Kraljevina Albanija (1272–1368)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kraljevina Albanija
Mbretëria e Arbërisë / Regnum Albaniae
Gëziq eagle emblem.svg
 
Byzantine imperial flag, 14th century.svg
1272.1368. Topia coat of arms.svg
 
Coat of arms of the Muzaka Family.svg
 
Coat of arms of Mataranga family.png

Anžuvinski grb Kraljevine Albanije

Anžuvinski grb

Lokacija Kraljevine Albanije
Kraljevina Albanija na vrhuncu teritorijalne ekspanzije (1272-1274)
Glavni grad Dyrrhachium
Religija katoličanstvo, pravoslavlje
Vlada Personalna unija
Kralj/Vojvoda
 - 1272. – 1285. Karli I. (prvi)
 - 1366. – 1368. Luisi (posljednji)
Historija Srednji vijek
 - Uspostavljena 1272.
 - Ukinuta 1368.
Danas dio  Albanija

Kraljevina Albanija (albanski: Mbretëria e Arbërisë, latinski: Regnum Albaniae) osnovana je na teritoriju današnje Albanije, kada je Karlo I Anžujski 1271. godine, uz pomoć albanskog plemstva, zaveo svoju vlast u oblastima koje je osvojio od Bizantskog Carstva. Kraljevina Albanija proglašena je potkraj februara 1272. godine. Kraljevstvo se protezalo od područja Drača (lat. Dyrrhachium, danas Durrës) južno uz obalu do Butrinta. Veliki pokušaj daljnjeg napredovanja u pravcu Carigrada propao je u opsadi Berata (1280–1281). Ubrzo je uslijedila bizantska protuofenziva, koja je Anžuvince istjerala iz unutrašnjosti 1281. godine. Pobuna na Siciliji, poznata kao "sicilijanska večernja", dodatno je oslabila Karlov položaj i Bizant je uskoro Albansku kraljevinu sveo na malo područje oko Drača. Međutim, Anžuvinci su se ovdje održali do 1368. godine, kada je Karlo Topija zauzeo Drač. Godine 1392. sin Karla Topije predao je grad Mletačkoj Republici.

Historija[uredi - уреди | uredi kôd]

Historijske prilike[uredi - уреди | uredi kôd]

Map depicting Southeastern Europe in 1265.

Tijekom sukoba između Epirske despotovine i Nikejskog carstva 1253. godine, Golem od Kruje, posljednji vladar Arbanaške kneževine, u početku je bio saveznik s Epirom. Golemove trupe okupirale su područje Kostura u pokušavajući spriječiti nikejske snage Ivana Vataca da uđu u Devol. Vatac je uspio uvjeriti Golema da pređe na njegovu stranu, nakon čega je potpisan novi ugovor između dvije strane, u kojem je Vatac obećao jamčiti Golemovu autonomiju. Iste godine epirski despot Mihailo III potpisao je mirovni ugovor s Nikejom priznajući njihovu vlast nad zapadnom Makedonijom i Albanijom. Tvrđava Kruja predana je Nikeji, a nikejski joj je car priznao stare povlastice i dodijelio nove. Iste povlastice potvrdio je kasnije i njegov nasljednik Teodor II Laskaris.[1]

Nikejci su 1256. godine preuzeli kontrolu nad Dračom od Mihaila II. Tijekom zime 1256–1257, Georgije Akropolit pokušalo je ponovno uspostaviti bizantsku vlast na području Arbanaške kneževine. Autonomija je tako ukinuta i nametnuta je nova uprava. To je bilo u suprotnosti s onim što su Nikejci prije obećavali. Lokalni albanski čelnici pobunili su se i, čuvši vijest o pobuni, Mihailo II također je osudio i odbacio mirovni ugovor s Nikejom. Uz potporu albanskih snaga napao je gradove Dibru, Ohrid i Prilep. U međuvremenu je Manfred sa Sicilije iskoristio situaciju i započeo napad na Albaniju. Njegove su snage, predvođene Filipom Chinardom, zauzele Drač, Berat, Vloru, Spinarizu i njihovu okolicu te južnu obalu Albanije od Vlore do Butrinta.[2] Suočivši se s ratom na dvije fronte, despot Mihailo II pomirio se s Manfredom i postao njegov saveznik. Priznao je Manfredovu vlast nad osvojenim krajevima, koji su ustupljeni kao poklon za miraz nakon vjenčanja Maihailove kćeri Helene s Manfredom.[2][3]

Nakon poraza Mihailovih i Manfredovih snaga u bici kod Pelagonije, nove su nikejske snage nastavile napredovanje zauzevši sve Manfredove domene u Albaniji, osim Drača. Međutim, u septmebru 1261. godine, Manfred je organizirao nov napad i uspio je zauzeti sve svoje posjede u Albaniji i zadržao ih je do svoje smrti 1266. godine.[4] Manfred je poštivao staru autonomiju i privilegije lokalnog plemstva i njihovih oblasti. Također je integrirao albanske plemiće u svoju upravu, kao što je bio slučaj s Andreom Vranom, koji je bio generalni kapetan i upravitelj Drača i susjedne regije Arbanona. Albanske je trupe Manfred koristio i u svojim pohodima na Italiju. Manfred je Filipa Chinarda imenovao generalnim guvernerom svojih oblasti u Albaniji. Prvobitno sa sjedištem na Krfu, Chinard je preselio svoje sjedište u Kaninu, dominantno središte regije Vlore. Tamo se oženio rođakom Mihaila II.[5]

Osnutak kraljevine[uredi - уреди | uredi kôd]

Kip Karla I Anžujskog u Kraljevskoj palači u Napulju. Karlo je utemeljio Regnum Albaniae nakon što je osvojio dijelove Epirske despotovine.

