bibliji uopće nigdje ni ne spominje kontrola rađanja, pa se stoga crkva niti ne može pozivati na biblijski autoritet radi protivljenja kontracepcije. Kako bi potkrijepio argument, uzima kao primjer situaciju u kojoj jedna žena već ima djecu, ali bi daljnje trudnoće mogle ugroziti njen život zbog njene starije dobi. Slick navodi kako je stoga mudro od te žene što koristi kontracepciju jer time ne samo što spašava sebi život, nego i osigurava da će njena djeca imati majku koja će brinuti o njima.[41]

Štovanje Marije[uredi | uredi kod]

Neke skupine, osobito protestanti, zamjeraju katoličkoj crkvi što vrši kult Marije, Isusove majke. Prema njima, to je kontroverzno jer samo Isus ima pravo posredovati između čovjeka i Boga, te zamjeraju što se Marija štuje poput božice.[42][43]

Celibat[uredi | uredi kod]

Obvezan svećenički celibat prvi se put pojavio tek 306. na Elvirskom sinodu. To je potvrdio papa 385., navodeći da je takav celibat proizašao od apostola. 1139., to je postala opća praksa u cijelom kleru.[44][45] Takvu praksu ne provode niti protestanti, niti pravoslavci, pa niti Istočne katoličke crkve. Vatikan i danas održava tradiciju prema kojoj se svećenici ne smiju oženiti niti imati djecu jer time smatra da su u "duhovnom braku sa Bogom".[46]

Nakon razotkrivanja slučaja seksualnog zlostavljanja u crkvi, neki su optuživali da je celibat među glavnim faktorima koji su naveli neke svećenike na zlostavljanje djece i mladeži. Čak se 80 % njemačkih katolika izjasnilo protiv ovog pravila. Jedan od razloga je i taj što za ovu praksu nema uporišta u Bibliji. Mnogi dijelovi Svetog pisma ukazuju na to da ni sami apostoli nisu prakticirali celibat: u Prvoj Timotejevoj poslanici apostola Pavla čak stoji: "Biskup bi trebao biti dobr otac obitelji i svoju bi djecu trebao odgajati tako da budu poslušna i poštena."[47] Prva poslanica Timoteju sadrži i sljedeći tekst:

Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i prikloniti se prijevarnim duhovima i zloduhovskim naucima. A sve to pod utjecajem himbe lažljivaca otupjele savjesti koji zabranjuju ženiti se i nameću uzdržavati se od jela što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju oni koji vjeruju i znaju istinu. Doista, svako je Božje stvorenje dobro i ne valja odbaciti ništa što se uzima sa zahvalnošću jer se posvećuje riječju Božjom i molitvom.[48]

Martin Luther zahtijevao je još 1520. da se ukine obvezujući celibat i svojim primjerom značajno pridonio toj reformi. Oženio je i bivšu redovnicu Katharinu von Bora i s njom osnovao obitelj.[43]

Odnosi prema zaređenim ženama[uredi | uredi kod]

Službeni stav katoličke crkve je i danas ostao nepromijenjen u svezi primanja žena za svećenike. Vatikan navodi da je jedino muškarcima dopušteno zaređenje. Švicarka Monika Wyss nije se pokorila toj odredbi te je zaređena za prvu švicarsku 'svećenicu'. Crkva ne priznaje ceremoniju koju je osnovala ženska inicijativa nazvana "Rimokatoličke svećenice zapadne Europe".[49] Profesorica teologije Marinella Perroni također se pobunila protiv takvog stava crkve, koju je nazvala diskriminirajućom: "Ne, nema razlike u tumačenju nauka, jer i muški i ženski teolozi znaju da i žene mogu biti zaređene. To što ljudi u Crkvi kažu kako nema osnove za zaređivanje žena nema veze s istinom."[50] 74-godišnji svećenik Roy Bourgeois izbačen je iz crkve nakon 40 godina službe jer je javno podržao primanje žena u svećenstvo. Nazvao je takvu zabranu "seksizmom":

