Katale-Hor

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Katale-Hor
((fa)) کتله‌خور
Katalehkhor2.jpg
Unutrašnjost Katale-Hora s turističkim mostom
Koordinate: 35°50′10″N48°9′43″E
Lokacija Sakizlu
Zandžanska pokrajina
Država  Iran
Najbliži grad Garmab
Nadmorska visina 1719 m
Duljina 12.860 m
Približna starost oligocen-miocen
Katale-Hor na karti Irana
Katale-Hor
Katale-Hor
Katale-Hor na karti Irana

Katale-Hor (perz. کتله‌خور, dosl. Planina Sunca) je pećina u Zandžanskoj pokrajini na sjeverozapadu Irana, najveća i najdulja u državi.

Geografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Pećina Katale-Hor geografski je smještena na krajnjem jugozapadu Zandžanske pokrajine, u neposrednoj blizini administrativne granice s Hamadanskom i Kurdistanskom pokrajinom. Od obližnjeg gradića Garmaba udaljena je 3 km (5 km cestovno) prema jugozapadu, od Zarinruda odnosno ceste 47 približno 30 km prema zapadu, od Bidžara (čvor cesta 23 i 35) oko 50 km prema istoku, te oko 100 km (150 km cestovno) južno od pokrajinskog središta Zandžana. Ulaz pećine nalazi se na nadmorskoj visini od 1719 m, podno južnih litica planine Sakizlu (1970 m) koja se pruža u smjeru istok-zapad i u širom smislu pripada Centralnoiranskom masivu. Južni dijelovi ove antiklinale gdje se nalaze pristupi pećine prilično su erodirani. Oko 60 km južno od Katale-Hora nalazi se Alisadrska pećina, druga po veličini u Iranu.

Historija istraživanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Pretpostavlja se da je nekad maleni otvor u pećinu historijski vjerojatno bio poznat lokalnim pastirima. Međutim, prolaz do prve veće dvorane bio je uski prorez i moglo joj se pristupiti isključivo uz puzanje duž 450 m. Pristup pećini značajno je povećan kada je otvorena za turiste tokom 1990-ih godina. Osim glavnog, postoji i sporedni ulaz koji vodi izravno u veliku dvoranu (tzv. „svadbena dvorana“) koja se danas koristi za prihvat posjetitelja koji čekaju promjenu ture. Za sporedni prolaz se sa sigurnošću može potvrditi da je bio poznat lokalcima s obzirom da su u jednoj od niša pronađeni ostaci ljudskog kostura pa postoje pretpostavke da je pećina davno služila kao groblje. Starost kostiju nije poznata niti istražena i dan danas se nalaze na lokaciji. Prva istraživanja Katale-Hora započela su sredinom 20. vijeka kada je grupa od sedam mladih entuzijasta iz Garmaba po prvi put prošla kroz glavni ulaz i dosegla prvu veću dvoranu, no pri pokušaju povratka izgubili su se i nakon tri dana spasili su ih lokalni seljani.

Ulaz u pećinu

Prve pisane informacije o postojanju velike pećine podno Sakizlua kod Garmaba objavljene su u jesen 1951. u lokalnim zandžanskim novinama što je bio velik poticaj za daljnje istraživanje. Sljedeće godine grupa sportaša predvođenih Zandžancem Asadolahom Džamalijem i poznatim garmapskim planinarom Mahmudom Musavijem uputila se u Katale-Hor i otkrila važan prolaz. Lokalne novine izvještavale su o njihovim uspješnim istraživanjima. Nova sistematska istraživačka ekipa oformila se 1965. i bila je predvođena Hasanom Abrišamijem koji je okupio nekoliko hamadanskih planinara i otkrio 2000 m dug i dotad netaknut pećinski prolaz. Sljedeća ekspedicija zaputila se tek 1986. na čelu s planinarom Huseinom Huseinitabarom obavivši 38 istraživačkih izleta i otkrivši tri različita stupnja prolaza, stalagmite, stalaktite, kristalne forme, fosile, te niz kostura sisavaca. Poslije ovog istraživanja bilo je poznato oko 4,6 km pećinskih prolaza na temelju kojih je 2001. hamadanski planinarski klub SINA izradio kartu Katale-Hora. Otkad je iranska javnost upoznata s pećinom do ranih 1990-ih zabilježeno je i nekoliko neautoriziranih posjeta o čemu svjedoče slomljeni kalcitni oblici. Nakon štu su glavni dijelovi pećine istraženi, lokalna zandžanska samouprava odlučila je otvoriti pećinu za turiste: ulazni prostor je pregrađen, a u unutrašnjosti je postavljen niz čeličnih mostova s rasvjetom. Otvoreni unutrašnji put duljine je 1250 m što turističku rutu čini 2,5 km dugom za hodanje.

