Kraljevina Kambodža (1953–1970)

Kraljevina Kambodža ព្រះរាជាណាចក្រកម្ពុជា Preăh Réachéanachâk Kâmpŭchéa ←   1953. – 1970.   → Zastava Kraljevski grb Himna: "Nokor Reach" Lokacija Kambodže Glavni grad Phnom Penh Jezik/ci kmerski jezik Vlada Ustavna monarhija s dominantnom strankom Kralj  - 1953. – 1955. Norodom Sihanouk  - 1955. – 1960. Norodom Suramarit  - 1960. – 1970. Sisowath Kossamak Premijer  - 1953. Penn Nouth (prvi)  - 1969. – 1970. Lon Nol (zadnji) Legislatura Parlament Historija Hladni rat  - Nezavisnost 9. studenog 1953.  - Ženevski sporazum 21. srpnja 1954.  - Osnivanje Sangkuma 22. ožujka 1955.  - Pristup UN-u 14. prosinca 1955.  - Državni udar 18. ožujka 1970.  - Proglašena republika 9. listopada 1970. Površina  - 1962. 181.035 km² (69.898 mi² ) Stanovništvo  - 1962. (procjena) 5.728.771       Gustoća 31,6 /km²  (82 /mi² ) Valuta riel Pozivni broj +855 Danas dio Kambodža

Prva Kraljevina Kambodža (kmerski: ព្រះរាជាណាចក្រកម្ពុជាទី ១) ili Sangkum Reastr Niyum period (kmerski: សម័យសង្គមរាស្ត្រនិយម) su neformalni nazivi za period u historiji Kraljevine Kambodže od proglašenja nezavisnosti od Francuske 1953. godine pa do državnog udara iz 1970. godine, nakon kojega je uspostavljena Kmerska Republika. Period je bio obilježen vladavinom Norodoma Sihanouka, koji još uvijek ostaje jedna od najkontroverznijih ličnosti u historiji Jugoistočne Azije, ali i postepenim jačanjem komunističkog pokreta u zemlji.

Konsolidacija nezavisnosti

Norodom Sihanouk je 9. studenog 1953. godine službeno proglasio nezavisnost Kambodže, čime je gotovo stoljetni francuski protektorat i službeno prestao postojati. No, iako je politička situacija bila jasna, vojno je Indokina i dalje bila krizno žarište, pri čemu su prednjačili Vijetnam i Kambodža. Nedugo nakon nezavisnosti, nekomunističke frakcije pokreta Khmer Issarak podržale su vlast, međutim komunistička frakcija pokreta, Samakhum Khmer Issarak, udružila se s vijetnamskim komunističkim pokretom, Việt Minhom, te značajno pojačala svoju aktivnost na području Indokine tokom 1954. godine. Početkom travnja, nekoliko bataljuna Việt Minha prelazi granicu i ulazi u Kambodžu, što je djelomično bio pokušaj da komunisti ojačaju svoju pregovaračku poziciju na Ženevskoj konferenciji, čiji je početak zakazan za kraj travnja.

U Ženevi su se sastali predstavnici Kambodže (Sam Sary), Sjevernog i Južnog Vijetnama, Kambodže, Laosa, NR Kine, Sovjetskog Saveza, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država, a sve s ciljem uspostave mira na području Indokine. Nakon otprilike dva mjeseca pregovora, konačni sporazum postignut je 21. srpnja 1954. godine. Po pitanju Kambodže, dogovoreno je da će snage Việt Minha napustiti teritorij države u roku od 90 dana, unutar kojega su i snage pokreta otpora također trebale biti razoružane; u zasebnom sporazumu, Sam Sary je s Francuzima i Việt Minhom dogovorio povlačenje svih trupa do listopada 1954. godine, što je i realizirano.

Predstavnici Việt Minha su, u zamjenu za povlačenje svojih trupa, zahtijevali potpunu neutralnost za Kambodžu i Laos, kako bi spriječili stacioniranje američke vojske u tim zemljama; kambodžanski predstavnik je rekao da bi Kambodža, koja je već ranije bila zatražila američku pomoć, u slučaju da bi joj se priznala potpuna nezavisnost, trebala imati slobodu izbora pri traženju vojne pomoći. Komisija je prihvatila takvo tumačenje, a Kambodža je dobila "razvodnjenu neutralnost", obećavajući da se neće pridruživati nikakvim vojnim savezima koji bi bili protivni Povelji UN-a te da neće dozvoljavati stacioniranje stranih trupa na svom teritoriju, osim u slučaju direktne ugroženosti. Kambodža je 14. prosinca 1955. godine primljena u Ujedinjene nacije.

