Kraljevina Srbija (1718–1739)
Kraljevina Srbija se ovde odnosi na pokrajinu Habsburškog carstva koja je postojala u centralnim delovima današnje Republike Srbije između 1718. i 1739. godine, u vreme druge austrijske okupacije.
Naziv[uredi | uredi kod]
Austrijski službeni dokumenti toga vremena ovu teritoriju nazivaju Kraljevina Srbija, a austrijski car za sebe uzima titulu kralja. Upravnik oblasti imao je titulu guvernera, a uprava oblasti je nazvana Vojna Komandatura Kraljevine Srbije (nem. Militärkommandatur des Königreichs Serbien).
Austrijsko osvajanje[uredi | uredi kod]
Krajem 17. veka, austrijsko carstvo je isteralo Osmanlije iz većeg dela panonske nizije (uključujući Bačku i severozapadni Srem), a granice uspostavljene 1699. godine ostavljaju u sastavu turske carevine Banat i jugoistočni Srem.
Turci se nisu mirili s gubitkom. Nakon uspešnog rata sa Rusijom (Prutski rat) i dok je Austrija bila zauzeta Ratom za špansko nasleđe, Turci su 1714. napali Mletačku republiku (Tursko-mletački rat 1714-1718, poznat i kao Drugi Morejski rat, u Hrvatskoj i kao Sinjski rat). Osmanlije su bile pretežno uspešne, oteli su Mlecima Moreju (tj. Peloponez - to je postigao Damad Ali paša, čije se turbe nalazi na beogradskoj tvrđavi), kao i preostala uporišta na Kritu, ali nisu uspeli da zauzmu Krf. U leto 1715, bosanski paša je s velikom vojskom krenuo na Sinj ali je tu poražen. Pritisak na Mletke je popustio 1716. ulaskom Austrije u rat. Iste godine Eugen Savojski odnosi pobedu kod Petrovaradina i osvaja Banat. U leto 1717 opseda Beograd, kojeg osvaja, nakon čega razbijena turska vojska Numan-paše Ćuprilića beži pred srpskim dobrovoljcima[1].
Osmansko carstvo je Požarevačkim mirom 1718 izgubilo Banat i ostatak Srema, kao i bosansku Posavinu, Srbiju do Zapadne Morave i Kamenice (bez crnorečkog i knjaževačkog okruga na istoku i Krupnja u Podrinju[1]). Austrijanci su dobili i Malu Vlašku, a Mlečani pojas današnje Dalmacije sa Imotskim (čime je konačno ustanovljena granica sa Bosnom).
Uprava[uredi | uredi kod]
Ugarska dvorska kancelarija je polagala pravo na osvojene teritorije, kao nasleđe krune Svetog Stefana, ali je to bečka vlada odbila, jer su osvojene carskim oružjem[1].
Zvanični naziv za austrijsku upravu u današnjoj centralnoj Srbiji bio je Vojna Komandatura Kraljevine Srbije, nem. Militärkommandatur des Königreichs Serbien (odnosno Servien po ondašnjem izgovoru). Od ove administracije bili su izuzeti krajinski i istočni deo požarevačkog okruga i dodeljeni su na upravu banatskoj administraciji u Temišvaru[1] (Tamiški Banat).
U „Kraljevini“ Srbiji je 1717-20. privremena vojna uprava na čelu sa grofom Odvijerom, a od 1720. godine građanska uprava – Administracija Srbije (ili Beogradska administracija), koja je bila lično carevo vlasništvo. Na čelu administracije (zvanična titula je „predsednik administracije“ a nezvanična „guverner“) je princ od Virtemberga sa po 2 savetnika (građanin + vojnik) za administrativnu i za sudsku vlast. Od 1733-36. guverner Srbije je general Maruli a od 1736. feldmaršal de Valis (obojica grofovi). Administrativna i sudska vlast bile su u vojnim, a finansijska u komorskim rukama. Vojna vlast je bila potčinjena Dvorskom ratnom veću a komorska – Dvorskom komorskom veću. Administracija Srbije dosta je zavisila od odobrenja koja su slata iz ovih veća, ali im je ponekad neke odluke i samo stavljala do znanja.
