Kolonizacija svemira

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Umjetnički koncept teraformiranog Marsa s pogledom na Valles Marineris.

Kolonizacija svemira (također: naseljavanje svemira, izvanzemaljska kolonizacija) predstavlja trajno ljudsko naseljavanje mjesta izvan planeta Zemlje.

U korist kolonizacije svemira može se iznijeti nekoliko argumenata, od kojih su dva najčešća: opstanak ljudske civilizacije i biosfere u slučaju mogućih katastrofa (prirodnih ili uzrokovanih ljudskim djelovanjem), te ogromni resursi koji se nalaze u svemiru i koji se mogu iskoristiti za ekspanziju ljudskog društva.

Međutim, u ovom trenutku izgradnja svemirske kolonije predstavljala bi iznimno težak i krajnje skup projekt. Svemirske nastambe bi morale pružati sav potreban materijal za stotine ili hiljade ljudi u vanzemaljskom okruženju koje nije nimalo naklono preživljavanju ljudskih bića. Tu bi spadale i tehnologije, kao što su zatvoreni sistemi za održavanje života, koje tek trebaju da se razviju. One bi se također morale uhvatiti u koštac s pitanjem kako će se ljudi ponašati i dugoročno živjeti na takvim mjestima.

Dosad nije izgrađena nijedna svemirska kolonija, niti bilo koja vlada ili velika privatna organizacija ima plan za izgradnju jedne takve kolonije. Međutim, postoji mnogi prijedlozi, nagađanja i nacrti za svemirske nastambe te postoji znatan broj zagovaratelja svemirske kolonizacije. Nekoliko poznatih naučnika, kao što je Freeman Dyson, također je javno progovorilo u korist kolonizacije svemira.

Razlozi[uredi - уреди | uredi izvor]

Opstanak ljudske vrste[uredi - уреди | uredi izvor]

Primarni argument u korist svemirske kolonizacije kao prioritet prvog reda jest da se osigura opstanak ljudske civilizacije razvojem alternativnih lokacija izvan Zemlje na kojima bi čovječanstvo moglo nastaviti postojati u slučaju prirodne ili katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem.

Teoretičar fizike i kozmolog Stephen Hawking je u dva navrata, 2001. i 2006., iznio argumente u korist kolonizacije svemira kao načina spašavanja čovječanstva. 2001. je predskazao da će ljudska vrsta izumrijeti u sljedećih hiljadu godina ukoliko se ne uspostave kolonije u svemiru.[1] U novijoj izjavi iz 2006. rekao je da se pred čovječanstvom nalaze dvije mogućnosti: ili ćemo u sljedećih dvjesto godina kolonizirati svemir i sagraditi nastambe na drugim planetima ili ćemo se suočiti s prospektom dugoročnog izumiranja.[2]

Louis J. Halle, bivši uposlenik američkog Stejt departmenta, u časopisu Foreign Affairs 1980. napisao je da će kolonizacija svemira zaštititi čovječanstvo u slučaju globalnog nuklearnog rata.[3] Fizičar Paul Davies također zagovara ovakav stav i tvrdi da će, u slučaju da planetarna katastrofa zaprijeti opstanku ljudske vrste na Zemlji, samostalna kolonija moći "rekolonizirati" Zemlju i ponovno uspostaviti ljudsku civilizaciju. Pisac i novinar William E. Burrows i biokemičar Robert Shapiro su predstavili privatni projekt, Alijansu za spas civilizacije (eng. Alliance to Rescue Civilization), čiji cilj je uspostava izvanzemaljske pričuve za ljudsku civilizaciju.[4]

J. Richard Gott je na temelju svog kopernikanskog principa procijenio da će ljudska vrsta preživjeti još nekih 7,8 miliona godina te da vjerojatno nikad neće kolonizirati druge planete. Međutim, izrazio je nadu da će netko dokazati da nije u pravu, jer "koloniziranje drugih svjetova predstavlja našu najbolju šansu da se na vrijeme zaštitimo i poboljšamo šansu za preživljavanje naše vrste".[5]

Opstanak biosfere[uredi - уреди | uredi izvor]

Neke od ozbiljnijih prijetnja čovječanstvu mogle bi također uništiti dio ili čitavu Zemljinu biosferu. Kao primjer možemo navesti udar veoma velikog asteroida. Unatoč brojnim nagađanjima o postojanju života i inteligencije u drugim dijelovima svemira, Zemlja je trenutno jedini planet u univerzumu za koji se sa sigurnošću zna da na njemu postoje život i inteligencija (vidi: Fermijev paradoks, Hipoteza o rijetkoj Zemlji).

