Kiril Pejčinović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kiril Pejčinović
Kirilpeichinovich.jpg
Portret Kirila Pejčinovića
Datum rođenja 1771
Tearce (kraj Tetova), Osmansko carstvo
Mesto rođenja 1845.
Lešočki manastir, Osmansko carstvo
Zanimanje monah
Književne vrste pjesme, molitve, priče

Kiril Pejčinović - Tetoec (makedonski: Кирил Пејчиновиќ, bugarski: Кирил Пейчинович) Tearce kod Tetova, 1771. - Lešočki manastir kod Tetova, 1845.[1]
Kiril je čitav svoj život proveo je kao monah, po raznim manastirima, ali ono što ga izdvaja od drugih monaha svoga doba je njegov književno - prosvjetiteljski rad. On je uz Joakima Krčevskog, prvi počeo pisati na govornom narodnom jeziku, a ne na crkvenoslavenskom (ili staroslavenskom) što je bila dotadašnja praksa, a isto tako se odupro helenizaciji što je u njegovo vrijeme vladala u tom kraju.[2]
Kiril Pejčinović je danas ličnost oko kog se vode velike polemike - čiji je on pisac bio, jer ga Bugari drže i slave kao svog, a isto tako i Makedonci. Istina je međutim nešto kompleksnija, jer je jezik kojim je pisao daleko je od današnjih standarnog bugarskog i makedonskog, on je u skladu sa svojim skromnim obrazovanjem, jednostavno pisao kako je mogao i umio, nastojeći uhvatiti jezik svoje okoline.[3]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Mladost i školovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Pejčinović je rođen u Pološkoj kotlini u selu Tearce pokraj Tetova, ni dan danas se ne zna za njegovo svjetovno ime - Kiril je njegovo monaško ime, koju si je dao uklesati na vlastiti grob. Zna se da je osnovno obrazovanje dobio u manastirskoj školi u Lešočkom manastiru pored Tetova, a pretpostavlja se da je daljnje školovanje dobio u manastiru sv. Jovan Bigorski kod Debra.

Kirilov otac Pejčin, rasprodao je sav svoj imetak u selu Tearce, i zajedno sa sinom i bratom otišao u manastir Hilandar na Svetu goru Atos, koji je u to vrijeme bio pod velikim utjecajem bugarskih monaha. Tu su se sva trojica zaredili, pa je otac dobio je redovničko ime Pimen, njegov brat postao je - Dalmant, a sin - Kiril. Nakon toga Kiril se vratio u Tetovo, od tamo je poslan u Kičevo u manastir sv. Bogorodica, u tom manastiru je promoviran u jeromonaha.

Kiril kao iguman Markovog manastira kod Skopja[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1801 godine Pejčinović je iguman u Markovu manastiru sv. Dimitra Solunskog blizu Skopja. Prije Pejčinovićeva dolaska manastir je bio u bijednim prilikama, većina manastirskih zgrada , osim crkve, bile su ruševine. Za njegove uprave koja je trajala skoro 17 godina, sve do 1898., Kiril je kao upravitelj manastira poduzeo je ozbiljne mjere da ozdravi život u manastiru. Uspio ga je obnoviti, i povećati biblioteku.

Grob Kirila Pejčinovića u Lešočkom manastiru

U tom manastiru napisao je svoje najpoznatije djelo, Kniga sija zovomaja ogledalo[2], - kraće Ogledalo, koja je štampana 1816. u Budimpešti.

Kiril kao Iguman Lešočkog manastira[uredi - уреди | uredi izvor]

Ne zna se točno kad je Kiril napustio Markov manastir kod Skopja, prema legendi, to se desilo nakon svađe s Grčkim mitropolitom Skopja, nakon toga on je morao napustiti manastir. Kiril je 1818. ponovno otputovao na Svetu goru da posjeti oca i strica. Nakon toga poslan je u Lešočki manastir sv. Atanazija pored sela Lešok, nedaleko od njegovog rodnog sela Tearce. U to vrijeme manastir je bio napušten više od 100 godina, nakon što su ga razorili janjičari 1690. (ili 1710.), Kiril ga je uz dozvolu lokalnog paše Abdurahmana i uz pomoć lokalnih stanovnika uspio potpuno obnoviti.[1] i pretvoriti ga centar vjerskog, prosvjetnog i kulturnog života tog dijela Severne Makedonije. U njegovo vrijeme u manastiru je djelovala škola za djecu, a Kiril je želio pokrenuti i štampariju, u čemu nije uspio. Ali je zato materijalno pomogao - Teodoziju Sinajskom iz Dojrana) da on obnovi svoju (izgorjelu) u Solunu, u kojoj je 1840. odštampao svoju drugu knjigu Utešeniе grešnim.

Kiril Pejčinović umro je 12. marta 1845 godine u Lešočkom manastiru gdje je i pokopan u krugu manastira.

Selo Burumli u Bugarskoj, pored grada Ruse 1934. prezvano je Pejčinovo u počast Kirila Pejčinovića.

Radovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Kiril Pejčinović napisao je tri knjige za svog života, dvije je uspio štampati za života, a treća mu je ostala u rukopisu Žitie i služba na car Lazar, sve tri bile su religioznog sadržaja.

Ogledalo[uredi - уреди | uredi izvor]

Ogledalo je zbirka molitvi i vjerskih savjeta. Na omotu knjige stoji da je napisana modernim bugarskim jezikom iz Donje Mezije ? ('препростейшим и некнижним язиком Болгарским долния Мисии'). Knjiga je štampana 1816. u Budimpešti.

Utešeniе grešnim[uredi - уреди | uredi izvor]

Pejčinovićeva druga knjiga - Utešeniе grešnim ("Utjeha grešnicima"), je kao i prva zbirka kršćanskih zbirka molitvi i savjeta za svakodnevni život, poput onog kako treba organizirati vjenčanje. Utešeniе grešnim bilo je spremno za štampu 1831., to znamo po bilješci, koju je napisao Kiril na svojem originalnom rukopisu. On ga je poslao u beogradsku štampariju, ali iz nepoznatih razloga knjiga nije odštampana. To je napravljeno tek devet godina kasnije 1840. u Solunu, kod Teodozija Sinajskog. U vrijeme štampanja knjige, njegov monaški kolega i prijatelj Teodozije Sinajski - promijenio je orginalni Pejčinovićev uvod, pa na omotu piše da je napisana na bugarskom jeziku iz Donje Mezije ali uz opis da se radi o jeziku iz Skopja i Tetova ('простий язик болгарски долния Мисии Скопсский и Тетовский').

Na vlastitom grobu dao je 1835. isklesati - epitaf u stihovima, koji se smatra jednim od prvih poetskih djela na makedonskom[2] ili bugarskom, što zavisi od kuta gledanja.
Posljednji stih tog - epitafa glasi.

Ovdje leži Kirilovo telo
U manastir i u Lešok selo
Da Bog za dobroe delo.


Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]