Katolički svećenici kažu da su osjetili poziv postati svećenikom od Boga. Kao mladi svećenik, počeo sam pitati sebe i druge mlade svećenike: "Tko smo mi, kao muškarci, da kažemo da je naš poziv od Boga autentičan, ali Božji poziv ženama nije?" Zar nije svemogući Bog, koji je stvorio svemir, sposoban dozvoliti ženama da postanu svećenice? Suočimo se s tim. Problem nije u Bogu, već u kulturi klera sastavljenoj samo od muškaraca koja smatra da su žene manje vrijedne od muškaraca.[51]

Kritike u prošlosti[uredi | uredi kod]

Odnosi prema Židovima[uredi | uredi kod]

1998., papa Ivan Pavao II. se ispričao zbog postupaka kršćana koji su nanijeli patnje i bol Židovima, nazvavši ih "našom starijom braćom po vjeri".[52] Počevši od 4. stoljeća, crkva je prisvajala proroke iz Biblije dok je istodobno proglasila da su Židovi "skrenuli od Božje volje". Sva upozorenja i grijesi iz Starog zavjeta su pripisani Židovima dok su sve pohvale i obećanja pripisani crkvi. Najveći kamen spoticaja katoličke crkve bio je taj što Židovi nisu prihvatili Isusa kao njihovog mesiju.[53] Izuzev dvije i pol godine vladavine Flavija Klaudija Julijana, ranokršćanska crkva je Židove smatrala hereticima, pod njenim utjecajem Rimski carevi zabranjivali su preobraćenja pogana na judaizam, usprkos službene zaštite, sinagoge su često napadane i razarane, Euzebije od Cezareje i Jovan Hrizostom su zabranjivali kršćanima druženje sa Židovima ili posjećivanje sinagoga. Teolog Augustin iz Hippoa čak je išao korak dalje i iznio teoriju da je "Božja volja ostaviti dio Židova da žive u jadnom stanju kao živi svjedoci prave kršćanske istine".[53]

Umjetnički prikaz bivšeg geta u Rimu, 19. stoljeće

937., papa Lav VII savjetovao je nadbiskupu Mainza protjerivanje Židova ako i dalje nastave odbijati pokrstiti se, dok se 1081. papa Grgur VII bunio zapošljavanju Židova u javnim službama na Iberskom poluotoku.[53] Tijekom Trećeg Križarskog rata 1190., u Engleskoj su se javljali slučajevi napada na Židove. 1215., papa Inocent III. izdao je naredbu kojom svi Židovi moraju nositi odjeću za raspoznavanje, koja se ubrzo razvila u židovsku značku. U 13. i 14. stoljeću, katolička crkva je provodila aktivnu politiku kojom je planirala preobraćenje svih Židova na kršćanstvo. To je kulminiralo protjerivanjem Židova iz Španjolske 1492. i Portugala 1496.[53] 1553., kadinal Caraffa, voditelj inkvizije u Rimu, je dao spaliti sve kopije Talmuda i dobar dio hebrejske literature, dok je papa pokušao utjecati na druge vladare Europe da učine isto. Papa Pio V. je 1569. protjerao sve Židove iz papinskih država, izuzev u Anconi i Rimu. Uspostavljen je i geto i "ulice za Židove". Tek nakon Francuske revolucije, postepeno su vraćena sva građanska prava Židovima po Europi te je normaliziran odnos prema njima.[53]

Papa Benedikt XVI. je svojedobno kritiziran jer je prigrlio Tridentinsku misu, koja sadrži molitvu za "preobraćenje svih Židova". Molitva spominje židovsko "sljepilo" te je upućena za "njihov spas od tame".[54] Nakon raznih prosvjeda, katolička crkva je izbacila referencu na te sporne dijelove molitve.[55] Ipak, židovski poglavari su i dalje razočarani tom molitvom, čak i nakon prepravka.[56]

Prisilna preobraćenja[uredi | uredi kod]