Nakon poraza Manfredovih snaga u bici kod Beneventa 1266. godine, potpisan je Viterboski sporazum 1267. godine, a Karlo Anžujski stekao je prava na Manfredove posjede u Albaniji,[6][7] zajedno s pravima koja je stekao u latinskim oblastima u Epirskoj despotovini i u Moreji.[8] Čuvši vijest o Manfredovoj smrti u bici kod Beneventa, Mihailo II se urotio i uspio ubiti Manfredova guvernera Filipa Chinarda, uz pomoć Chinardove supruge, ali nije mogao zauzeti Manfredove domene. Lokalni plemići i zapovjednici odbili su Mihailu II predati Manfredove domene u Albaniji. Isti negativan odgovor dali su i Karlovom izaslaniku, Gazu Chinardu, 1267. godine, kada je, slijedeći odredbe Viterbskog sporazuma, ovaj zatražio da mu se predaju Manfredove oblasti u Albaniji.[9]

Nakon neuspjeha Osmog križarskog rata, Karlo Anžujski vratio je pozornost na Albaniju. Počeo je kontaktirati lokalne albanske čelnike preko lokalnog katoličkog svećenstva. Dvoje lokalnih katoličkih svećenika, naime Ivan iz Drača i Nicola iz Arbanona, djelovali su kao pregovarači između Karla Anžujskog i lokalnih plemića. Tijekom 1271. godine nekoliko su puta putovali između Albanije i Italije i na kraju uspjeli u svojoj misiji.[10] Dana 21. februara 1272. godine[6] izaslanstvo albanskih plemića i građana iz Drača uputilo se na Karlov dvor. Karlo je s njima potpisao ugovor i proglašen je albanskim kraljem "uz zajednički pristanak biskupa, grofova, baruna, vojnika i građana", pri čemu je obećao da će ih štititi i da će poštivati privilegije koje su imali od Bizantskog Carstva.[11] Ugovorom je proglašena unija između Kraljevine Albanije (latinski: Regnum Albanie) i Kraljevine Sicilije pod kraljem Karlom Anžujskim (lat. Carolus I, dei gratia rex Siciliae et Albaniae).[10] Karlo je za svog generalnog vikara imenovao je Gaza Chinarda i nadao se da će ponovno krenuti u pohod protiv Carigrada. Tijekom 1272. i 1273. godine slao je ogromne količine namirnica u gradove Drač i Vloru. To je uzbunilo bizantskog cara Mihaila VIII Paleologa, koji je počeo slati pisma lokalnim albanskim plemićima, pokušavajući ih uvjeriti da prestanu podržavati Karla Anžujskog i da pređu na drugu stranu. Albanski plemići proslijedili su to pismo Karlu, koji ih je pohvalio za odanost. Tada je Mihailo VIII svoju nadu u zaustavljanje Karlovog napredovanja počeo polagati u utjecaj pape Grgura X. Grgur se nadao velikom pomirenju Europe, ujedinjenju grčke i latinske crkve i pokretanju novog križarskog rata: u tu je svrhu sazvao Drugi lionski koncil za 1274. godinu i radio je na izboru cara, pa je naredio Karlu da zaustavi svoje operacije.[12]

Karlo Anžujski nametnuo je vojnu vladavinu Kraljevini Albaniji. Autonomija i privilegije obećane u ugovoru de facto su ukinute i uvedeni su novi porezi. Oduzeta su zemljišta u korist anžuvinskih plemića, a albanski plemići isključeni su iz uprave. Pokušavajući provesti svoju vladavinu i osigurati odanost lokalnih plemića, Karlo I uzeo je za taoce njihove sinove. To je stvorilo opće nezadovoljstvo u zemlji i nekoliko albanskih plemića započelo je kontakte s bizantskim carem Mihailom VIII, koji im je obećao da će priznali njihove stare privilegije.[13]

Bizantska ofenziva[uredi - уреди | uredi kôd]

Ulaz je u tvrđavu Berat s bizantskom crkvom Svetog Trojstva iz 13. stoljeća.

Kako je papa zaustavio Karlovu namjeru da pokrene nov pohod protiv Bizanta i kako je u Albaniji vladalo opće nezadovoljstvo, Mihailo VIII je iskoristio priliku i započeo pohod na Albaniju krajem 1274. godine. Bizantske snage, uz pomoć lokalnih albanskih plemića, zauzele su važan grad Berat, a kasnije i Butrint. U novembru 1274. lokalni je upravitelj izvijestio Karla I da su albanske i bizantske snage opsjele Drač. Bizantska ofenziva nastavila se, pa je zauzet i lučki grad Spinarizza (danas Zvërnec). Tako su Drač zajedno s regijama Krujom i Vlorom postali jedine domene u kopnenoj Albaniji koje su još uvijek bile pod vlasti Karla I, ali bile su bez izlaza na more i izolirane jedna od druge. Međusobno su mogle komunicirati samo morem, ali bizantska flota sa sjedištem u Spinarici i Butrintu držala ih je pod stalnim pritiskom. Karlo je uspio zadržati i otok Krf.[14][15]

Maihailo VIII zabilježio je i važnu diplomatsku pobjedu nad Karlom I kad je pristao na ujedinjenje dviju crkava na Drugom koncilu u Lyonu 1274. godine. Oduševljen rezultatima koncila, papa Grgur X zabranio je bilo kakav Karlov pokušaj da napadne Mihaila VIII. U tim je okolnostima Karlo Anžujski bio prisiljen potpisati primirje s Mihailom VIII 1276. godine.[14]

Anžuvinska protuofenziva[uredi - уреди | uredi kôd]

Papa Nikola III.