Domaća zbivanja i nesvrstana vanjska politika

Sporazum iz Ženeve stipulirao je i organiziranje izbora u Kambodži tokom 1955. godine. Kako bi porazio tada dominantnu i radikalnu Demokratsku stranku, koja je pod novim vodstvom skretala ulijevo, Sihanouk je inicijalno pokušao promijeniti ustav, ali kada mu je to propalo, abdicirao je u korist svog oca, Norodoma Suramarita, uzevši titulu princa (samdech). Bio je to nužan potez koji mu je omogućio ulazak u politiku, a koji je kulminirao osnivanjem pokreta Sangkum Reastr Niyum (sh. Narodna socijalistička zajednica). Unatoč svom nazivu, Sangkum je u suštini bio antikomunistički pokret koji je okupljao velik dio kambodžanske desnice, uključujući i bivšu Liberalnu stranku, koja je postala dio pokreta. Okupljen oko Sihanouka, Sangkum je s 83% glasova i svim mjestima u Narodnoj skupštini uvjerljivo pobijedio na izborima, ostavivši iza sebe Demokrate, Thànhovu Stranku nezavisnosti te ljevičarski pokret Pracheachon. Unatoč činjenici da je postojao međunarodni nadzor, rezultati izbora zapravo su bili posljedica izborne prevare i zastrašivanja birača, koji su morali glasovati direktno ispred Sihanouku odanih činovnika, vojnika i policajaca. Nakon izbora, Sihanouk je preuzeo kontrolu u zemlji kao premijer te se, iako je odstupio već 1956. godine, zadržao kao dominantni i neosporivi autoritet sve do 1970. godine.

Narodna Republika Kina bila je izrazito važan vanjskopolitički subjekt iz perspektive Norodoma Sihanouka, ovdje prikazanog u društvu kineskog premijera Zhoua Enlaija na Centralnom aerodromu u Pekingu, 1956. godine. Vjerujući kako će zapadne sile izgubiti utjecaj u Jugoistočnoj Aziji, Sihanouk je tražio podršku od Kine i garanciju poštivanja kambodžanskog suvereniteta, na što je Kina pristala. Uz to, Sihanouk je NR Kinu smatrao potencijalno najvažnijim saveznikom Kambodže.

U kolovozu 1957. godine, Sihanouk je pozvao vođe Demokratske stranke na "prijateljsku debatu" u Kraljevsku palaču. Ista se pretvorila u petosatno javno sramoćenje, nakon kojega su Sihanoukovi gosti pretučeni od strane vojske i policije. Istovremeno dok se razračunavao s političkom opozicijom, Sihanouk je na međunarodnom planu provodio politiku nesvrstanosti, pridruživši se Pokretu nesvrstanih 1961. godine. Također, poučen osobnom historijom s Francuskom, Sihanouk je još ranije, na Bandunškoj konferenciji 1955. godine, održao privatne razgovore s kineskim premijerom Zhouom Enlaijem i njegovim sjevernovijetnamskim kolegom, Phạmom Vănom Đồngom, na kojima je dobio potvrdu da će te zemlje poštovati nezavisnost i teritorijalni integritet Kambodže.

Uništivši Demokrate još ranije, Sihanouk je na izborima 1958. godine imao samo jednog ozbiljnog protukandidata, ljevičarsku stranku Pracheachon. Nakon što je stranka kandidirala pet kandidata, Sihanouk je započeo agresivnu kampanju protiv svojih političkih oponenata diljem zemlje, prisilivši četvoricu od njih da se povuku prije izbora. Jedinom preostalom kandidatu, Keu Measu, koji se natjecao u Phnom Penhu, država je priznala samo 396 (od oko 14,000) glasova, iako je bilo općepoznato da Pracheachon u tom dijelu uživa značajnu podršku. Sangkum je odnijela novu uvjerljivu pobjedu, osojivši sve mandate u Narodnoj skupštini.

