Il Canzoniere

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Kanconijer)
Nakon štampanja, rane verzije Kanconijera bile su iluminirane slikama.

Il Canzoniere (italijanski izgovor: [il kantsoˈnjɛːre]; srpskohrvatski: Pjesmarica), također poznat kao Rime Sparse (srpskohrvatski: Rasute rime), ali izvorno nazvan Rerum vulgarium fragmenta (srpskohrvatski: Fragmenti običnih stvari, tj. Fragmenti sastavljeni na govornom jeziku), zbirka je pjesama talijanskog humaniste, pjesnika i pisca Petrarke.

Iako je većina Petrarkinih djela bilo na latinskom, Kanconijer je napisan na narodnom jeziku, jeziku trgovaca, unatoč Petrarkinom pogledu da je talijanski bio manje adekvatan za izražavanje.[1] Od njegovih 366 pjesama, velika većina su u formi soneta (317), iako slijed sadrži i određeni broj kancona (29), sekstina (9), madrigala (4) i balata (7). Njegova centralna tema je pjesnikova ljubav za Lauru, ženu koju je Petrarka navodno sreo 6. aprila 1327. godine, u Crkvi svete Klare u Avignonu. Iako osporena, posveta u njegovoj kopiji Vergilija sadrži tu informaciju. Petrarkino pedantno bilježenje datuma svojih rukopisa omogućilo je naučnicima da ustvrde da su pjesme napisane u periodu od četrdeset godina, pri čemu su najstarije napisane kratko nakon 1327. godine, a najnovije oko 1368. godine. Prepisivanje i sedanje samog niza nastavilo se do 1374. - godine pjesnikove smrti.[2] Dva odjeljka u slijedu, koji su odvojeni Laurinom smrću, tradicionalno se označavaju kao "In vita" (U životu) i "In morte" (U smrti), iako Petrarka nije pravio tu razliku. Njegovo djelo postalo je ono što Spiller naziva "najvećim utjecajem na ljubavnu poeziju renesansne Evrope sve do kasno u sedamnaestom vijeku".[3]

Centralne ideje[uredi - уреди | uredi izvor]

1470

Najočitija svrha Kanconijera je da slavi Lauru, ali uvijek su prisutna pitanja o vrlini ljubavi u vezi sa kršćanskom religijom i žudnjom. Antiteze su također ključne za slijed i u jednom smislu predstavljaju Petrarkinu potragu za ravnotežom; njih su kasnije iskoristili petratkisti u Evropi, ali one predstavljaju samo jedan aspekat Rima. To vodi do suštinskog paradoksa petratkijske ljubavi, gdje je ona predmet žudnje, ali i bolna: oscilacija između stanja je način izražavanje te nestabilnosti. Promjenjivi um čovjeka i prolazak vremena također su centralne teme, kao i razmatranje umjetnosti samog pjesničkog stvaranja. Neke druge teme su čežnja, izolacija, neuzvraćena ljubav i taština mladosti.

Centralna tema u Kanconijeru je ljubav za Lauru, u koju se Petrarka zaljubio na prvi pogled. Laura je već bila udata i odbila sva Petrarkina nastojanja. Sreli su se na jedan Veliki Petak, a Laura je navodno i umrla na Veliki Petak.

U svakom slučaju bilo bi neodgovarajuće smatrati Kanconijer inspirisanim samo ljubavlju za Laurom. Ostale teme su također važne: religija, poezija, politika, vrijeme, slava. Sama tema ljubavi trebala bi se smatrati jezgrom oko kojeg Petrarka razvija svoju duboku psihološku analizu: zahvaljujući njegovim pjesmama nadahnutim Laurom (lovor je simbol poezije) pjesnik teži postizanju slave, koja se zauzvrat može boriti protiv sveuništavajuće moći vremena. Međutim, čak i slava ne može jamčiti pravu vječnost, zato što ju u kršćanstvu može pružiti samo vjera u Isusa Hrista.