No čak i kada bi se izbjegle ove prijetnje, Zemlja će na kraju postati nenastanjiva, zato što Sunce kako stari postaje sve toplije i svjetlije (u trenutku njegovog nastanka prije 4,5 milijardi godina svjetlina sunca bila je tek 70 posto njegove današnje svjetline). Teoretizira se da za otprilike 800 miliona godina na Zemlji više neće biti moguć opstanak višestaničnog života.[6] A zatim, nekoliko milijardi godina kasnije, sve svjetlije Sunce će istrijebiti sve oblike života na Zemlji.

Ogromni resursi u svemiru[uredi - уреди | uredi izvor]

Količina kako materijalnih tako i energetskih resursa u svemiru je ogromna. Samo Sunčev sistem, prema različitim procjenama, posjeduje dovoljno materijala i energije za opskrbu ljudske populacije koja bi od trenutnog broja ljudi na svijetu bila veća od nekoliko tisuća do milijardu puta.[7][8][9] Izvan Sunčevog sistema u Mliječnom putu postoji i do sedamsto milijardi drugih zvjezdanih sistema.

Ekspanzija s manje negativnih posljedica[uredi - уреди | uredi izvor]

Osim Zemljine, nije poznato da postoje druge biosfere ili domorodačko stanovništvo koje bi se moralo izmjestiti zbog širenja čovječanstva.

Pomoć Zemlji[uredi - уреди | uredi izvor]

Još jedan argument u koristi kolonizacije svemira je ublažavanje negativnih posljedica prenaseljenosti. Kada bi bilo omogućeno korištenje svemirskih resursa i kada bi se izgradili samostalni habitati koji podupiru život, Zemlja više ne bi predstavljala granicu rasta čovječanstva.

Iako se Zemljini resursi ne povećavaju, čovjek ih uči sve efikasnije iskorištavati, a ponekad ih kroz nuklearni inženjering iskorištava gotovo u potpunosti.[10] Konkretno, napredak na polju anihilacije materije mogao bi svemirske letove i kolonizaciju učiniti revolucionarno učinkovitijim i jeftinijim.[11] Štoviše, kako bude rasla dostupnost izvanzemaljskih resursa, tako će opadati potražnja za zemaljskim.[12]

Ostali argumenti[uredi - уреди | uredi izvor]

Među ostalim argumentima navodi se urođeni ljudski nagon za istraživanjem i otkrivanjem, koji se smatra centralnim za napredak i uspješan razvoj civilizacija.[13]

2001. godine web-stranica koja se bavi vijestima vezanim za svemir Space.com Freemanu Dysonu, J. Richardu Gottu i Sidu Goldsteinu je postavila pitanje zašto bi ljudi trebali živjeti u svemiru. Njihovi odgovori su glasili:

Freeman Dyson je sugerirao da će se ljudska vrsta za nekoliko stoljeća preseliti u Kajperov pojas.[14]

Nick Bostrom iz utilitarističke perspektive tvrdi da kolonizacija svemira treba da predstavlja primarni cilj čovječanstva, zato što će ona omogućiti veoma velikom broju ljudi da živi veoma dugo (vjerojatno milijarde godina), čime bi se proizvele ogromne količine koristi (ili sreće). On tvrdi da je važnije smanjiti egzistencijalne rizike kako bi se povećala vjerojatnost eventualne kolonizacije nego ubrzati tehnološki razvoj koji bi omogućio skoriju kolonizaciju svemira.[15] U svom radu on pretpostavlja da će tako stvoreni novi ljudski životi imati pozitivnu etičku vrijednost unatoč problemu patnje, ili će taj problem riješiti neka buduća tehnologija.