Do početka 60-ih godina, politička opozicija Sangkumu bila je praktički eliminirana, a ono što je preostalo od otpora potjerano je u podzemlje. Glavna meta političke represije više nisu bili ljevičari, pogotovo jer je i Sangkum među svojim članovima imao (kasnije) prominentne ljevičare poput Hua Nima, Houa Youna i Khieua Samphana, već nezavisne stranke koje su naginjale ljevici. Država je postala represivna, a većinu spornih slučajeva vodio je vojni sud na čije odluke nije bila dozvoljena žalba; bilo je naširoko poznato da je odluke suda određivao osobno Sihanouk. Od 1959. do 1963. godine, država je osobno vršila represiju nad brojnim ljevičarima, a koja je za cilj imala protjerati sve nezavisne ljevičare iz gradova u ruralna područja. Primjeri ovog nasilja su ubojstvo Pracheachonovog urednika, Nopa Bophanna, od strane državne policije (9. listopada 1959.), javna otmica te kasnije mučenje i ubojstvo uglednog ljevičara Toua Samoutha od strane policije (srpanj 1962.) i javno denunciranje popisa od 34 ljevičara, što ga je sastavio Sihanouk, nakon čega su isti bili prisiljeni potpisati dokument u kojem je pisalo da smatraju kako je Sihanouk jedina osoba sposobna voditi državu; nakon ovoga su svi navedeni bili pod stalnim policijskim nadzorom (ožujak 1963.).

Istovremeno dok se razračunavao s političkom opozicijom, Sihanouk je na vanjskopolitičkom planu rješavao problem sa Sjedinjenim Državama, čiji su političari prečesto potcjenjivali kambodžanskog princa, smatrajući ga nestabilnim likom koji ima minimalnu percepciju o prijetnji koju predstavlja azijski komunizam. S druge strane, Sihanouk je bio jednako nepovjerljiv prema službenom Washingtonu i njegovim namjerama po pitanju Kambodže, vjerujući kako bi američke obavještajne službe preferirale prozapadnijeg čovjeka na njegovoj poziciji. Nakon tri važna događaja – sve intenzivnije uplitanje Sjedinjenih Država u kambodžansku vojsku, opetovana prelijetanja vojnih američkih i južnovijetnamskih preko teritorija Kambodže i uvjerenje kako su Sjedinjene Države potajno upletene u Bangkošku zavjeru – Sihanouk je započeo s postepenim raskidom odnosa s Washingtonom, a konačni krah uslijedio je u svibnju 1965. godine. Istovremeno, Sihanouk se sve snažnije okretao prema Kini i Sjevernom Vijetnamu; nakon što je 1965. godine potpisan sporazum o vojnoj suradnji s tim dvama zemljama, Kambodža je 1969. godine postala prva zemlja koja je priznala Nacionalni front za oslobođenje Južnog Vijetnama, a Sihanouk je tokom iste godine bio jedini strani šef države na pogrebu sjevernovijetnamskog vođe Hồ Chí Minha.

Ironično, dok je na vanjskopolitičkom planu sklapao prijateljstvo s komunistima, Sihanouk je u zemlji skretao sve više prema desnici, nastavljajući s represijom ljevice, koja je započela još krajem 50-ih godina. Njegov stav prema ljevici u Kambodži je prečesto bio naglašeno ciničan; svjestan kako bi u slučaju izraženije pobjede bilo desnice, bilo ljevice njegova politička karijera bila završena, princ je tokom godina (vješto) manevrirao između afiniteta desnice i prava ljevice, često koketirajući i s jednom i s drugom stranom radi vlastite koristi. I dok je s jedne strane progonio ljevičare i favorizirao desnicu, proveo je niz mjera (nacionalizacija banaka, uspostava državne kontrole nad vanjskom trgovinom, državni monopol) koje su dovele do nestanka stranih investicjia i razvoja tzv. "ortačkog socijalizma", sličnog "ortačkom kapitalizmu", koji se javio na Filipinima pod predsjednikom Marcosom.

