Armensko Kraljevstvo Kilikija
Ovo je članak o Kraljevini Kilikiji pod armenskom vlašću. Za popis drugih armenskih kraljevina, vidi Kraljevina Armenija.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||
Armensko Kraljevstvo Kilikija (klasični armenski: Կիլիկիոյ Հայոց Թագաւորութիւն Kilikio Hayots Tagavorutyun; francuski: Le Royaume Arménien de Cilicie), također poznata kao Kilikijska Armenija, Kraljevina Kilikijska Armenija ili Nova Armenija,[1] bila je nezavisna kneževina što su je u razvijenom srednjem vijeku osnovali armenski izbjeglice koji su bježali pred seldžučkom invazijom Armenije.[2] Bila je smještena izvan Armenske visoravni i različita od Armensko Kraljevstva u antici; nalazila se u Kilikiji, oblasti sjeverozapadno od Iskenderunskog zaliva u današnjoj južnoj Turskoj.
Kraljevina je nastala na temeljima kneževine koju je oko 1080. godine osnovala Rubenidska dinastija, koja je za sebe tvrdila da predstavlja ogranak šire porodice Bagratida, čiji su pripadnici kroz razne periode vladali Armenijom i Gruzijom. Sjedište im je ispočetka bio Tarz, a kasnije Sis. Kilikija je bila važan saveznik evropskih križara, te je smatran bastionom kršćanstva na Istoku. Također je bila važno središte armenskog nacionalizma i kulture, jer je tada Armenija bila pod stranom vlašću. Kilikija je važnost za armensku historiju stekla i kada se u nju premjestilo sjedište katolikosa Armenske apostolske crkve, odnosno armenskog duhovnog vođe. Kada je 1198. godine Levon Veličanstveni okrunjen za kralja, Kilikija je postala kraljevina.[3][4] Godine 1226. su krunu preuzili Hetumidi preko Hetuma I, drugog supruga kraljice Zabel. Kada su Mongoli osvojili značajne oblasti Centralne Azije i Bliskog Istoka, hetumidski vladari su sa snjima nastojali stvoriti armensko-mongolski savez protiv muslimanskih neprijatelja, među kojima su se isticali Mameluci.[4] Kada su se u 13. i 14. vijeku križarske države raspale, a Mongoli islamizirali, Armensko Kraljevstvo je ostalo bez saveznika. Nakon bjesumičnih napada egipatskih Mameluka, Kilikijska Armenija pod dinastijom Lusignan, također pogođena unutrašnjim vjerskim sukobom, je konačno pala 1375.[5]
Kilikijska Armenija je važna zbog zapadnih uticaja na armensko društvo kroz ekonomsku i vojnu suradnju. Kilikijska Armenija je pruzela mnoge aspekte zapadnoevropskog života, uključujući viteštvo, zapadni način odijevanja, te korištenje francuskih titula, imena i jezika. Kilikijsko društvo se od svog tradicionalnog poretka približilo zapadnom feudalizmu.[6] Evropski križari su, s druge strane, od Armenaca preuzeli armenski način gradnje zamkova i crkvenu arhitekturu.[7] Kilikijska Armenija je bila bogata, a luka Ayas služila kao važno središte trgovine između Istoka i Zapada.[6]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ „Landmarks in Armenian history”. Internet Archive. Pristupljeno 22. VI 2010. "1080 A.D. Rhupen, cousin of the Bagratonian kings, sets up on Mount Taurus (overlooking the Mediterranean Sea) the kingdom of New Armenia which lasts 300 years."
- ↑ Der Nersessian, Sirarpie. "The Kingdom of Cilician Armenia." in A History of the Crusades, vol. II. Kenneth M. Setton (ed.) Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1962, pp. 630–631.
- ↑ (hy) Kurdoghlian, Mihran (1996). Պատմութիւն Հայոց (History of Armenia), Volume II. Athens: Հրատարակութիւն ազգային ուսումնակաան խորհուրդի (Council of National Education Publishing). str. 43–44.
- ↑ 4,0 4,1 Der Nersessian. "The Kingdom of Cilician Armenia", pp. 645–653.
- ↑ Ghazarian, Jacob G. (2000). The Armenian Kingdom in Cilicia during the Crusades: The Integration of Cilician Armenians with the Latins (1080–1393). Routledge. str. 54–55. ISBN 0-7007-1418-9.
- ↑ 6,0 6,1 Bournoutian, Ani Atamian. "Cilician Armenia" in The Armenian People From Ancient to Modern Times, Volume I: The Dynastic Periods: From Antiquity to the Fourteenth Century. Ed. Richard G. Hovannisian. New York: St. Martin's Press, 1997, pp. 283–290. ISBN 1-4039-6421-1.
- ↑ „Cilician Kingdom”. Globe Weekly News. Arhivirano iz originala na datum 2010-11-23. Pristupljeno 28. XII 2009.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Cilician Armenian Coins Arhivirano 2021-01-25 na Wayback Machine-u