Il Canzoniere

„Kanconijer” preusmjerava ovdje. Za opći naziv za talijanske zbirke pjesama, v. šansonijer.

Nakon štampanja, rane verzije Kanconijera bile su iluminirane slikama.

Il Canzoniere (italijanski izgovor: [il kantsoˈnjɛːre]; srpskohrvatski: Pjesmarica), također poznat kao Rime Sparse (srpskohrvatski: Rasute rime), ali izvorno nazvan Rerum vulgarium fragmenta (srpskohrvatski: Fragmenti običnih stvari, tj. Fragmenti sastavljeni na govornom jeziku), zbirka je pjesama talijanskog humaniste, pjesnika i pisca Petrarke.

Iako je većina Petrarkinih djela bilo na latinskom, Kanconijer je napisan na narodnom jeziku, jeziku trgovaca, unatoč Petrarkinom pogledu da je talijanski bio manje adekvatan za izražavanje. Od njegovih 366 pjesama, velika većina su u formi soneta (317), iako slijed sadrži i određeni broj kancona (29), sekstina (9), madrigala (4) i balata (7). Njegova centralna tema je pjesnikova ljubav za Lauru, ženu koju je Petrarka navodno sreo 6. aprila 1327. godine, u Crkvi svete Klare u Avignonu. Iako osporena, posveta u njegovoj kopiji Vergilija sadrži tu informaciju. Petrarkino pedantno bilježenje datuma svojih rukopisa omogućilo je naučnicima da ustvrde da su pjesme napisane u periodu od četrdeset godina, pri čemu su najstarije napisane kratko nakon 1327. godine, a najnovije oko 1368. godine. Prepisivanje i sedanje samog niza nastavilo se do 1374. - godine pjesnikove smrti. Dva odjeljka u slijedu, koji su odvojeni Laurinom smrću, tradicionalno se označavaju kao "In vita" (U životu) i "In morte" (U smrti), iako Petrarka nije pravio tu razliku. Njegovo djelo postalo je ono što Spiller naziva "najvećim utjecajem na ljubavnu poeziju renesansne Evrope sve do kasno u sedamnaestom vijeku".

Centralne ideje

1470

Najočitija svrha Kanconijera je da slavi Lauru, ali uvijek su prisutna pitanja o vrlini ljubavi u vezi sa kršćanskom religijom i žudnjom. Antiteze su također ključne za slijed i u jednom smislu predstavljaju Petrarkinu potragu za ravnotežom; njih su kasnije iskoristili petratkisti u Evropi, ali one predstavljaju samo jedan aspekat Rima. To vodi do suštinskog paradoksa petratkijske ljubavi, gdje je ona predmet žudnje, ali i bolna: oscilacija između stanja je način izražavanje te nestabilnosti. Promjenjivi um čovjeka i prolazak vremena također su centralne teme, kao i razmatranje umjetnosti samog pjesničkog stvaranja. Neke druge teme su čežnja, izolacija, neuzvraćena ljubav i taština mladosti.

Centralna tema u Kanconijeru je ljubav za Lauru, u koju se Petrarka zaljubio na prvi pogled. Laura je već bila udata i odbila sva Petrarkina nastojanja. Sreli su se na jedan Veliki Petak, a Laura je navodno i umrla na Veliki Petak.

U svakom slučaju bilo bi neodgovarajuće smatrati Kanconijer inspirisanim samo ljubavlju za Laurom. Ostale teme su također važne: religija, poezija, politika, vrijeme, slava. Sama tema ljubavi trebala bi se smatrati jezgrom oko kojeg Petrarka razvija svoju duboku psihološku analizu: zahvaljujući njegovim pjesmama nadahnutim Laurom (lovor je simbol poezije) pjesnik teži postizanju slave, koja se zauzvrat može boriti protiv sveuništavajuće moći vremena. Međutim, čak i slava ne može jamčiti pravu vječnost, zato što ju u kršćanstvu može pružiti samo vjera u Isusa Hrista.

Utjecaji na Kanconijer

Petrarka koristi Ovidove Metamorfoze da prenese teme nestabilnosti, a također navodi kao izvor Vergilijevu Eneidu. Petrarka je naslijedio aspekte umjetnosti i retoričke vještine od sicilijanske dvorske poezije, uključujući i one stvoritelja sonetske forme, Giacoma da Lentinija. Uz to, trubadurski pjesnici koji su pisali ljubavne pjesme u vezi sa viteštvom na provansalskom (i formi kanca ili kancona) vjerojatno su imali određeni utjecaj, prije svega zbog pozicije divljenja koju su pridavali ženskom liku. Dante i škola 'dolce stil nuovo' ili slatkog novog stila razvili su tu poziciju žene i predložili da je potraga za ljubavlju bila časna vrlina.

Utjecaj Rima

U Engleskoj

Chaucer je 1380. usvojio dio Kanconijera kako bi formirao tri strofe kraljevske rime u Troilu i Kresidi, Knjiga I. Prošlo je više od 150 godina prije nego što su sir Thomas Wyatt i Henry Howard, grof Surreyja preveli nekoliko Rima u dvorskom okruženju Henryja VIII. Njihovim se prevodima većinom pripisuje zasluga za pretvaranje stiha od deset slogova normativnim u Engleskoj, a u Art of English Poesie Georgea Puttenhama iz 1589. pripisuje im se zasluga za reformiranje engleskog jezika:

Kako su se početnici nanovo pomaljali iz škola Dantea, Ariostea i Petrarke, uvelike su dotjerali našu sirovu i prostu vrstu poezije, od onoga što je prije bila, i iz tog se razloga za njih s pravom može reći da su prvi reformatori našeg engleskog metra i stila.

Njihovi su prevodi Rima iz Kanconijera tako utrli put sonetskim slijedovima Sidneyja i Shakespearea.

U Francuskoj

U rane francuske pisce soneta spadali su Clément Marot i Mellin Saint Gelais. Drugi je proveo devet godina u Italiji prije povratka u Francusku kako bi proširio znanje o Petrarki i Serafinu. Prvi slijed soneta objavljen u Francuskoj stigao je 1549. u obliku djela Joachima du Bellaya L'Olive. Kada prvi put objavljeno, sadržavalo je 50 soneta, ali je iduće godine Bellay dodao još pjesama i povisio je ukupni broj na 115 - reference na Petrarku nalaze se u četrnaest od tih soneta. Pierre de Ronsard je također primio Petrarkin utjecaj i njegovi soneti se cijene zbog originalnosti.

Dodatna literatura

• Durling, Robert M., The Rime Sparse and Other Lyrics (Massachusetts: Harvard University Press, 1976).
• Spiller, Michael R.G, The Development of the Sonnet (London: Routledge, 1992).
• Kanconijer Online: [1]
• (it) Puni tekst Kanconijera: [2] Arhivirano 2012-09-14 na Wayback Machine-u
• The Oregon Petrarch Open Book: [3] Hipertekst u i oko Rerum vulgarium fragmenta