Komunistička partija Čilea

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Komunistička partija Čile
Partido Comunista de Chile
Predsednik Guillermo Teillier
Osnivač Luis Emilio Recabarren
Osnovana 4. juna 1912
(Socijalističkoj radničkoj partiji Čilea)

2. januara 1922
(Komunistička partija Čilea)

Sedište Santiago de Chile
Država  Čile
Mladi ogranak Komunistička omladina Čilea
Ideologija Komunizam, marksizam-lenjinizam
Politička pozicija Levica
Palata poslanika
3 / 120
Međunarodno članstvo Kominterna (1922-1943)
Forum Sao Paulo
Bolivarski kongres naroda
Boje crvena
internet stranica
Luis Emilio Recabarren, osnivač i vođa Komunističke partije Čilea (1922 - 1924).
Miting u korist Socijalističke repulbike 1932. godine

Komunistička partija Čile (šp. Partido Comunista de Chile) je politička partija koja deluje u Čileu. Osnovana je 1912. godine. Program partije temelji se na idejama i mislima Karla Marksa i Vladimira Lenjina.

Istorijat[uredi | uredi kod]

Komunistička partija Čilea ima svoje korene u Socijalističkoj radničkoj partiji Čilea, osnovanoj 1912. godine. Članovi partije su na Trećem kongresu 2. januara 1922. godine prihvatili 21 uslov za pristup Kominterni. Slučaj čileanskih socijalista bio je redak primer da su svi prešli u komuniste. U tom razdoblju, zemlja je doživljavala veiku krizu. KP Čile tada je istakla potrebu za uspostavljanjem diktature proletarijata, a svoju snagu temeljila je na seljačkim masama.

Godine 1927, na vlast je došao Karlos Ibanjez del Kampo koji je pokrenuo progon svih opozicionih stranaka, uključujući i Komunističku partiju. Do 1929, vođstvo KP Čilea preselilo se na Uskršnja ostrva. Velika ekonomska kriza došla je u Čile 1931. godine, nakon čega je pokrenut velik broj štrajkova i demonstracija. Tada su čileanski komunisti izašli iz faze mirovanja i obnovili rad Centralnog komiteta.

Komunistička partija je kao rešenje krize istakla socijalističku revoluciju. Kriza je potresla Ibanjezovu vladavinu, te se nakon njega zaredalo nekoliko nestabilnih vladaa. Godine 1932, bila je formirana i kratkotrajna Socijalistička Republika Čile, za vreme koje je Komunistička partija pozivala na organizovanje sovjeta. Vladajuća klasa ponovo je uspostavila moći i vlast dolaskom na vlast Artura Alesandrija Palme iste godine.

To je takođe bilo razdoblje kada je Komunistička partija usvojila politiku boljševizacije i politiku tzv. Trećeg razoblja Kominterne.

Godine 1933, partija je održala konferenciju na kojoj je usvojila politiku antioligarhizma i antiimperijalizma u svrhu jačanja socijalizma. Partija je istakla potrebu zajedničke brobe seljačkih masa i srednje klase unutar Narodnog fronta protiv rastućeg uticaja fašizma. Unutar Narodnog fronta, kojeg je osnovala KP čilea, našle su se Socijalistička partija, Radikalna partija, Demokratska partija i Centar radnika. Ova je politika privukla velik broj ljudi i dala težinu Komunističkoj partiji u politici Čilea.

Godine 1941, desio se raskol između komunista i socijalista unutar Narodnog fronta. Uzrok ovoga bio je pritisak SAD-a na vođu socijalista, Oskara Šnakea Vergaru, koji je izjavio da narod ne želi Komunističku partiju, koja prima i vrši naredbe Kominterne.

Po ulasku SAD u Drugi svetski rat, Komunistička partija je zagovarala zajedničku borbu svih antifašistički raspoloženih Čileanaca protiv Nemačke i aktivnu potporu Sovjetskom Savezu i ostalim članicama Antifašističke koalicije. Komunisti su u zemlji pokrenuli borbe protiv profašističkih orgnsizacija koje su delovale u pojedinim delovima Čilea.

Osim ovih akcija, bio je formiran Nacionalni antifašistički savez koji je podržavao borbu protiv Hitlerovske koalicije.

Delovanje posle 1990.[uredi | uredi kod]

Komunističkoj partiji je tokom 1990-ih opala popularnost, a zadobile su ju socijaldemokrate. Godine 2001, partija je doživela kratkotrajnu krizu izdvajanjem jedne grupe članova koja je u aprilu osnovala pokret Socijalna i demokratska snaga.

Na parlamentarnim izborima 2005, partija je osvojila 5,1 % glasova.

Na parlamentarnim izborima 2009, KP Čilea je izašla u koaliciji sa stankama koalicije Koncentracija i dobila tri poslanika u čileanskom parlamentu.[1]

Povezano[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Entrevista al diputado Guillermo Teillier, Pristupljeno 9. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Angell, Alan. 1974. Partidos políticos y movimiento obrero en Chile. Ediciones Era. México, D.F.
  • Cifuentes, Luis. 1997. La izquierda ante el cambio de siglo. Cuarto Propio. Santiago
  • Corvalán, Luis. 1971. Ricardo Fonseca, combatiente ejemplar. Editora. Austral. Santiago
  • González Díaz, Galo. 1958. La lucha por la formación del Partido Comunista de Chile. Santiago
  • Lefertte Gaviño, Elías. 1971. Vida de un comunista: (páginas autobiográficas). Empresa Editora Austral, 1971. Santiago:
  • Loyola, Manuel y Jorge Rojas. 2000. Por un rojo amanecer. Hacia una historia de los comunistas chilenos. Impresora Vals. Santiago:
  • Orellana Díaz, Andrea. 2000. El derrumbe de un proyecto: Partido Comunista chileno 1973-1977. Santiago, Chile
  • Miranda, Nicolás. Historia marxista del Partido Comunista de Chile (1922-1973). S.f. Ediciones Clase Contra Clase. Santiago copia del libro Arhivirano 2006-06-16 na Wayback Machine-u.
  • Ramírez Necochea, Hernán. 1965. Origen y formación del Partido Comunista de Chile: ensayo de historia política y social de Chile. Editora Austral. Santiago:
  • Ulianova, Olga y Eugenia Fediakova. 1988. Algunos aspectos de la ayuda financiera del PC al comunismo chileno durante la guerra fría. En Estudios Públicos, (72): 113-148, primavera, 1988.
  • Varas Morel, José Miguel. 1985. Chacón. LOM Ediciones. Santiago.
  • Varas, Augusto (compilador). 1988. El Partido Comunista en Chile: estudio multidisciplinario. CESOC. Santiago
  • Whelan, James. Desde las cenizas. Vida, muerte y transfiguración de la democracia en Chile 1833-1988. Santiago, Zig-Zag, 1993.