Prozelitizam je praksa pokušaja preobraćenja ljudi na drugu religiju. Katolička crkva je često kritizirana kroz povijest zbog agresivnog preozelitizma, usmjerenog osobito prema nekršćanskim domorocima Južne Amerike i Afrike, ali i prema granama drugih kršćanskih religija, naročito pravoslavne.[57] Crkva je izjavila da ima "pravo i dužnost" širiti svoju poruku nevjernicima i prihvaćati obraćenja sa drugih religija.[58] Od 15. stoljeća nadalje, Španjolska i Portugal su stoljećima svojim kolonijama širom Latinske Amerike i na Filipinima nametali katoličku religiju kao jedinu službenu, dok su religije domorodaca ili bilo koje druge alternativne religije značajno ograničene.[59]

Početkom 19. stoljeća, izuzev Egipta, Etiopije i dijela Konga, u Africi se rijetko gdje prakticirala kršćanska religija. Od 1800-ih, pokrenute su katoličke misionarske ekspedicije na zapadu Afrike, poglavito oko Senegala i Gabona. No i protestanti, anglikanci i drugi ogranci kršćana su se takmičili oko širenja svojih nazora nad tim područjima. Najviše se koristila metoda obrazovanja: siromašni Afrikanci su htjeli steći obrazovanje, a misionari su ih učili čitati kako bi ovi mogli čitati Bibliju.[60]

Korištenje latinskog jezika[uredi | uredi kod]

Oltar u jednoj katoličkoj crkvi

Kroz povijest, katoličke mise su se vršile na latinskom jeziku. Još u 17. stoljeću, protestanti su se žestoki protivili takvoj praksi te zahtijevali da se prilikom molitve i svetih sakramenata svećenici koriste jezikom koji javnost može razumijeti. U staroj liturgiji, svećenik je također bio okrenut leđima prema religioznim, a licem prema oltaru. Postepeno se takva praska ukidala te su se mise počele služiti na narodnom jeziku. Nakon modernizacijskih reformi provedenih II. vatikanskim koncilom 1960-ih, posljednja misa na latinskom služena je 1970.[61]

Ponašanje crkve tijekom Drugog svjetskog rata[uredi | uredi kod]

Neki krugovi zamjeraju Vatikanu i katoličkoj crkvi preveliku pasivnost tijekom Drugog svjetskog rata. Odnos pape Pija XII i Holokausta je i danas predmet velikih rasprava: jedini mu zamjeraju da je bio tih tijekom pokolja, dok ga drugi hvale jer je spasio možda na desetke tisuća Židova. Michael Phayer piše da je "rasprava o ulozi pape Pija XII u Holokaustu gotovo jednako duga kao i istraživanje o samom Holokaustu".[62] Još je bolnija i nezgodnija uloga crkve bila u NDH, gdje je aktivno podupirala formalno katolički, marionetski režim fašista koji su vršili masovne zločine. Neki svećenici, kao što je Ivan Šarić, su aktivno podupirali režim, dok je Miroslav Filipović čak i osobno ubijao nekatoličke civile. Također su vršena masovna prisilna prekrštenja stanovništva uz blagoslov crkve. I u drugim dijelovima Europe bilo je sličnih primjera: svećenik Jozef Tiso čak je bio vrhovni poglavar Slovačke marionetske države fašista, a nakon rata je kažnjen smrtnom kaznom zbog ratnih zločina.[63] S druge strane, i sama je katolička crkva bila meta progona tijekom tog razdoblja: u veljači 1933., Hermann Göring je zabranio sve katoličke novine u Kölnu, stotine svećenika je uhićeno jer je progovorilo protiv anti-demokratskih promjena u Njemačkoj, tisuće pripadnika Središnje katoličke stranke je poslano u logore, do 1939. preko 10.000 katoličkih škola je zatvoreno, dok su razni svećenici štitili Židove od progona i sigurne smrti po Nizozemskoj, Italiji i Francuskoj. Izraelski veleposlanik Pinchas Lapide u svojoj knjizi iz 1967., The Last Three Popes and the Jews [Posljednja tri pape i Židovi], navodi da je crkva spasila između 700.000 i 860.000 Židova od smrti tijekom tog razdoblja.[64]