Prisutnost Bizanta u Butrintu uzbunila je epirskog despota Nikefora I Komnena Duku. On je kontaktirao Karla Anžujskog i njegovog vazala Vilima II od Villehardouina, koji je u to vrijeme bio knez Aheje. Nikefor I obećao je da će se zakleti na vjernost Karlu Anžujskom i predati mu neku zemlju u Ahaji. Godine 1278. Nikeforova vojska zauzela je grad Butrint. U martu 1279. godine Nikefor I proglasio se vazalom Karla Anžjskog i predao mu utvrde Sopot i Butrint. Kao zalog, Nikefor I predao je vlastitog sina anžuvinskom kastelanu u Vlori da bude držan kao talac. Ovom su prilikom razmijenjeni veleposlanici, ali Karlo nije čekao da se formalnosti završe; umjesto toga, naredio je svom kapetanu i generalnom vikaru na Krfu da zauzme ne samo Butrint, već i sve što je nekoć pripadalo Manfredu, a sada je bilo pod Epirskom despotovinom.[16]

Istovremeno je Karlo počeo stvarati mrežu saveza na tom području pripremajući temelje nove ofenzive, koja bi prvo krenula na Solun, a kasnije na Carigrad. Ušao je u savez s kraljevima Srbije i Bugarske.[17] Pokušao je dobiti i podršku lokalnih albanskih plemića. Nakon kontinuiranih zahtjeva drugih albanskih plemića, oslobodio je iz napuljskih zatvora niz albanskih plemića koji su uhićeni i optuženi za suradnju s bizantskim snagama. Među njima su bili Gjin Muzaka, Dhimitër Zogu i Guljem Blinishti. Gjin Muzaka posebno je bio važan za Karlove planove, jer su se područja obitelji Muzaka nalazila oko grada Berata. Oslobođeni su, ali im je naređeno da sinove pošalju kao taoce u Napulj.[18]

Kalo Anžujski je augusta 1279. odine imenovao Huga od Sullyja za "kapetana i generalnog vikara Albanije, Drača, Vlore, Sopota, Butrinta i Krfa". Sljedećih mjeseci pripremljena je velika anžuvinska protuofenziva.[17] Mnogo materijala i ljudi, uključujući saracenske strijelce i opsadne inženjere, poslano je Hugu od Sullyja, koji je osvojio Spinaricu od bizantskih snaga i tu smjestio svoje sjedište.[19] Prvi cilj pohoda bio je ponovno zauzimanje grada Berata, koji je bio pod bizantskom kontrolom od 1274. godine. Međutim, Karlove pripreme obuzdao je papa Nikola III, koji je Karlu zabranio napad na Bizantsko carstvo. Međutim, papa Nikola III umro je u augustu 1280. godine i više od šest mjeseci papino je mjesto bilo upražnjeno. To je Karlu pružilo priliku da krene dalje. Tijekom jeseni 1280. dao je naredbu Hugu od Sullyja da krene u daljnji pohod.[20] U devembru 1280. godine anžuvinske snage zauzele su okolicu Berata i opsjele njegov dvorac.[19]

Bizantska protuofenziva[uredi - уреди | uredi kôd]

Samostan Ardenica, koji je podigao bizantski car Andronik II Paleolog 1282. nakon pobjede nad Anžuvincima u opsadi Berata.
V. takođe: Opsada Berata (1280-1281)

Bizantski se car nadao da će papa zaustaviti njegove latinske protivnike. Zapravo, nakon što je 1276. godine umro papa Grgur X, glavni zagovornik ujedinjenja dvije crkve, njegovi nasljednici zadržali su isti smjer i to je ograničilo Karlovo djelovanje. Međutim, u februaru 1281. godine Karlo Anžujski postigao je diplomatsku pobjedu nametnuvši francuskog papu za poglavara Katoličke crkve. Bizantskog cara Mihaila VIII novi je papa izopćio, a Karlov pohod protiv njega blagoslovljen je kao novi križarski rat.[17]

Situacija je bila vrlo složena za Mihaila VIII; međutim, poslao je pomoć opkoljenom garnizonu. Bizantska vojska, u kojoj su bili i turci plaćenici, stigla je blizu Berata u martu 1281. godine. Imali su naređenje da izbjegavaju otvorenu bitku i da se usredotoče na zasjede i iznenadne napade.[21] Uspjeli su pobijediti anžuvinske snage zarobivši prvo njihovog zapovjednika Huga od Sullyja u zasjedi. To je izazvalo paniku u cijeloj Hugovoj vojsci, koja je stoga pobjegla s bojnog polja. Anžuvinska je vojska izgubila veći dio vojnika, a samo je mali dio njih utočište pronašao u Kaninskoj utvrdi, koja je bila u anžuvinskim rukama.[22] Bizantska je vojska nastavila napredovati dalje u anžuvinski teritorij. Opsjeli su anžuviske baze Vloru, Kaninu i Drač, ali ih nisu uspjeli zauzeti. Albanski plemići u regiji Kruja udružili su se s bizantskim carem i on im je dodijelio povelju privilegija za njihov grad i biskupiju.[23]

Karlove pripreme i Sicilijanska večernja[uredi - уреди | uredi kôd]

Sporazum u Orvietu[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Sporazum u Orvietu

Neuspjeh ekspedicije Huga od Sullyja uvjerio je Karla Anžujskog da kopneni napad na Bizantsko carstvo nije izvediv,[21] pa je stoga razmatrao pomorsku ekspediciju protiv Bizanta. Pronašao je saveznika u Veneciji i jula 1281. ta je suraddnja formalizirana sporazumom u Orvietu. Njegova je svrha bila svrgavanje Mihaila VIII u korist naslovnog latinskog cara Filipa od Courtenaya i prisilno uspostavljanje Unije crkava, tako da se Grčka pravoslavna crkva dovede pod papinu vlast. Njegova je glavna motivacija, međutim, bila ponovno uspostavljanje Latinskog carstva, pod dominacijom Anžuvinaca, i vraćanje mletačkih trgovačkih privilegija u Carigradu[24]