Godine 1993. započela su prva stručna istraživanja Katale-Hora koja je predvodio dr. Sirus Aršadi, a rezultirala su publikacijama na perzijskom popraćenih fotografijama u iranskim geoznanstvenim časopisima. Početkom 2000-ih iranski geoznanstvenici s Instituta naprednih studija osnovnih znanosti (IASBS) u Zandžanu pokrenuli su projekt kartiranja pećine po internacionalnim standardima, što je 2003. urodilo okupljanjem internacionalne iransko-švicarsko-njemačke speleološke ekspedicije potpomognute od strane Iranskog geološkog zavoda (GSI) i zandžanske samouprave. Četveročlani znanstveni tim sastojao se od H. Akbarzadea (GSI), Džavada Ašdžarija (geološki odjel Univerziteta u Širazu), Michaela Laumannsa (Njemačka) i Reinholda Scherrera (Švicarska), a njihova istraživanja provedena između 22. 9. i 7. 10. 2003. ishodila su kartiranjem ukuprno 12.860 m pećinskih prolaza čime je Katale-Hor dobio status najduže istražene pećine u Iranu. Speleolozi su uvjereni da navedena duljina nije konačna s obzirom da se radi o izuzetno kompliciranom sistemu s nizom vertikala koje nisu pristupane, te gromadama i pregradama iza kojih se kriju neistraženi prolazi odnosno blokirane dvorane. Ostale iranske institucije koje su krajem 2000-ih istraživale pećinu uključuju teheranski Istraživački institut za krš i stijene, Istraživački institut za vodu (WRI), Istraživački institut primjenjenih znanosti (ACECR), te univerzitete Šahid Behešti i Harazmi (Tarbijat Mualem).

Geologija i hidrologija[uredi - уреди | uredi izvor]

Unutrašnje strukture pećine Unutrašnje strukture pećine
Unutrašnje strukture pećine

Antiklinala Sakizlua proteže se 8,5 km u smjeru istok-zapad i nadvisuje okolicu za 250 ‒ 400 m, a formirana je od vapnenca koji se datira u oligocen i miocen. Vapnenac je kristaliziran, djelomično dolomitiziran i izrazito okršen. Katale-Hor obiluje pukotinama i nizom vertikalnih okna koji su primjećeni tokom istraživanja, ali nije im pristupano. Tektonski pokreti utjecali su na stvaranje najmanje tri glavna rasjeda koja se pružaju u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Posljedica ovih procesa je odvajanje Sakizlua od planine Korok-Dagija (2169 m) na zapadu. Razina ravničarske okolice ima visinu od oko 1650 m i približno odgovara prvoj (glavnoj) razini Katale-Hora. Preko vapnenačkog sloja položen je ružičasti pješčenjak, zatim lapor, a struktura je ispresjecana manjim slojevima gipsa iz miocena. Ovakvi crvenkasti slojevi izloženi su oko ulaza Katale-Hora i dominiraju čitavom okolicom, no na nekim djelovima presvučeni su mlađim terasama.

Na krajnjem istoku Sakizlua na nadmorskoj visini od 1616 m nalazi se izvor Bakli-Bolag koji prosječno ispušta 15 ‒ 20 l/s. Izvor je krškog tipa i napaja Garmab pitkom vodom. U hidrološkom i hidrogeološkom smislu ovo područje pripada kaspijskom slivu, a voda do tog velikog jezera otječe Rud-e Šurom, Kizil-Uzunom i Safid-Rudom. Prosječna godišnja količina padalina iznosi oko 300 mm. Od vrha antiklinale naniže primjetan je velik broj povremenih potoka koji nastaju u vlažnim vremenskim uvjetima i značajno su erodirali južne litice Sakizlua.