Inkvizicija, Križarski ratovi i religozni ratovi[uredi | uredi kod]

Tijekom Srednjeg vijeka, pokrenuta je inkvizicija u Španjolskoj, Italiji i dijelovima Francuske. Progonili su se kršćani koji su javno odmakli od ključnih doktrina katoličke crkve.[65] Kako bi se borili protiv heretika, vlasti nisu birale metode kako bi spriječile takav trend te su ostale zapamćena po teškim kaznama i nikakvim pravima optuženih. Najneslavniji primjeri bile su žive lomače i "lov na vještice". Samo u Španjolskoj, spaljeno je 31.912 heretika.[65] Inkvizicija je napokon ukinuta početkom 19. stoljeća.

1095. pokrenuti su, na inicijativu pape Urbana II.,[4] Križarski ratovi čiji je cilj bio preuzeti Isusov dom u Jeruzalemu od islama i staviti ga pod katoličku upravu. Europske vojske su potom krenule u pohod na Bliski istok i stvorile kratkotrajno Jeruzalemsko Kraljevstvo, a idućih 200 godina u ratovima je poginulo najmanje milijun ljudi. Roger Bacon je već na početku kritizirao rat i dodao da će od njega "preživjeli i njihova djeca samo još više zamrziti kršćansku religiju".[66] Papa Ivan Pavao II. javno se ispričao za taj događaj.[4]

Katolička crkva je kritizirana i zbog Europskih religioznih ratova, među kojima se izdvajaju Hugenotski ratovi (1562.-1598.) u kojima većinski katolici nisu htjeli dopustiti manjinskim protestantima pravo na vjeroispovijest u Francuskoj. Rat je završio kada su katolici dali protestantima sva građanska prava.[67]