Prema uvjetima ovog ugovora, Filip i Karlo trebali su opskrbiti 8000 vojnika i konjanika i dovoljno brodova da ih prevezu u Carigrad. Filip, mletački dužd Giovanni Dandolo i sam Karlo ili Karlov sin Karlo, princ od Salerna, trebali su osobno pratiti ekspediciju. U praksi bi Karlo opskrbio gotovo sve trupe, a Filip je imao malo ili nimalo vlastitih resursa. Mlečani su opskrbili četrdeset galija kao pratnju invazijske flote, koja je trebalo isploviti iz Brindizija najkasnije u aprilu 1283. godine. Nakon što se vrati na prijestolje, Filip je trebalo da potvrdi ustupke Viterbskog sporazuma i povlastice dodijeljene Veneciji prilikom osnivanja Latinskog carstva, uključujući priznanje dužda kao dominatora "jedne četvrtine i osmine Latinskog carstva".[25]

Sastavljen je i drugi dokument za organizaciju prethodnice koja će prethoditi glavnoj ekspediciji 1283. godine. Karlo i Filip trebalo je da opskrbe petnaest brodova i deset transportera s oko 300 ljudi i konja. Mlečani su trebali osigurati petnaest ratnih brodova za sedam mjeseci u godini. Te snage trebalo je da ratuju protiv Mihaila VIII i "drugih okupatora" Latinskog carstva (vjerojatno Genovežana) te da se sastanu na Krfu do 1. maja 1282, otvarajući put invaziji sljedeće godine.[25]

Ta dva ugovora Karlo i Filip potpisali su 3. jula 1281. godine, a mletački dužd ratificirao ih je 2. augusta 1281. godine.[25]

Sicilijanska večernja[uredi - уреди | uredi kôd]

Glavni članak: Sicilijanska večernja
Sicilijanska večernja, slika Francesca Hayeza.

Na uskrsni ponedjeljak 30. marta 1282. godine, na Siciliji je lokalno stanovništvo počelo napadati francuske snage u ustanku koji će postati poznat kao Sicilijanska večernja. Pokolj je trajao tjednima po cijelom otoku, a uništena je i anžuvinska flota okupljena u mesinskoj luci, koju je Karlo namjeravao iskoristiti u novom pohodu protiv Bizanta. Karlo je pokušao suzbiti ustanak, ali, kada se 30. augusta 1282. godine Petar III Aragonski iskrcao se na Siciliji, bilo je jasno da Karlo više nema šanse za napad na Bizant.[26] U septembru 1282. godine Anžuvinci su zauvijek izgubili Siciliju. Njegovog sina Karla II Napuljskog zarobila je aragonska vojska u bici u Napuljskom zaljevu i još uvijek je bio u zarobljeništvu kad je njegov otac Karlo I Anžujski umro 7. januara 1285. godine. Karlo I je sve svoje domene ostavio u naslijeđe svom sinu, kojeg su u to vrijeme držali Katalonci. Kao zatvorenik zadržan je do 1289. godine, kada je konačno pušten.[27]

Restauracija[uredi - уреди | uredi kôd]

Gubitak Drača[uredi - уреди | uredi kôd]

Anžuvinski se otpor nastavio nekoliko godina u Kanini, Draču i Vlori. Međutim, Drač je pao u ruke Bizanta 1288. godine, a iste je godine bizantski car Andronik II Paleolog obnovio povlastice koje je njegov prethodnik dodijelio Albancima u regiji Kruje.{sfnp|Nicol|2010|p=27}} Kaninska utvrda posljednja je pala u bizantske ruke, vjerojatno 1294. godine, dok su Krf i Butrint ostali u anžuvinskom posjedu barem do 1292. godine.[28] Godine 1296. srpski kralj Stefan Milutin zaposjeo je Drač. Godine 1299. Andronik II Paleolog vjenčao je svoju kćer Simonidu s Milutinom, a zemlje koje je ovaj osvojio smatrane su poklonom za miraz.[29]

Ponovno zauzeće Drača[uredi - уреди | uredi kôd]

Dračko vojvodstvo prije no što ga je osvojio Karlo Topija. Čak i prije nego što je grad Drač zauzet, njegova je kneževina imala izlaz na more. Proglasivši se potomkom Anžuvinaca, Karlo Topija je nakon zauzimanja Drača 1368. godine stvorio Kneževinu Albaniju.

Iako su albanski teritoriji bili izgubljeni, pojam i prava Kraljevine Albanije nastavili su se za Anžuvince još dugo nakon smrti Karla Anžujskog. Kraljevinu je naslijedio Karlo II nakon smrti oca 1285. godine. U augustu 1294. godine Karlo II prenio je svoja prava na Albaniju svom sinu Filipu I, princu od Taranta. U novembru 1294. godine Filip I oženio se kćerkom epirotskog despota Nikefora I, obnavljajući stari savez dviju država.[30] Njegovi planovi da ponovno ovlada starim anžuvinskim pblastima nakratko su bili zaustavljeni kada je Filip Tarentski 1299. postao zarobljenik Fridriha III Sicilijanskog u bici kod Falconarije. Međutim, nakon što je pušten 1302. godine, položio je svoja prava na albansko kraljevstvo i započeo pripreme za njegovo ponovno zauzimanje. Dobio je potporu lokalnih albanskih katolika, koji su kao zaštitnika preferirali katoličku talijansku silu umjesto pravoslavnih Srba i Grka, kao i potporu pape Benedikta XI. U ljeto 1304. godine Srbe su iz grada Drača protjerali njegovi stanovnici i lokalni plemići, koji su u septembru priznali anžuvinsku vlast. Filip i njegov otac Karlo II obnovili su stare privilegije koje je Karlo Anžujski obećao građanima i plemstvu Drača. Godine 1305. građanima Drača i lokalnim plemićima Karlo II odobrio je daljnja opsežna oslobođenja od nameta i poreza.[31]

Teritorij Kraljevine Albanije pod Filipom Tarentskim bio je ograničen na približno suvremeni okrug Drač. U pokušaju razrješenja napetosti između kuće Anžuvinaca i Aragonaca, Kraljevina Albanija i zemlje u Aheji pod anžujskom vlasti ponuđene su u zamjenu za Kraljevinu Trinakriju, kojom je vladao Fridrih II. Ti su pregovori trajali nekoliko godina, ali su 1316. napušteni.[32]

Dračko vojvodstvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Nakon smrti Filipa Tarentskog 1332. godine, na njegove su oblasti položili pravo razni prišadnici anžuvinske kuće. Prava nad Dračkim vojvodstvom i Kraljevinom Albanijom dobio je Ivan od Gravine, uz sumu od 5000 funti zlata.[33] Nakon njegove smrti 1336. godine, njegove domene u Albaniji prešle su na njegovog sina Karla, vojvodu od Drača (1323–1348).