Speleogeneza[uredi - уреди | uredi izvor]

Stalagmit i stalaktiti u Katale-Horu Stalagmit i stalaktiti u Katale-Horu
Stalagmit i stalaktiti u Katale-Horu

Speleolozi pretpostavljaju da se Katale-Hor formirao u vodenoj sredini uglavnom zbog freatske korozije. Pećinski prolazi oblikuju anastomozni labirint na tri razine, a sve glavne dvorane prate smjer geoloških slojeva odnosno njihovih pukotina. Poprečni presjek pećine ukazuje da su prolazi formirani u freatskim uvjetima izvan krške podzemne vode koja je bila znatno viša nego danas: galerije koje nisu zaklonjene lomovima obično su ravnog stropa odnosno sa zidovima V-oblika. Pravokutni ili T-oblici također su prisutni, a u nešto manjoj mjeri pojavljuju se i galerije ovalnih presjeka. Jedna od karakteristika je da se kod nekih prolaza s ravnim stropom ovalni krovni kanali mogu vidjeti s popriličnih udaljenosti. Prema svemu sudeći, početna faza formiranja pećine odvijala se zbog freatskih okna pod uvjetima visokog hidrostatskog tlaka zbog nagomilane vode. Međutim, hidrostatski gradijent vremenom je naglo smanjen od čega glavnu ulogu u nastavku formiranja igraju vode stajaćice. Ova promjena najvjerojatnije je prouzrokovana kada su tektonski rasjedi ispresijecali antiklinalni greben. Činjenica da ne postoje nikakvi tragovi ili naznake da je glavnim prolazima tekla voda sugerira da se formiranje pećine nakon stagnacije vodostaja odigravalo vrlo sporo i kronološki relativno dugo.

Spuštanje razine vode formiralo je tri različite razine pećinskih prolaza, a s obzirom da je prva djelomično ulegnuta može se govoriti i o četiri razine. Sudeći prema njihovim visinama u odnosu na ulaz pećine, pad vodostaja odvijao se kroz dvije brze etape (otprilike 25 m pojedinačno). Tokom ovih fazi tipični ravni stropovi i V-oblici kod prolaza formirani su konvekcijom ugljičnog dioksida duž stropova i zidova u potopljenim galerijama. Izvor ugljičnog dioksida bila je meteorska voda koja je punila šupljine s vrha antiklinale. Prilikom kišnog dana za vrijeme speleološkog istraživanja 2003. primjećeno je da u Katale-Horu postoji niz otvorenih pukotina kroz koje prodire voda, no razina vode bila je predmet oscilacija u značajnom rasponu. Kalcitni obodi svjedoče o opetovanom dizanju i padu vodostaja u pećini, a neke naslage izvana (vidljive unutar pećine) isto tako svjedoče o podizanju razine vode. Nakon pada vodostaja, prostrane plosnate dvorane izgubile su statički oslonac i došlo je do masovnog raspadanja na prvoj razini. Sličan se proces dogodio i kod dviju donjih razina prilikom čega su nastali prolazi do glavne razine.

Galerija[uredi - уреди | uredi izvor]

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • ((en))((de)) Arshadi, Sirous; Laumanns, Michael (2004.). Speleological Project Ghar Katalehkhor (Zanjan, Iran), Berliner höhlenkundliche Berichte XII. Berlin: Berlin, OCLC 166410567.
  • ((de)) Laumanns, Michael (2004.). Ghar Kotalehkhor - Irans neue längste Höhle, Mitteilungen L. 3. München: Verbandes der Deutschen Höhlen- und Karstforscher, str. 92.-93., ISSN 0505-2211.
  • ((en)) Laumanns, Michael; Brooks, Simon; Dorsten, Ingo; Kaufmann, Georg; Lopez-Correa, Matthias; Köppen, Bernhard (2001.). Speleological Project Ghar Alisadr (Hamadan/Iran), Berliner Höhlenkundliche Berichte IV. Berlin: Speläoclub, ISSN 1617-8572, OCLC 166409251.
  • ((fa)) Rezaei, Mohsen; Nakhaei, Mohammad (2008.). Spleogenesis of Katalehkhor Cave in Zanjan Province, Iranian Journal of Geology II. 6. Tehran: Research Institute of Applied Sciences (ACECR), Shahid Beheshti University, str. 11.-19., ISSN 1735-7128.
  • ((en)) Sivand, Siamak Mahmoudi; Bagherinejad, Mohammad-Reza (2009.). "Kataleh-khor karstic Cave in Zanjan Province (Iran), Hydrogeology and mapping", u: Ardejani, Faramarz Doulati: International Conference on Water Resources: Emphasis on Regional Development. Shahrood: Shahrood University of Technology, OCLC 787871678.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Katale-Hor
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Katale-Hor