Povezano[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Marty, Martin E., Chadwick, Henry, Pelikan, Jaroslav Jan (2000). "Christianity" in the Encyclopædia Britannica Millennium Edition. Encyclopædia Britannica Inc.. 
  2. „Number of Catholics and Priests Rises”. Zenit News Agency. 12. veljače 2007. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-25. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  3. Jacobs, Levasseur & Randolph (2002), str. 11, 93, 106, 112, 174, 140, 141
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 4,4 Rory Carroll (13. ožujka 2000). „Pope says sorry for sins of church”. Guardian. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  5. Jonathan Wynne-Jones (20. ožujka 2010). „Pope's apology: 'You have suffered grievously and I am truly sorry'”. The Telegraph. Pristupljeno 20. ožujka 2013. 
  6. „Pope John Paul II Makes Unprecedented Apology For Sins of Catholic Church”. CNN. 12. ožujka 2000. Arhivirano iz originala na datum 2013-05-30. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  7. BBC News. „Pope issues apology”. BBC. Pristupljeno January 14, 2013. 
  8. BBC News. „Pope apologises for Church sins”. BBC News. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  9. Robinson, B A (3. srpnja 2000). „Apologies by Pope John Paul II”. Ontario Consultants. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-14. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  10. 10,0 10,1 Newcomb (2003), str. ix
  11. 11,0 11,1 Talmage (1973), str. 745-757
  12. Will Durant in The Story of Civilization, Volume 3, "Caesar and Christ":
  13. Socrates, Church History, 5.22, in Schaff, Philip (July 13, 2005). „The Author’s Views respecting the Celebration of Easter, Baptism, Fasting, Marriage, the Eucharist, and Other Ecclesiastical Rites.”. Socrates and Sozomenus Ecclesiastical Histories. Calvin College Christian Classics Ethereal Library. Pristupljeno 20- ožujka 2013. 
  14. Hislop (1989), str. 104-105
  15. Heather McDougall (3. travnja 2010). „The pagan roots of Easter - From Ishtar to Eostre, the roots of the resurrection story go deep”. Guardian. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  16. Paul S. Taylor. „Where did “Easter” get its name? Where did the concept of an Easter egg and bunny originate?”. Christian Anwsers. Arhivirano iz originala na datum 2014-05-30. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  17. „Is the Catholic Church God's true Church and Peter the first Pope?”. the-ten-commandments.org. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  18. 18,0 18,1 Allen Ross. „Jesus And The Traditions Of The Elders (Matthew 15:1-20)”. bible.org. Pristupljeno December 28, 2011. 
  19. „The Last Supper (Luke 22:7-23) | Bible.org - Worlds Largest Bible Study Site”. Bible.org. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  20. „Presentation of Jesus in the Temple - Catholic Joyful Rosary Mystery”. How-to-pray-the-rosary-everyday.com. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  21. „Matthew 6:9 "This, then, is how you should pray: "'Our Father in heaven, hallowed be your name”. Bible.cc. Pristupljeno 20. travnja 2013. 
  22. „Complete transcript of Benedict XVI's speech accessed January 7, 2008”. Guardian. 2008. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  23. BBC News (16. rujna 2006). „In quotes: Muslim reaction to Pope”. bbc.co.uk. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  24. „Faith, Reason and the University Memories and Reflections”. Vatican.va. 12. rujna 2006. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  25. Gill (1998), str. 18-21
  26. Jones & Malcolm (1999), str. 256
  27. „Catechism Of The Catholic Church”. Usccb.org. 1951. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-28. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  28. „Catechism Of The Catholic Church”. Usccb.org. 1951. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-28. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  29. Squires, Nick (17. ožujka 2009). „Pope Benedict XVI: condoms make Aids crisis worse”. Telegraph.co.uk. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  30. „Contraception and Sterilization”. Catholic.com. 10. kolovoza 2004. Arhivirano iz originala na datum 2010-03-18. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  31. „Birth Control”. Catholic.com. 10. kolovoza 2004. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-13. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  32. Dugger, Carol (2006-05-18). „Why is Kenya's AIDS rate plummeting?”. International Herald Tribune. Arhivirano iz originala na datum 2012-12-05. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  33. Mikičić (2010), str. 56
  34. BBC News (9. srpnja 1999). „Is the Vatican wrong on population control?”. bbc.co.uk. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  35. „Crkva: Veći je zločinac 9-godišnja djevojčica koja je pobacila da si spasi život, nego očuh koji ju je”. Index.hr. 23. svibnja 2012. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  36. Guy Adams (9. ožujka 2009). „Brazil rocked by abortion for 9-year-old rape victim”. The Independent. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  37. Paul VI (1968). „Humanae Vitae - Encyclical Letter of His Holiness Paul VI on the regulation of birth, 25 July 1968”. Vatican.va. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  38. Dickey, Christopher (May 2006). „Catholics and Condoms”. Newsweek. MSNBC. Arhivirano iz originala na datum 2006-07-06. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  39. „Church 'will not budge one inch' on issue of condom use, says Cardinal Lopez Trujillo”. Catholic News Agency. svibanj 2006. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-12. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  40. „Hitchens on the Catholic Church”. richarddawkins.net. 23. srpnja 2011. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-09. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  41. Matt Slick. „Does the Bible say anything about birth control?”. Christian Apologetics and & Research Ministry. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-11. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  42. Thomas K. Grose. „Devotion to Her has long been a Controversial Affair”. usnews.com. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  43. 43,0 43,1 Klaus Krämer, Marina Martinovic (16. rujna 2011). „Razlike katoličke i protestantske crkve”. Deutsche Welle. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  44. „Second Lateran Council”. The Catholic Encyclopedia. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  45. Rev. Thomas Doyle. „A Very Short History of Clergy Sexual Abuse in the Catholic Church”. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  46. „Vatican stands by celibacy ruling”. BBC News. 16. studeni 2006. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  47. Michael Hollenbach (15. veljače 2010). „Celibat i seksualna zlostavljanja u crkvi”. Deutsche Welle. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  48. „Prva poslanica Timoteju”. hbk.hr. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  49. „Katolkinje zaređene za 'svećenice'”. Jutarnji list. 24. lipnja 2006. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-06. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  50. Sivlije Tomašević (8. ožujka 2013). „'Tko u Crkvi kaže da ne možemo biti zaređene – ne govori istinu'”. Večernji list. 
  51. Roy Bourgeois (20. ožujka 2013). „My Prayer: Let Women Be Priests”. New York Times. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  52. BBC News (2005). „A Pope for the World”. bbc.co.uk. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  53. 53,0 53,1 53,2 53,3 53,4 Egal Feldman, Michael Berenbaum (2008). „Church, Catholic”. Jewish Virtual Library. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  54. Westcott, Kathryn (27. travnja 2007). „Concerns over Pope's Latin Mass move BBC World”. BBC News. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  55. „After protests, Pope changes Latin prayer for Jews”. Christiantoday.com. 2. lipnja 2008. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  56. „US Jewish leaders call reintroduction of Latin prayer 'retrogression'”. Eni.ch. 15. veljače 2008. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-12. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  57. Philip F. Lawler (28. rujna 2001). „What's Wrong with Proselytism?”. CWNews. Pristupljeno 21. travnja 2013. 
  58. „Pope insists on 'right and duty' of Catholic Church to spread its message to non-believers”. Daily Mail. 14. prosinca 2007. Pristupljeno 23. srpnja 2012. 
  59. Farhadian (2012), str. 263
  60. BBC News. „The Story of Africa”. bbc.co.uk. Pristupljeno 23. travnja 2013. 
  61. „Misa će se češće služiti na latinskome”. Jutarnji list. 28. lipnja 2007. Pristupljeno 22. travnja 2013. [mrtav link]
  62. Phayer (2008), str. 48
  63. „Jozef Tiso (Slovak priest and statesman”. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  64. Matthew E. Bunsen. „Catholic Martyrs of the Holocaust”. Arhivirano iz originala na datum 2013-07-12. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  65. 65,0 65,1 Jewish Virtual Library. „The Inquisition”. Pristupljeno 22. travnja 2013. 
  66. Throop (1940), str. 133
  67. Spielvogel (2010), str. 283