Ipak, a možda baš zbog takvog stava, Sihanouk je sredinom 60-ih godina sigurno išao prema otvorenom sukobu s desnicom. Kako bi to spriječio, objavio je da će se za izbore 1966. godine odreći osobnog odabira kandidata i dozvoliti većem broju kandidata Sangkuma da se kandidiraju na izborima; posljedica toga bila je uvjerljiva pobjeda desničara u odnosu na umjerenjake i ljevičare, mada su prominentni lijevi članovi Sangkuma (Hou, Hu i Khieu) ponovo osvojili svoje mandate. Premijer je nakon izbora postao Lon Nol. Ovi događaji imali su utjecaj i na vanjsku politiku, s obzirom da je, održavajući i dalje dobre odnose s Kinom i Sjevernim Vijetnamom, Sihanouk pristao na kompromis prema Zapadu, a posebice Sjedinjenim Državama. Iako je cijelo vrijeme deklarirao neutralnost, Sihanouk je svojom politikom prema Kini i Sjevernom Vijetnamu de facto uvukao Kambodžu u Vijetnamski rat, a država je uz to servisirala i južni dio Hồ Chí Minhovovog puta. Istovremeno, Kambodža je zbog raskida odnosa s Washingtonom izgubila izdažnu novčanu potporu, koja je u periodu od osam godina iznosila čak $400,000,000. S druge strane, Sihanouk je zadržao svoje nepovjerenje prema Zapadu te je, vjerujući da bi ojačana desnica uz pomoć zapadnih obavještajnih službi mogla izvesti puč poput onog Suhartovog u Indoneziji, organizirao "kontravladu" sastavljenu od njemu najodanijih sljedbenika i ljevičara, kako bi vršio pritisak na vladu i držao Lon Nola pod kontrolom. Nakon što je doživio prometnu nesreću, Lon Nol je 1967. godine podnio ostavku, a na njegovo mjesto je imenovan pouzdani centrist, Son Sann.

Norodom Sihanouk (desno) je imao vrlo turbulentan odnos sa Sjedinjenim Državama (ovdje prikazan tokom susreta s Johnom Kennedyjem 1961. godine). Inicijalno primajući novčanu pomoć, Kambodža je sredinom 60-ih godina raskinula diplomatske odnose s Washingtonom, a koji su obnovljeni tokom 1969., usprkos činjenici da je Nixonova administracija ranije bombardirala kambodžanski teritorij u lovu na komuniste.

Krajem iste i početkom sljedeće godine, Sihanouk je dao do znanja da se neće buniti ukoliko južnovijetnamske i američke trupe krenu u progon komunista na teritoriju Kambodže. Washington, u međuvremenu, donosi odluku o bombardiranju Kambodže u sklopu Operacije Menu; mete su bile lokacije koje su trupe Sjevernog Vijetnama i Việt Cộnga koristile kao utočišta. Nixonova administracija je tvrdila da je Sihanouk odobrio pa čak i poticao bombardiranje, međutim takve insinuacije je odbacio britanski novinar William Shawcross; neovisno o tome koja je verija priče istinita, Sihanoukovo odobravanje bombardiranja bilo bi konzistentno s njegovom vanjskom politikom, a uz to bi bila idealna protuteža njegovim ranijim odlukama, koje su dovele do raskida odnosa između Kambodže i Sjedinjenih Država. Bombardiranje, u svakom slučaju, nije usporilo poboljšavanje diplomatskih odnosa. Nixon je u travnju 1969. godine poslao pismo Sihanouku u kojemu je potvrdio kako Sjedinjene Države priznaju i poštuju suverenitet Kambodže, a samo dva mjeseca kasnije došlo je do obnove punih diplomatskih odnosa između Phnom Penha i Washingtona.

Jačanje ljevice i građanski rat

Povijest komunističkog pokreta u Kambodži usko je povezana uz osnivanje Indokineske komunističke partije 1930. godine te se može podijeliti u šest faza. Prije početka revolucionarne borne 1967. godine, pokret se dugo vremena formirao prije nego su u Parizu školovani komunisti 1960. godine preuzeli vlast u Radničkoj partiji Kampućije. Ti čelnici, neki od njih i s doktoratom, bili su možda i najobrazovaniji čelnici u historiji azijskog komunizma, a među iste su spadali Pol Pot, Ieng Sary, Khieu Samphan, Hou Yuon, Son Sen i Hu Nim.