Administrativna podela[uredi | uredi kod]
Zemlja je podeljena na 11 distrikata (okruga, provizorata), koji se dele na knežine, a ove na sela. Distriktom upravlja provizor uz pomoć išpana - župana (kao prvog pomoćnika i zamenika) i 2-3 ibrajtera, knežinama oborknezovi a selima knezovi. Provizor vrši administrativnu, sudsku, policijsku i finansijsku vlast. Oborknezovi i knezovi su zadržani iz turskih vremena dok su ostali novodovedeni činovnici koji dobijaju plate iz državne blagajne. 1/3 sela u Srbiji je pusto. Dažbine se plaćaju komori (glavna – porez na zemljište), pošto je u Srbiji jedini feudalac država. Osim „komorskih“ postoje i „hajdučka“ sela.
Beograd je zaseban: ima nemačku i srpsku opštinu. Srbi imaju svoj zbor uglednih ljudi i opštinski odbor sa knezom/birovom koji je i sudija.
Oružane snage[uredi | uredi kod]
Sedište vojske je u Beogradu gde su smešteni grenadiri i pešadija. Još 3 konjičke divizije raspoređene su po Šapcu, Valjevu, Rudniku i Jagodini. Pored toga postoji i srpska milicija koja je organizovana u kapetanate (15) po selima (nisu spojena u teritorijalnu celinu) i kojoj je na čelu oberkapetan Vuk Isaković. „Hajdučka“ sela nalaze se uglavnom uz granicu i ima ih različiti broj po distriktima (od 2 do 15). Uživaju određne povlastice a treba da čuvaju granicu, putnike i skoroteče (glasnike).
Opšte prilike i crkvena politika[uredi | uredi kod]
Srbija je austrijsku okupaciju dočekala skoro opustošena, a situacija se neće ni kasnije popraviti. Prema izveštaju grofa Najperta Dvorskom ratnom veću, u Srbiji je 1717-18. bilo više opustelih nego nastanjenih mesta, u kragujevačkoj nahiji svega 38 naseljenih mesta prema 164 pusta (među kojima čak i Kragujevac). Beograd je imao 494 "podanika" (tj. poreskih obaveznika odn. njihovih domaćinstava), zatim Bogatić u Mačvi 144 podanika, ali mesta obično nisu imala više od 10 poreskih obveznika. Ukupan broj stanovnika Srbije okupirane od Austrijanaca se procenjuje na 40.000[2].
Administracija Srbije je funkcionisala sporo i teško zbog složenosti kompetencija u bečkoj centrali i između centrale i nje. Bila je obeležena grabežljivošću guvernera i njegovih organa. Narod je trpeo i od hajdučije, koja je navodno bila u vezi sa nekim ljudima iz sistema, a takođe i od bespravnog i bezobzirnog iskorišćavanja svoje radne snage i stoke. Stanje je bilo tako teško da je narod počeo da se seli u turske krajeve, a čak su i austrijske vlasti smatrale da je situacija za plakanje[1].
Mitropolit Vićentije Jovanović (1731-37) se u pismu ruskoj carici Ani žali na austrijske vojnike i tvrdi da ovi pljačkaju kuće, imanja, crkve, pa čak i mrtvace u grobovima. Prema austrijskom popisu iz 1721. u Srbiji su bile 6023 "sesije" a već pet godina kasnije samo 4103. Guverner Aleksandar Virtemberški je priznavao da bi "čitavi krajevi morali dezertirati ako ostane ovako". To je bio jedan od razloga zbog koga su u Srbiju dovođeni nemački naseljenici, naročito u Beograd koji je izgrađivan u veliku tvrđavu[3].
- Položaj crkve
Austrijska vlada je nameravala da u Srbiji radi u ime katoličanstva. S jedne strane, Karlo VI je još pre Požarevačkog mira odlučio da u Srbiju pošalje misionare a nova uprava je dobila uputstvo da se ima delovati oprezno, da se pomogne delo unije. S druge strane, dozvoljeno je samo doseljavanje katolika u Srbiju, naročito je bilo poželjno da u Beogradu uvek ima više katolika nego pravoslavnih. U Smederevu je 1726. ustanovljena biskupija, sa kanonicima u više mesta. U Beogradu je iste godine osnovana vrsta niže gimnazije, a nastavnici uopšte su morali polagati ispite pred isusovačkim komisijama[1].