Utjecaji na Kanconijer[uredi - уреди | uredi izvor]

Petrarka koristi Ovidove Metamorfoze da prenese teme nestabilnosti, a također navodi kao izvor Vergilijevu Eneidu. Petrarka je naslijedio aspekte umjetnosti i retoričke vještine od sicilijanske dvorske poezije, uključujući i one stvoritelja sonetske forme, Giacoma da Lentinija.[4] Uz to, trubadurski pjesnici koji su pisali ljubavne pjesme u vezi sa viteštvom na provansalskom (i formi kanca ili kancona) vjerojatno su imali određeni utjecaj, prije svega zbog pozicije divljenja koju su pridavali ženskom liku. Dante i škola 'dolce stil nuovo' ili slatkog novog stila razvili su tu poziciju žene i predložili da je potraga za ljubavlju bila časna vrlina.

Utjecaj Rima[uredi - уреди | uredi izvor]

U Engleskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Chaucer je 1380. usvojio dio Kanconijera kako bi formirao tri strofe kraljevske rime u Troilu i Kresidi, Knjiga I.[5] Prošlo je više od 150 godina prije nego što su sir Thomas Wyatt i Henry Howard, grof Surreyja preveli nekoliko Rima u dvorskom okruženju Henryja VIII.[6] Njihovim se prevodima većinom pripisuje zasluga za pretvaranje stiha od deset slogova normativnim u Engleskoj, a u Art of English Poesie Georgea Puttenhama iz 1589. pripisuje im se zasluga za reformiranje engleskog jezika:

Kako su se početnici nanovo pomaljali iz škola Dantea, Ariostea i Petrarke, uvelike su dotjerali našu sirovu i prostu vrstu poezije, od onoga što je prije bila, i iz tog se razloga za njih s pravom može reći da su prvi reformatori našeg engleskog metra i stila.[7]

Njihovi su prevodi Rima iz Kanconijera tako utrli put sonetskim slijedovima Sidneyja i Shakespearea.

U Francuskoj[uredi - уреди | uredi izvor]

U rane francuske pisce soneta spadali su Clément Marot i Mellin Saint Gelais. Drugi je proveo devet godina u Italiji prije povratka u Francusku kako bi proširio znanje o Petrarki i Serafinu. Prvi slijed soneta objavljen u Francuskoj stigao je 1549. u obliku djela Joachima du Bellaya L'Olive. Kada prvi put objavljeno, sadržavalo je 50 soneta, ali je iduće godine Bellay dodao još pjesama i povisio je ukupni broj na 115 - reference na Petrarku nalaze se u četrnaest od tih soneta.[8] Pierre de Ronsard je također primio Petrarkin utjecaj i njegovi soneti se cijene zbog originalnosti.

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Durling, Robert M., The Rime Sparse and Other Lyrics (Massachusetts: Harvard University Press, 1976).
  • Spiller, Michael R.G, The Development of the Sonnet (London: Routledge, 1992).
  • Kanconijer Online: [1]
  • ((it)) Puni tekst Kanconijera: [2]
  • The Oregon Petrarch Open Book: [3] Hipertekst u i oko Rerum vulgarium fragmenta

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 'Uvod' u Canzoniere, preveo Anthony Mortimer (London: Penguin, 2002), xiv.
  2. 'Introduction', xiv-xv.
  3. Spiller, Michael, The Development of the Sonnet (London: Routledge, 1992), 2.
  4. The Development of the Sonnet, 14-15.
  5. 'Introduction', xxv.
  6. Usporedbne Petrarkinih soneta sa prevodima Wyatta i Surreyja:http://faculty.goucher.edu/eng211/poetic.htm
  7. Puttenham, George, The Art of English Poesie (London, 1589).
  8. Minta, Stephen, Petrarch and Petrarchism: the English and French Traditions (Manchester: Manchester University Press, 1980), 156.