Suočeni s državnim terorom tokom 60-ih godina, Pol Pot i njegovi sljedbenici su se u srpnju 1963. povukli u provinciju, a nakon što je ovaj netom prije naveden na popisu 34 ljevičara koje je Norodom Sihanouk pozvao na "sastanak"; Pol Pot i njegov suradnik, Chou Chet, bili su jedini među njima koji su uspjeli pobjeći, dok su ostali završili pod cjelodnevnim policijskim nadzorom. Područje na sjeveroistoku zemlje na koje su Pol Pot i njegovi sljedbenici pobjegli bilo je uglavnom nastanjeno manjinama, Planinskim Kmerima, koji su zbog ranijeg lošeg tretmana od strane države bili izrazito pogodni kandidati za gerilsku vojsku. Pol Pot je tokom 1965. godine nekoliko mjeseci boravio u Sjevernom Vijetnamu i NR Kini, gdje je vjerojatno bio na obuci, ali je posjet držan u strogoj tajnosti, unatoč dobrim odnosima između Kambodže i Kine.

Situacije je kulminirala 1967. godine. Lon Nol, koji je u to vrijeme još uvijek bio premijer, odlučio je stati na kraj ilegalnoj prodaji riže komunistima, a sve s ciljem obnove državnog gospodarstva. Država je poslala naoružane vojnike da prikupljaju riži, za koju su plaćali samo minimalnu cijenu koju je odredila država, što je, dakako, dovelo do pobune među uzgajivačima riže. Dana 11. ožujka 1967., dok je Sihanouk bio izvan zemlje, došlo je do pobune uzgajivača riže u bogatoj provinciji Battambang, kada je grupa seljaka napala državne sakupljače; uz podršku komunističkog kadra, pobuna se ubrzo proširila diljem cijele regije, na što je Lon Nol proglasio izvanredno stanje. U subsekventnoj reakciji države pobijeno je na stotine seljaka, a cijela sela su u potpunosti opustošena. Po povratku u zemlju, Sihanouk je odbacio svoju raniju ideju o ljevičarskoj "kontravladi" te je naredio hapšenje njezinih čelnika Khieua Samphana, Houa Yuona i Hua Nima, koji su pobjegli i pridružili se Pol Potovim gerilcima. Iako je kriza inicijalno smirena, imala je dvije ozbiljne posljedice za državu – tisuće novih dobrovoljaca pridružilo se gerilskoj vojsci KP Kampućije, a ime Lon Nola je među seljaštvom postalo sinonim za državnu represiju.

Unatoč privremenom smirivanju tenzija, zemlja je bila u građanskom ratu u kojemu su s jedne strane bile vladine snage, a s druge strane Pol Potovi komunistički gerilci. Ono što je Pol Potu išlo na ruku jest činjenica da se Sihanouk već ranije obračunao s ljevičarima i urbanim komunistima, tako da njegov pokret zapravo nije imao nikakve unutarnje opozicije. Nakon pobune seljaka, koja je ipak bila neplanirana, komunisti su se povukli i odlučili regrupirati kako bi, s tadašnjim članstvom od oko četiri do pet tisuća ljudi, što efikasnije realizirali svoj cilj. Prva otvorena komunistička ofenziva lansirana je u siječnju 1968. godine, međutim njezini glavni ciljevi bili su prikupljanje oružja i širenje propagande, a ne teritorijalna ekspanzija, s obzirom da za takav pothvat nisu imali dovoljno ljudstva. Sljedećeg mjeseca dolazi do osnivanja Revolucionarne vojske Kampućije, čime je Pol Potov pokret pokrenuo otvoreni rat protiv države.

Državni udar i krah monarhije

Zastava Kmerske Republike, čijim je proglašenjem dokinuta monarhija u Kambodži.

Istovremeno dok Sihanouk započinje preispitivati svoje prijateljstvo sa susjednim komunističkim zemljama, u vladu se (studeni 1968.) vraća Lon Nol, inicijalno kao ministar obrane, a od 1969. godine i kao njezin predsjednik. Kada se vratio na premijersko mjesto, Lon Nol je za svog zamjenika imenovao proameričkog antisihanukovca, Sisowatha Sirika Mataka. Upravo je Lon Nol nagovorio Sihanouka da 1969. godine obnovi diplomatske odnose sa Sjedinjenim Državama, što je uvelike utjecalo na buduća zbivanja.