Tijekom ovog razdoblja postojale su različite albanske plemićke obitelji koje su počele učvršćivati svoju moć i oboasti. Jedna od njih bila je obitelj Topija, čije su se oblasti nalazile u središnjoj Albaniji. Srbi su napredovali u njihovom smeru i albanski plemići pronašli su prirodnog saveznika u Anžuvincima.[34] Savez s albanskim čelnicima također je bio presudan za sigurnost Kraljevine Albanije, posebno tijekom 1320-ih i 1330-ih godine. Najistaknutiji među tim vođama bili su Topije, koji su vladali u području između rijeka Maće (alb. Mati) i Škumbina,[35] te obitelj Muzaka na teritoriju između rijeka Škumbina i Vlore.[36] Anžuvince su doživljavali kao zaštitnike svojih domena i s njima sklapali saveze. Tijekom 1336–1337. Karlo je polučio različite uspjehe protiv srpskih snaga u središnjoj Albaniji.[37]

Posljednje decenije[uredi - уреди | uredi kôd]

Pritisak Srpskog kraljevstva na Albansko kraljevstvo posebno je rastao pod vodstvom Stefana Dušana. Iako je sudbina grada Drača, glavnog grada Kraljevine, nepoznata, do 1346. godine cijela je Albanija pala pod Dušanovu vlast.[34] Godine 1348. Karlu, vojvodi od Drača, odrubio je glavu njegov rođak Filip II, princ od Taranta, koji je naslijedio njegova prava nad Albanskim kraljevstvom. U međuvremenu, nakon Dušanove smrti njegiva se vlast u Albaniji počela raspadati, a u središnjoj Albaniji obitelj Topija pod vodstvom Karla Topije položila je prava na Albansko kraljevstvo. Zapravo, Stefan Uroš I oženio se Jelenom Anžujskom, a Karlo Topija priznat je kao grof od Albanije.[38] Karlo Topija uzeo je Drač od Anžuvinaca 1368. godine konsenzusom njegovih građana. Godine 1376. godine Ludovik od Évreuxa, koji je stekao prava na Albansko kraljevstvo od svoje druge žene, napao je i osvojio Drač, ali 1383. godine Topija je ponovno preuzeo kontrolu nad gradom.[39]

Godine 1385. grad Drač zauzeo je zetski vladar Balša II. Topija je u pomoć pozvao Osmanlije i Balšine snage su poražene u bici na Saurskom polju. Topija je iste godine ponovno zauzeo grad Drač i držao ga sve do svoje smrti 1388. godine. Nakon toga grad Drač naslijedio je njegov sin Đorđe Topija (alb. Gjergj Topia). On je 1392. predao grad Drač i svoje domene Mletačkoj Republici.[40]

Uprava[uredi - уреди | uredi kôd]

Kraljevina Albanija bila je zasebna cjelina od Napuljskog kraljevstva. Politička struktura Albanske kraljevine bila je vojno orijentirana. Imala je vlastitu upravnu organizaciju, čije se središte nalazilo u Draču.[41] Na čelu uprave bio je generalni kapetan, koji je imao status potkralja. Te su osobe obično imale naslov capitaneus et vicarius generalis i zapovijedale su vojskom, dok su lokalnim snagama zapovijedale osobe koje su nosile titulu marescallus in partibus Albaniae.[41]

Kraljevski resursi, posebno prihodi od proizvodnje i trgovine soli, plaćivani su "blagajniku" (thesarius) Albanije. Luka Drač i pomorska trgovina bili su ključni za kraljevstvo. Luka je bila pod zapovjedništvom službenika koji se zvao prothontius, a albanska je flota imala svog kapetana. Stvorene su i druge službe pod nadzorom potkralja.[41]

Smanjivanjem teritorija kraljevstva, osobe imenovane za generalnog kapetane počele su gubiti svoje ovlasti, postajući sličnije upraviteljima Drača, nego predstavnicima kralja.[41]

Uloga lokalnih albanskih gospodara postajala je sve važnija za sudbinu kraljevstva i Anžuvinci su ih integrirali u svoju vojnu strukturu, posebno u drugoj fazi kraljevstva. Kad se Filip Tarentski vratio 1304. godine, jedan albanski plemić, Vilim Bliništi (Gulielm Blinishti), imenovan je zapovijednikom anžuvinske vojske u Kraljevini Albaniji s naslovom maršala Albanskog kraljevstva (marascallum regnie Albaniae).[42] Naslijedio ga je 1318. godine Andrea I Muzaka.[43] Od 1304. godine Anžuvinci su lokalnim albanskim gospodarima davali i druge zapadne plemićke titule.[44][45]

Premda su Anžuvinci pokušali instalirati centralizirani državni aparat, albanskim su gradovima ostavili veliku autonomiju. Zapravo je 1272. sam Karlo Anžujski dračkoj zajednici priznao njezine stare povlastice.

