Kozaci u Baranji i Slavoniji

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Slavonija (tamnoplavo) i Baranja iznad nje

Kozaci u Baranji i Slavoniji prisutni su od početka 20. vijeka.

Rana historija[uredi | uredi kod]

U kasnu jesen 1920. godine oko 136.000 Kozaka (vojne jedinice i znatan broj civilnih osoba), bježeći pred Sovjetskom Rusijom, evakuirao se s Krima u Tursku i Grčku. Dio njih, oko 5.000 osoba, kasnije je stigao u tadašnju Kraljevinu SHS. U prvom transportu 1. VI. 1921. godine, preko Soluna i Đevđelije, stiglo je 4.000 osoba, a ostali su stigli u drugom transportu 9. VI. iste godine.

U Kraljevini SHS[uredi | uredi kod]

Pristigli Kozaci stavljeni su na raspolaganje tadašnjem Ministarstvu javnih radova pa su upućeni na gradnju cesta i željezničkih pruga u Srbiji, Makedoniji, Bosni i Sloveniji ili su posao našli u rudniku pirita kod Donjeg Milanovca.

U Baranji i Slavoniji[uredi | uredi kod]

Poslije izgradnje željeznice u Sloveniji Kubanski gardijski divizion (oko 250 Kozaka) nastanio se 1924. godine u Baranji i Slavoniji, stupivši u punom sastavu u službu kod barona Viktora Gutmana, u šećeranu na Branjinom Brdu (!?) kod Belog Manastira i na pilanu u Belišću, kao i na rad u Državno dobro 'Belje'.[1]

Kozačke stanice[uredi | uredi kod]

Kozaci su u to vrijeme živjeli u kozačkim naseobinama koje su se zvale stanicama. Nekoliko ih je bilo na području Slavonije i Baranja i drugdje po Hrvatskoj:

  • Bakarska kozačka grupa - Bakar (starješina Andrej Sliva)
  • Belomanastirska kubanska kozačka stanica - Beli Manastir
  • Zagrebačka općekozačka stanica - Zagreb (general-major Sergej Aleksandrovič Trailin, generaj-major Ivan Aleksejevič Poljakov)
  • Zagrebački studentski općekozački majur - Zagreb (A. Đakov)
  • Kneževovinogradska kubanska kozačka stanica - Kneževi Vinogradi (komandir kozačkog eskadrona Aslanov)
  • Osječka kubanska kozačka stanica - Osijek (komandir P. V. Mihajlov)
  • Topuska kozačka stanica - Topusko (admiral Anatolij Aleksejevič Kononov)

Kozačkih stanica bilo je i u mnogim drugim mjestima tadašnje države, najviše u Srbiji, ali i u Makedoniji i Bosni.

Izvori[uredi | uredi kod]

  • Aleksej Arsenjev: "Kozaci u Kraljevini Jugoslaviji", "Zbornik Matice srpske za istoriju", Novi Sad, broj 69-70, 2004. (str. 137-157)

  1. A. Arsenjev, str. 143