I dok se Sihanouk suočavao s građanskim ratom i borio protiv komunista, Lon Nol i njegovi suradnici su planirali puč. Postoje indicije da je Nol još 1969. godine stupio u kontakt s američkom vojskom oko dobivanja podške za svrgavanje Sihanouka, međutim stupanj upletenosti CIA-je u naredna događanja u Kambodži ostaje i danas nejasan; Henry Kissinger je, s jedne strane, izjavio kako su ih zbivanja u Kambodži prilično iznenadila, dok je s druge strane izvjesno da je postojala barem minimalna involviranost američkih obavještajaca. Svakako, unatoč inicijalnim kontaktima, konkretan plan za svrgavanje Norodoma Sihanouka nije postojao; Sirik Matak doduše jest predložio da se na princa izvrši atentat, međutim Lon Nol je to kategorički odbio.

U ožujku 1970. godine, Sihanouk je napustio zemlju i otišao na turneju po Europi, Sovjetskom Savezu i Kini. Nedugo zatim u Phnom Penhu dolazi do velikih antivijetnamskih demonstracija, koje ubrzo bježe izvan vladine kontrole i pretvaraju se u otvoreno nasilje prema Vijetnamcima i njihovom prisustvu u Kambodži. Lon Nolova vlada je vijetnamskim trupama dala nemogući ultimatum, nakon čijeg su neispunjenja demonstracije još dodatno eskalirale. Sihanouk, koji je još uvijek boravio izvan zemlje, uživao je podršku svog bivšeg bliskog suradnika, Lon Nola, no čini se kako je Sirik Matak uspio uvjeriti premijera da se odrekne princa negdje oko 16./17. ožujka. Lon Nol je 18. ožujka 1970. godine pred Narodnu skupštinu iznio pitanje povjerenja princu Sihanouku; jednoglasnom odlukom (92:0), Narodna skupština je skinula sve ovlasti Sihanouku i tako ga izvlastila. Lon Nol je dobio izvanredne ovlasti, a monarhija je postepeno koračala prema svome kraju. Istovremeno s ovim turbulentnim zbivanjima, Sjedinjene Države su bombardirale istok zemlje u sklopu operacija Menu i Freedom Deal, koje su bile dio napada na vojsku Sjevernog Vijetnama.

Monarhija je formalno opstala u kratkom prijelaznom periodu od svrgavanja Sihanouka pa do proglašenja republike u listopadu 1970. godine. Vojni sud u Kambodži je u međuvremenu osudio Sihanouka na smrt in absentia, dok je ovaj u Pekingu formirao vladu u egzilu, GRUNK. Istovremeno, Crveni Kmeri su nastavili svoj sukob protiv države u sklopu građanskog rata, s tim da su sada za oponenta imali Lon Nolov republikanski režim.

Literatura

• Chandler, David P. (1991). The Tragedy of Cambodian History. New Haven CT: Yale University Press. ISBN 0-300-04919-6. 
• Soizick Crochet (23. svibnja 1997.). Le Cambodge. Karthala Editions. ISBN 9782865377220. Crochet1997. 
• Deac, Wilfred P. (2000). Road to the Killing Fields: the Cambodian War of 1970–1975. College Station TX: Texas A&M University Press. 
• Isaacs, Arnold; Hardy, Gordon (1988). Pawns of War: Cambodia and Laos. Boston: Boston Publishing Company. ISBN 0-939526-24-7. 
• Donald M. Seekins; Robert K. Headley, Jr.; Tuyet L. Cosslett; Rinn-Sup Shinn; Frank Tatu (1990). A country Study: Cambodia. Library of Congress. Cambodgia. Pristupljeno 3. srpnja 2010. 
• Lipsman, Samuel; Doyle, Edward (1983). Fighting for Time: 1969–1970. Boston: Boston Publishing Company. ISBN 0-939526-07-7. 
• Shawcross, William (1979). Sideshow: Kissinger, Nixon and the Destruction of Cambodia. University of Michigan. ISBN 0-671-23070-0. 
• Philip Short (2004). Pol Pot: The History of a Nightmare. John Murray, London. ISBN 978-0719565694. 
• Sutsakhan, gen. Sak, The Khmer Republic at War and the Final Collapse. Washington DC: Centar za vojnu historiju Vojske Sjedinjenih Država, 1987.