Religija[uredi - уреди | uredi kôd]

Historijski gledano, teritorij na kojem se nalazilo Albansko kraljevstvo bio je podložan različitim gradskim središtima poput Antivarija, Drača, Ohrida i Nikopolja, gdje su katoličanstvo, grčka, srpska i bugarska crkva vršile svoju moć naizmjenično ili ponekad čak zajedno. Prisutnost Kraljevstva pojačala je utjecaj katoličanstva i prelazak na njegov obred, ne samo u dračkoj regiji, već i u drugim dijelovima zemlje.[46]

Dračka nadbiskupija bila je jedna od glavnih biskupija u Albaniji, a prije Velikog raskola (1054) imala je pod svojom vlasti petnaest biskupskih stolica. Nakon raskola ostala je pod vlašću istočne crkve, dok ju je rimska crkva kontinuirano, ali bezuspješno, nastojala pretvoriti u latinski obred. Međutim, stvari su se promijenile nakon pada Bizantskog carstva 1204. godine. Godine 1208. za dračkog nadbiskupa izabran je katolički arhiđakon. Nakon što je 1214. godine Epirska despotovina ponovno zauzela Drač, latinskog nadbiskupa Drača zamijenio je pravoslavni arhiepiskop. Nakon njegove smrti 1225. godine, razne su se gradske sile sukobile oko upražnjenog mjesta. Napokon je 1256. godine Nikeja imenovala novog arhiepiskopa, ali on nije mogao učinkovito voditi svoj ured, jer je već 1258. godine grad došao u Manfredov posjed.[47]

Nakon stvaranja Kraljevine Albanije 1272. godine, katolička politička struktura predstavljala je dobru osnovu za papinske planove širenja katoličanstva na Balkanu. Ovaj je plan našao i potporu Jelene Anžujske, supruge kralja Stefana Uroša I i rođaka Karla Anžujskog, kao kraljice Srpskog kraljevstva, koje je u to vrijeme vladalo teritorijima u sjevernoj Albaniji. Tijekom njezine vladavine u sjevernoj Albaniji i u Srbiji izgrađeno je oko 30 katoličkih crkava i samostana.[48] Jelena Anžujska pomogla je i osnutak novih biskupija u sjevernoj Albaniji.[49]

Drač je 1272. godine ponovno postao katolička nadbiskupija. Drugi teritoriji Kraljevine Albanije također su postali katolička središta. Butrint na jugu, iako ovisan o Krfu, postao je katolički i takav je ostao tijekom 14. stoljeća. Isto se dogodilo s Vlorom i Krujom čim je stvorena Albanska kraljevina.[50] Osnovan je niz novih katoličkih biskupija, crkava i samostana, različiti vjerski redovi počeli su se širiti u zemlji, a papinski misionari stigli su i na područja Kraljevine Albanije. Oni koji nisu bili katolici u srednjoj i sjevernoj Albaniji preobratili su se, a velik broj albanskih klerika i redovnika bio je prisutan u katoličkim strukturama u Dalmaciji.[51]

Međutim, u Draču je bizantski obred nastavio postojati neko vrijeme i nakon anžuvinskog zauzeća grada. Ova dvostruka linija vlasti stvorila je određenu zabunu kod lokalnog stanovništva, a jedan suvremeni posjetitelj zemlje opisao je Albance kao "niti potpuno katolike niti potpuno raskolnike". Kako bi se borio protiv ove vjerske dvosmislenosti, papa Benedikt XI naložio je 1304. godine dominikancima da odu u Albaniju i da lokalno stanovništvo upute u latinski obred. Dominikanski su svećenici imenovani za biskupe u Vlori i Butrintu.[52] Među drugim katoličkim redovima koji su djelovali u tom razdoblju u Albaniji nalaze se franjevački red, karmelićani, cisterciti i premonstratenci. Također su s vremena na vrijeme lokalni biskupi bili imenovani iz različitih redova, jer su različiti pape među katoličkim redovima imali svoje favorite.[53]

Kruja je postala važno središte za širenje katoličanstva. Njezino je biskupstvo bilo katoličko od 1167. godine. Bilo je u izravnoj ovisnosti od pape, a biskupa je posvetio sam papa.[54] Lokalni albanski plemići održavali su dobre odnose s papinstvom. Utjecaj pape postao je toliko velik da je počeo imenovati mjesne biskupe.

Katoličanstvo je imalo zapreku dok je Stefan Dušan vladao u Albaniji. Katolički se obred zvao "latinska hereza", a Dušanov zakonik sadržavao je oštre mjere protiv njih. Međutim, progoni lokalnih katoličkih Albanaca nisu započeli 1349. godine kada je zakonik objavljen, već mnogo ranije, barem od početka 14. stoljeća. Pod tim okolnostima odnosi između lokalnih katoličkih Albanaca i papinske kurije postali su vrlo bliski.[55]

Između 1350. i 1370. godine širenje katoličanstva u Albaniji doseglo je vrhunac. U tom je razdoblju u zemlji bilo oko sedamnaest katoličkih biskupija, koje su djelovale ne samo kao centri za katoličke reforme u Albaniji, već i kao centri za misionarske aktivnosti u susjednim područjima, uz dopuštenje pape.[51]

Društvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Dok je bizantska pronija bila dominantan oblik imovinskih odnosa u zemlji, Anžuvinci su uveli zapadnjački tip feudalizma. U 13. i 14. stoljeću pronijari su stekli velik broj privilegija i svojstava, što je umanjivalo moć središnje vlasti. Povećala se zarada koju su pronijari ubirali od svoje zemlje. Pronijari su za sebe počeli ubirati porez na zemlju, što je bio atribut države. Također su počeli izvršavati administrativne ovlasti, koje su zamijenile državne, poput mogućnosti okupljanja radnika, stražara, vojnika, a ponekad i vlastitih sudaca. U 13. stoljeću bilo je uobičajeno da pronijari prisvoje sebi pravo na suđenje, u početku zbog sitnih prekršaja, a zatim i za teška kaznena djela, oduzimajući središnjoj vlasti neke od glavnih prerogativa suvereniteta.[56]