Pravoslavnoj crkvi su pravljene teškoće iz verskih i unutrašnje političkih razloga. U Banatu je i za pravoslavne propisano slavljenje katoličkih praznika, izbor mitropolita i episkopa je bio pod carskom kontrolom, oni nisu mogli ići u narod bez pratnje činovnika. Kada je 1725. umro karlovački mitropolit Vićentije Popović, Srbi su želeli da njegovo mesto preuzme beogradski mitropolit Mojsej Petrović, čime bi se ujedinila srpska crkva u austrijskom carstvu. Ovo nije odgovaralo katoličkom kleru, jer bi umanjilo mogućnost unije, a austrijske vlasti su se plašile da bi moglo pojačati zahteve Ugarske dvorske kancelarije. Spor je trajao dugo, da bi 1. aprila 1727. Beč potvrdio Mojseja za mitropolita karlovačkog i samo administratora beogradskog, što Srbi nisu želeli primiti. Narodni sabor je uputio predstavku i sam Mojsej je išao u Beč da objasni stav naroda. Beč je na to odgovorio 1729., u suštini negativno, tako da je upućena nova deputacija 1730. tokom koje je Mitropolit Mojsije umro u Beču 27. jula. Slična priča se ponovila 1731., kada su Srbi kandidovali aradskog vladiku Vićentija Jovanovića[3].
Srpska crkva se pritiscima odupirala hvatanjem veza sa Rusijom odakle se širila slava Petra Velikog. On je, nakon molbi mitropolita Mojseja, naredio 1722 da se srpskim crkvama pošalje "odejanja" i knjiga, kao i dvojica kijevskih vaspitanika za nastavnike među Srbima. U Karlovce je tek 1726. došao Maksim Suvorov, koji je jedno vreme proveo i u Beogradu. Ruski uticaj će postati veliki i u crkvi i u narodu, tako da je čak i stari književni srpskoslovenski jezik napušten u korist ruskoslovenskog[3].
Kraj austrijske uprave[uredi | uredi kod]
Rusi i Turci su ponovo zaratili 1735, u centru sukoba se nalazio Krimski kanat. Austrija se pridružila svom ruskom savezniku u julu 1737. mada ne u najpovoljnijim okolnostima (sukob sa Francuskom oko izbora novog poljskog kralja od 1733 i mađarski ustanak 1734-35).
Iako nezadovoljni odnosom Austrije, veći deo Srba se odlučio za rusko-austrijsku stranu. Na tajnom zboru marta 1737., srpski patrijarh Arsenije IV Jovanović Šakabenta sa nekoliko episkopa i svetovnih glavara sa turskog područja su se odlučili da pomažu austrijskoj vojsci[4].
Austrija je odmah po ulasku doživela jedan veliki poraz u Bici kod Banje Luke 4. avgusta, čemu je navodno doprineo neki Srbin, koji je davao uputstva Turcima[4]. Situacija se, u početku, bolje odvijala na samom srpskom ratištu, gde je carska vojska imala srpske pomoćne odrede, pod zapovedništvom kragujevačkog oberkapetana Staniše Markovića Mlatišume. Istog dana, 28. jula (8. avgusta), zauzeti su Niš i Novi Pazar. Starovlaški knez Atanasije Rašković je sa svojim ljudima uzeo Novu Varoš i Prijepolje. Ipak, odziv Srba i Albanaca za dizanje ustanka je bio slab, izbila je kuga, turski vojni odgovor je bio energičan, a Austrijanci dezorganizovani. Nakon poraza kod Vidina, Austrijanci 24. avgusta napuštaju Novi Pazar. Patrijarh i izbeglice kreću u povlačenje sa Austrijancima, koji uglavnom trpe poraze[4].