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Farhadian, Charles E. (2012). Introducing World Christianity. John Wiley & Sons. ISBN 9781405182492. 
  • Gill, Anthony (1998). Rendering Unto Caesar: The Catholic Church and the State in Latin America. University of Chicago Press. ISBN 9780226293837. 
  • Hilop, Alexander (1989). Two Babylons Or the Papal Worship. Loizeaux Brothers, Incorporated. ISBN 9780872133303. 
  • Jacobs, Heidi Hayes; Levasseur, Michel; Randolph (2002). „One”. Medieval Times to Today. Pearson Prentice Hall. ISBN 9780130629951. 
  • Jones, Greta; Malcolm, Elizabeth (1999). Medicine, Disease and the State in Ireland, 1650-1940. Cork University Press. ISBN 9781859182307. 
  • Mikičić, M. Anton (2010). God Is Redundant. Dog Ear Publishing. ISBN 9781608441808. 
  • Newcomb, Harvey (2003). Great Apostasy: Being an Account of the Origin, Rise and Progress of Corruption and Tryanny in the Church of Rome. Kessinger Publishing. ISBN 9780766178847. 
  • Phayer, Michael (2008). Pius XII, the Holocaust, and the Cold War. Indiana University Press. ISBN 9780253349309. 
  • Spielvogel, Jackson J. (2010). Western Civilization: A Brief History: Since 1500. Cengage Learning. ISBN 9780495571490. 
  • Talmage, James E. (1973). Jesus the Christ : A Study of the Messiah and His Mission According to Holy Scriptures Both Ancient and Modern (40th ed izd.). LDS Church. OCLC 2012826. 
  • Throop, Palmer Allan (1940). Criticism of the Crusade: A Study of Public Opinion and Crusade Pro Paganda. Swets & Zeitlinger. 

Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]