Do 14. stoljeća pronija je dosegla status feudalnog posjeda. Ona se sada mogla prenijeti naslijednicima, podijeliti ili prodati. Pronija je sve rjeđe zadovoljavala vojne potrebe države.[56] Uz pronijare su postojali i zemljoposjednici koji su posjedovali velike površine zemlje koju su obrađivali poljoprivrednici. Zemljoposjedništvo je također uključivalo pronijare iz Drača, Skadra i Drišta. Građani Drača posjedovali su imanja i pašu na obližnjoj planini Temali. Podjela, nasljeđivanje i prodaja imovine bile su česte pojave.[57]

Feudalni posjedi u Albaniji, kao i na zapadu i u Bizantskom carstvu, sastojali su se od dva dijela: zemlje seljaka i zemlje koja je bila izravno u vlasništvu gospodara zemlje. Seljačka zemlja nije bila centralizirana, već je bila podijeljena na mnogo malih parcela, koje su često bile međusobno udaljene. Gospodareva se zemlja neprestano proširivala na isti način na koji je jačala i aristokracija.[57]

Zemlja je bila centralizirana i pod vjerskim institucijama, uključujući samostane i biskupije. Za razliku od 12. stoljeća, kad je zemlju darovala središnja vlast, nakon 12. stoljeća većina darivatelja zemlje samostanima i biskupijama bili su mali i veliki zemljoposjednici.[57] Do početka 14. stoljeća samostani i biskupije mogli su prikupiti velike zemljišne resurse.[58] Prihodi od samostana uglavnom su dolazili od poljoprivrednih proizvoda, ali manji je dio dolazio i od zanatstva i drugih djelatnosti. Centralni izvor crkvenih prihoda bili su porezi prikupljeni u naravi i u novcu. Dobar dio otišao bi u Rim ili Carigrad. Dostava obveznica bila je jedan od uzroka trvenja između lokalnog svećenstva i pape u Rimu ili patrijarha u Carigradu.[59]

U nastojanju da pronađe dodatna financijska sredstva, posebno u doba rata, središnja je vlast nametnula visoke poreze stanovništvu. Društvena piramida ovisila je o radu poljoprivrednika. Pored glavne kategorije poljoprivrednika, kategorije poljoprivrednika obuhvaćale su "slobodne" poljoprivrednike i "strane" poljoprivrednike. Oni nisu imali pravo na zemljište ili bilo koji oblik posjeda i zbog toga nisu bili registrirani. Na kraju su dobili komad zemlje za koji su platili dažbine i bili su stopljeni s glavnom kategorijom poljoprivrednika.[59]

Feudalne obveze seljaka nisu bile jednake u svim albanskkm područjima, već su se razlikovale ovisno o terenu. Sustavi plaćanja u naturi ili gotovinom također su se mijenjali u skladu s tim, ali jačanje plemstva protiv središnje vlasti u 13. stoljeću uzrokovalo je porast gotovinskih plaćanja u usporedbi s davanjima u naturi. Od 12. do 14. stoljeća produbljen je vertikalni pomak vlasti na plemiće. Pod kontrolu plemića došle su ne samo ravnice stavljene, već i planinska područja. Feudalni posjedi također su počeli obuhvaćati javne oblasti poput šuma, pašnjaka i ribnjaka. Ta se evolucija dogodila u razdoblju bizantskog propadanja i pretvorila je proniju u posjed vrlo sličan feudalnom.[60]

Ogromnu većinu stanovništva pod vladavinom gospodara činili su poljoprivredni radnici. Suvremeni izvori otkrivaju da je u velikim dijelovima Albanije stanovništvo sela palo u status kmetstva. Jedan anonimni putnik otkriva 1308. godine da su poljoprivrednici u regijama Kalcire, Tomorice, Stefanijake, Kunave i Pulte iz Dibre obrađivali zemlje i vinograde svojih gospodara, izručivali njihove proizvode i obavljali kućanske poslove za njih. Bizantski car i povjesničar Ivan VI Kantakuzen svjedoči da je moć oblasnih gospodara u tim područjima najviše ovisila o stoci koja je bila prisutna u velikom broju.[61]

Gradovi[uredi - уреди | uredi kôd]

Drački kaštel podigao je bizantski car Anastazije I 491–518. godine. Zidine su teško oštećene u potresu 1273. godine i morale su biti temeljito obnovljene.

Tijekom 13. stoljeća mnogi su se gradovi u Albaniji razvili iz prvenstveno vojnih uporišta u urbana središta. U nemogućnosti da obuzdaju razvoj unutar gradskih zidina, mnogi su se gradovi proširili izvan njih. Počele su se stvarati četvrti izvan zidina, nazvane proastion i 'suburbium, koje su postale važna gospodarska središta. U tim se četvrtima odvijala trgovina i ovdje su bile smještene trgovine zajedno s radionicama. Na kraju su i mnoge od tih četvrti bile okružene zidovima kako bi ih se zaštitilo. Da bi se osigurala opskrba vodom, cisterne na otvorenim, sigurnim prostorima koristile su se za prikupljanje vode. U nekim jedinstvenim slučajevima voda se skupljala i iz obližnjih rijeka.[62]

U prvoj polovici 14. stoljeća stanovništvo gradova jako je naraslo. Procjenjuje se da je Drač imao oko 25.000 stanovnika. Grad je postao središte koje je privlačilo stanovnike iz ruralnih područja.[62] Poznato je da je Drač imao velik broj stanovnika koji su dolazili iz okolnih sela. Oni poljoprivrednici koji su migrirali u grad često su bili prisiljeni plaćati fiksnu dažbinu ili su je morali nadoknaditi javnim radovima. Zajedno sa poljoprivrednicima dolazili su plemići iz okolnih područja, koji su ili trajno migrirali u gradove ili su u njima provodili velik dio vremena brinući se o svojim ekonomskim interesima. Mnogi su imali posjede, trgovine i kuće u gradu. Kretanje plemića u urbana područja postalo je normalno i na kraju su se integrirali u grad, postali građani i često zauzimali upravne položaje.[63]

Graditeljstvo[uredi - уреди | uredi kôd]

Ruševine crkve u Sirđu.