Tokom 1738. nije bilo značajnijih vojnih operacija, da bi 22. jula 1739. Austrijanci bili odlučujuće poraženi kod Grocke. Beogradskim mirom, potpisanim 18. septembra 1739, nove granice Austrijskog carstva postaju Sava i Dunav (Oltenija je vraćena Vlaškoj, koja je turski vazal). Granica prema Srbiji će se, s izuzetkom 1789-91, zadržati do 1918.
Austrijski vojni guverneri[uredi | uredi kod]
Suveren: Karlo VI, car Svetog Rimskog Carstva
Guverner | Period |
---|---|
Eugen Savojski | 1717 |
Friderich Ferry von Staedtler | 1717 |
Johann Joseph Anton O'Dwyer | 1718 - 7. sep. 1720. |
Karl Aleksander Virtemberški | 7. sep. 1720. - 1733. |
General Maruli? | 1733-1736. |
Karl Christoph von Schmettau?[5] | 1733? - 4. sep 1738. |
Georg Olivier von Wallis | nov. 1738? - 4. sep. 1739. |
Literatura[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Novi saveznički rat protiv Turaka, Projekat Rastko
- ↑ Socijalistička Republika Srbija, I tom, str. 150 (NIRO "Književne novine", Beograd, 1982.) COBISS.SR-ID 22537228
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Ruski uticaj među Srbima, Projekat Rastko
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Austriski porazi, Projekat Rastko
- ↑ World Statesmen - Yugoslavia Arhivirano 2012-05-24 na Archive.is-u, daje spisak guvernera
- Istorijski atlas, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva - Zavod za kartografiju "Geokarta", Beograd, 1999.
- Školski istorijski atlas, Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije, Beograd, 1970.
- Denis Šehić - Demir Šehić, Istorijski atlas Sveta, Beograd, 2007.
- The Times History of Europe, Times Books, London, 2002.
- Olga Zirojević, Srbija pod turskom vlašću 1459-1804, Beograd, 2007.
- Vladimir Ćorović, Ilustrovana istorija Srba, knjiga četvrta, Beograd, 2006.
- Worldstatesmen - Yugoslavia Arhivirano 2012-05-24 na Archive.is-u, izvor za austrijske guvernere Srbije.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]
U navedenim kartama su sva osvajanja između Drine, Save i Dunava označena kao Srbija (moguće u geografskom smislu), mada je istočni deo pripojen Tamiškom Banatu:
- Mapa - The Habsburg Empire 1648-1914
- Mađarska karta, granice u Srbiji 1718-1833
- Mapa - Growth of the Habsburg Dominions
- Mapa - South Eastern Europe, Wars... 1648-1739 Arhivirano 2010-02-22 na Wayback Machine-u
- Mapa - Österreichs Erwerbungen im Frieden von Passarowitz 1718.
- Članci iz Godišnjaka Arhivirano 2012-10-06 na Wayback Machine-u Muzeja grada Beograda (ćirilica): (donji linkovi zasad mrtvi, tražiti preko "Godišnjaka")
- Владо Драшковић, Један француски извештај о борби за Београд 1717. године[mrtav link] (1960)
- Александар Форишковић, Један документ о Србији из времена аустријске окупације (1718-1739)[mrtav link] (1968)
- Жељко Шкаламера, Мапа једног дела београдског дистрикта из 1721. године[mrtav link] (1971)
- Жељко Шкаламера, Београдска Нова доња варош у XVIII веку[mrtav link] (1972)
- Дивна Ђурић-Замоло, Палата аустријског команданта Београда из XVIII века, називана „Двор принца Евгенија“ и „Пиринчана“[mrtav link] (1970)
- Жељко Шкаламера, Локације неких знаменитих београдских грађевина XVI и XVIII века (Безистан и караван сарај Мехмед паше Соколовића; Пиринч хан; Командантова палата; Маурер касарна; Спахијска касарна) Arhivirano 2011-01-25 na Wayback Machine-u (1973)
- Лазар Ћелап, Емигрирање београдских становника у Земун после поновних прелазака Београда по турску власт у XVIII и XIX столећу[mrtav link] (1957)