Catilina (Ibsen)

Katilina (nor.: Catilina) je prva drama norveškog dramatičara Henrika Ibsena, napisana između 1848. i 1849., kada je Ibsen imao oko dvadeset godina, ali prvi put izvedena tek 3. decembra 1881. u Stockholmu u Nya Teatern (Novo kazalište). Prva izvedba Katiline u Norveškoj bila je u Det Nye Teater u Oslu 24. augusta 1935.

Historija djela

Prisiljen sam sebe uzdržavati nakon očeve ekonomske propasti tijekom nacionalne ekonomske krize, Ibsen je odselio u Grimstad gdje je bio kao šegrt jednog ljekara. Ondje se pripremao za sveučilišne studije i eksperimentirao s raznim oblicima poezije. Dok je studirao, pripremao je Cicerona i Salustija i bio je strastveno uvučen u Katilinine govore (Orationes in Catilinam), poznate Ciceronove govore protiv izabranog kvestora Katiline i njegovu urotu da sruši republiku. Ibsen je odabrao ovog zavjerenika kao temu za svoj početni pokušaj, završivši Katilinu 1849.

Prvo izdanje Katiline datira iz 1850. godine, o trošku njegovog prijatelja Olea Careliusa Schuleruda, studenta prava, koji je dao objaviti djelo o svom trošku dok je ime autora bilo skriveno pod pseudonimom Brynjolf Bjarme. Djelo je napisano u slobodnim stihovima po uzoru na Adama Oehlenschlägera, ima jasnu schillerovsku inspiraciju i predstavlja neobičan prikaz Katilininog lika: ozloglašeni senator nije prikazan u isključivo negativnom ključu kao što je po tradiciji, već kao složen lik čija se idealistička duša bori sa svojom najnemoralnijom i najrazuzdanijom stranom.

Ibsenov Katilina vodi borbu koja nije politička (njegovi protivnici za vlast nikad se ne pojavljuju na pozornici), već za kontrolu njegove duše i ispravnost njegovih postupaka. Katilina se ne ubraja među Ibsenova najbolja djela, no drama predstavlja teme i karakterizacije koje će se ponovno pojaviti u njegovoj zrelijoj i umjetnički relevantnijoj produkciji: sukob između ljubavi i dužnosti, u ovom slučaju predstavljen u izboru koji Katilina mora napraviti između svoje žene Aurelije i vestalke Furije. Sličnu radnju ćemo naći u djelima kao što su John Gabriel Borkman i Graditelj Solness, dok će se elementi svećenice Veste vratiti kako bi karakterizirali junakinju Hedde Gabler.

Ibsen izražava u prologu drugog izdanja (1875) da je bio duboko nadahnut suvremenom političkom situacijom u Europi i da je bio naklonjen mađarskom ustanku protiv Habsburškog carstva. Objašnjava da ga je slučaj Katiline posebno zanimao, jer «je malo primjera osoba čije je sjećanje bilo u potpunom posjedu njihovih osvajača kao što je u slučaju Katiline». Stoga se Katilina može čitati kao jedan od Ibsenovih problematičnih (i zabrinjavajućih) junaka, uz Branda i Gregersa Werlea.

Upitan kasnije što je čitao kad je pisao Katilinu, Ibsen je odgovorio da je čitao samo romantičnog tragičara Adama Oehlenschlägera i Ludviga Holberga, «skandinavskog Molièrea».