Širenje katoličanstva utjecalo je na arhitekturu vjerskih zgrada, s novim gotičkim stilom, uglavnom u središnjoj i sjevernoj Albaniji. Ta su područja bila pripojena katoličkoj crkvi i tako su imala čvršće veze sa zapadom. Katolička i pravoslavna crkva djelovale su u Draču i okolnim područjima, pa su se stoga slijedili i zapadni i bizantski arhitektonski stilovi.[64] Zapadna se arhitektura mogla naći i u područjima gdje su zapadni vladari imali posjede. Crkve izgrađene u ovom obliku građene su u sjevernoj i središnjoj Albaniji, a karakteriziralo ih je naglašavanje uzdužne osi u pravcu istok-zapad s kružnim ili pravokutnim apsidama. Među najznačajnije arhitektonske spomenike ovog razdoblja spadaju crkva manastira svetih Sergija i Vakha (alb. Manastiri i Shën Shirgjit dhe Bakut) u blizini sela Sirđa (alb. Shirgj) kod Skadra, crkva svete Marije u Danjskom Brodu (alb. Vau i Dejës) i crkva u Rubiku.[65] Prve dvije crkve sagrađene su u 13. stoljeću, dok je treća iz 12. stoljeća. Većina crkava sagrađenih u ovom razdoblju bila je ukrašena freskama.[65]

Popis vladara[uredi - уреди | uredi kôd]

Kraljevi Albanije[uredi - уреди | uredi kôd]

Karlo II predao je svoja prava na Albaniju svom sinu Filipu 1294. godine. Filip je vladao kao "gospodar Kraljevine Albanije".

Gospodari Kraljevine Albanije[uredi - уреди | uredi kôd]

Filip je umro 26. decembra 1331, a naslijedio ga je sin Robert. Robertov stric, Ivan, nije mu se htio pokloniti za Kneževinu Ahaju, pa je Robert primio Ahaju od Ivana u zamjenu za 5000 unci zlata i prava na umanjenu Kraljevinu Albaniju. Ivan je uzeo naslov "vojvode od Drača".

Vojvode od Drača[uredi - уреди | uredi kôd]

Godine 1368. Drač je došao pod vlast Karla Topije, kojeg je Mletačka Republika priznala za "kneza Albanije".

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. Anamali & Prifti (2002), str. 202.
  2. 2,0 2,1 Setton (1976), str. 81.
  3. Ducellier (1999), str. 791–792.
  4. Anamali & Prifti (2002), str. 205.
  5. Anamali & Prifti (2002), str. 205–206.
  6. 6,0 6,1 Ducellier (1999), str. 793.
  7. Nicol (2010), str. 12.
  8. Jacobi (1999), str. 533.
  9. Anamali & Prifti (2002), str. 206.
  10. 10,0 10,1 Anamali & Prifti (2002), str. 207.
  11. Nicol (2010), str. 15.
  12. Nicol (2010), str. 15–17.
  13. Anamali & Prifti (2002), str. 208–210.
  14. 14,0 14,1 Anamali & Prifti (2002), str. 201.
  15. Nicol (2010), str. 18.
  16. Nicol (2010), str. 18–23.
  17. 17,0 17,1 17,2 Nicol (2010), str. 25.
  18. Anamali & Prifti (2002), str. 211.
  19. 19,0 19,1 Setton (1976), str. 136.
  20. Nicol (2010), str. 206.
  21. 21,0 21,1 Bartusis (1997), str. 63.
  22. Setton (1976), str. 137.
  23. Nicol (2010), str. 27.
  24. Nicol (2010), str. 208–209.
  25. 25,0 25,1 25,2 Nicol (1992), str. 208.
  26. Setton (1976), str. 140.
  27. Nicol (2010), str. 33.
  28. Nicol (2010), str. 28.
  29. Nicol (2010), str. 67–68.
  30. Nicol (2010), str. 44–47.
  31. Nicol (2010), str. 68.
  32. Abulafia (1996), Intercultural contacts in the medieval Mediterranean, str. 1-13.
  33. Nicol (2010), str. 99.
  34. 34,0 34,1 Nicol (2010), str. 128.
  35. Norris (1993), str. 36.
  36. Fine (1994), str. 290.
  37. Abulafia (1996), The New Cambridge Medieval History, Volume VI: c. 1300-c. 1415, str. 495.
  38. Nicolle (1988), str. 37.
  39. Fine (1994), str. 384.
  40. O'Connell (2009), str. 23.
  41. 41,0 41,1 41,2 41,3 Lala (2008), str. 21.
  42. Lala (2008), str. 138.
  43. Lala (2008), str. 136.
  44. Pollo (1974), str. 54.
  45. Castellan (2002), str. 25.
  46. Lala (2008), str. 52.
  47. Lala (2008), str. 54–55.
  48. Lala (2008), str. 91–95.
  49. Lala (2008), str. 155.
  50. Lala (2008), str. 147–148.
  51. 51,0 51,1 Lala (2008), str. 146.
  52. Lala (2008), str. 149–153.
  53. Lala (2008), str. 154.
  54. Lala (2008), str. 157.
  55. Lala (2008), str. 118–119.
  56. 56,0 56,1 Anamali & Prifti (2002), str. 220.
  57. 57,0 57,1 57,2 Anamali & Prifti (2002), str. 221.
  58. Anamali & Prifti (2002), str. 221–222.
  59. 59,0 59,1 Anamali & Prifti (2002), str. 222.
  60. Anamali & Prifti (2002), str. 223.
  61. Anamali & Prifti (2002), str. 224.
  62. 62,0 62,1 Anamali & Prifti (2002), str. 225.
  63. Anamali & Prifti (2002), str. 226.
  64. Anamali & Prifti (2002), str. 314.
  65. 65,0 65,1 Anamali & Prifti (2002), str. 315.

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]


Cscr-featured.png Članak Kraljevina Albanija (1272–1368) je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.