Konferencija o svjetskom stanovništu, Bukurešt

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Konferencija o svjetskom stanovništu, Bukurešt
Centar Bukurešta
Centar Bukurešta

Treća konferencija o svjetskom stanovništu održana je u rumunjskom Bukureštu od 19. do 30. augusta 1974. u organizaciji Ujedinjenih naroda.[1]

To je bila prva konferencija na međuvladinom nivou na kojoj su sudjelovali predstavnici iz 135 država. Rasprava se fokusirala na odnos između stanovništva i razvoja.

Rezultat konferencije bio je Akcijski demografski plan, u kom se između ostalog navodi da je glavni cilj socijalni, ekonomski i kulturni razvoj zemalja, da su varijable između demografskih kretanja i razvoja međusobno zavisne i da je populacijska politika i njeni ciljevi sastavni dio politike socio-ekonomskog razvoja.[1]

U raspravama je naglašeno da je kroz čitavu historiju prosječni stupanj rasta svjetskog stanovništva bio je samo mali viši od mortaliteta. Nedavno povećanje stupnja rasta uglavnom je rezultat smanjenja mortaliteta dokumentiranog tokom posljednjih vijekova, to smanjenje je radikalno povećano posljednjih dekada. Inercija društvenih struktura i nedovoljan ekonomski rast, uz pomanjkanje dubokih socijalno-kulturoloških promjena, dijelom objašnjavaju činjenicu da u većini zemalja u razvoju pad mortaliteta nije praćen paralelnim padom nataliteta. Negdje otprilike od 1950., otprilike, stupanj rasta svjetskog stanovništva povećao se na 2% godišnje.[2] Ako se ta tendencija nastavi broj stanovnika na svijetu će se udvostručiti svakih 35 godina. Međutim nacionalne stope prirodnog priraštaja jako variraju, od negativnih do onih koje su više od 3% godišnje.[2]

Konstatirano je da prosječno očekivano trajanje života iznosi 63 godine u Latinskoj Americi, 57 godina u Aziji i tek nešto više od 46 godina u Africi, u odnosu na više od 71 godina u razvijenim zemljama zapada. Pored toga utvrđena je visoka smrtnost dojenčadi u zemalja u razvoju, pa je smanjenje istaknuto kao jedan od prioritetnih ciljeva.[2]

Konferencija je zaključila da su ljudi najveće bogatstvo svijeta, pa će se i znanje o čovjeku i njegovoj sposobnosti da dominira nad sobom i svojom okolinom nastaviti. Ali se istinski razvoj ne može ostvariti bez nezavisnosti i nacionalnog oslobođenja. Strana i kolonijalna dominacija, okupacija, agresorski rat, rasna diskriminacija, aparthejd i neokolonijalizam u svim formama i dalje su među glavnim preprekama potpunoj emancipaciji i napretku zemalja u razvoju i svih pogođenih ljudskih bića. Suradnja među narodima, bazirana na nacionalnom suverenitetu, od suštinskog je značaja za razvoj. [2]

Jedan od ključnih zaključaka bio je da sve zemlje svijeta trebaju osigurati jednak status muškaraca i žena u porodici i društvu, jer će se time omogućiti veća kvaliteta življenja, i bolje planiranje porodice, jer je svaki supružnik odgovoran za dobrobit ostalih članova porodice.[3]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]