Ciljevi[uredi - уреди | uredi izvor]

Tipovi svemirskih kolonija[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje dva glavna tipa svemirskih kolonija:

  • Površinske – izgrađene na površini planeta, mjeseca itd.
  • Svemirski habitati – slobodno lebdeće stanice koje bi orbitirale oko nekog planeta, mjeseca itd. ili u nezavisnoj orbiti oko zvijezde.

Među zagovornicima svemirske kolonizacije vode se značajne rasprave o tome koji tip (i s njime povezane lokacije) predstavlja bolji izbor za širenje čovječanstva u svemir.

Svemirski habitati[uredi - уреди | uredi izvor]

Način[uredi - уреди | uredi izvor]

Lokacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Financiranje[uredi - уреди | uredi izvor]

Zemaljske analogije svemirskih kolonija[uredi - уреди | uredi izvor]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Primjedbe[uredi - уреди | uredi izvor]

Uključene organizacije[uredi - уреди | uredi izvor]

U fikciji[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Highfield, Roger, "Colonies in space may be only hope, says Hawking", The Telegraph, 16. oktobra 2001. (preuzeto 29. oktobra 2013). ((en))
  2. "Mankind must colonise other planets to survive, says Hawking", Daily Mail, 1. decembra 2006. (preuzeto 29. oktobra 2013). ((en))
  3. Halle, Louis J., "A Hopeful Future for Mankind", Foreign Affairs, ljeto 1980. ((en))
  4. Morgan, Richard, "Life After Earth: Imagining Survival Beyond This Terra Firma", New York Times, 1. august 2006. (preuzeto 29. oktobra 2013). ((en))
  5. Tierney, John, "A Survival Imperative for Space Colonization", New York Times, 17. jula 2007. (preuzeto 29. oktobra 2013). ((en))
  6. S. Franck, C. Bounama, i W. von Bloh, "Causes and timing of future biosphere extinction", Biogeosciences Discussions 2 (6): 1665–1679, Bibcode:2005BGD.....2.1665F (preuzeto 29. oktobra 2013). ((en))
  7. The High Frontier (1976, 2000) Gerard O'Neill, Apogee Books ISBN 1-896522-67-X ((en))
  8. John S. Lewis, Mining the Sky: Untold Riches from the Asteroids, Comets, and Planets. (1997) Helix Books/Addison-Wesley. ISBN 0-201-32819-4 version 3 ((en))
  9. Marshall Savage, The Millennial Project: Colonizing the Galaxy in Eight Easy Steps. (1992, 1994) Little, Brown. ISBN 0-316-77163-5 ((en))
  10. Doug Messier, "Perminov: Nuclear Engine Key to Interplanetary Missions", Parabolicarc.com, 28. septebar 2010. (preuzeto 30. oktobra 2013). ((en))
  11. Eugen Sänger, Raumfahrt, Econ Verlag, München 1963, str. 376-378. ((de))
  12. O'Neill, Colonies in Space; Pournelle, A Step Farther Out. ((en))
  13. John Carter McKnight, "The Space Settlement Summit", Space Daily, 20. marta 2003. (preuzeto 30. oktobra 2013). ((en))
  14. Freeman Dyson, The Sun, The Genome, and The Internet, Oxford University Press, 1999. ISBN 0-19-513922-4 ((en))
  15. Nick Bostrom, Astronomical Waste: The Opportunity Cost of Delayed Technological Development (preuzeto 30. oktobra 2013). Dostupno i u PDF formatu. ((en))

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Na engleskom[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Arthur C. Clarke, The Coming of the Space Age: Famous Accounts of Man's Probing of the Universe (1967, 1970).
  • Harry L. Shipman, Humans in Space: 21st Century Frontiers (1989). ISBN 978-0-306-43171-5
  • Carl Sagan, Pale Blue Dot: A Vision of the Human Future in Space (1994, 1997). ISBN 978-0-679-43841-0
  • Robert Zubrin i Richard Wagner, The Case for Mars: The Plan to Settle the Red Planet and Why We Must (1996). ISBN 978-0-684-82757-5