Juraj Carić (biskup)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Juraj Carić
Rođen 20. travnja 1867.
Svirče na Hvaru
Umro 17. svibnja 1921.
Split
Služba splitsko-makarski biskup
Sređivanje infokutija

Juraj Carić (Svirče na Hvaru, 20. travnja 1867. - Split, 17. svibnja 1921.), hrvatski svećenik i splitsko-makarski biskup (1918.-1921.).

Za vrijeme Austro-Ugarske odlikovan je Ordenom za zasluge Crvenog križa II. reda i Komanderskim križom reda Franje Josipa sa zvjezdama.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Gimnaziju je završio 1884. godine u Splitu, potom odlazi u Zadar na studij bogoslovije 1884.-1888., koji nastavlja u Zavodu sv. Augustina u Beču, gdje je postigao doktorat s tezom Sanctorum patrum et theologorum scolasticorum doctrina de usura exponitur et vindicatur.

U periodu 1892.-1894. kateheta je na višoj gimnaziji u Zadru, a zatim i predavač filozofske propedeutike (1893.-1894.). Uz to predaje od 1892. do 1893. godine crkvenu povijesti i kanonsko pravo te od 1894. do 1896. dogmatiku i osnovno bogoslovlje na zadarskoj bogosloviji. U razdoblju 1902.-1906. bio je ravnatelj zadarskog sjemeništa Zmajević.

Godine 1906. imenovan je prepozitom Kaptola u Makarskoj i generalnim vikarom za područje splitskoj pridružene Makarske biskupije. Dana 8. prosinca iste godine zaređen je u Rimu za pomoćnog biskupa.

Angažirao se 1910. za dolazak milosrdnica iz Zagreba, koje su na njegov poticaj otvorile prvu žensku srednju školu u Makarskoj i dječji vrtić.[1]

Poslije smrti splitskog biskupa Antuna Đivoja preuzeo je 1918. godine splitsko-makarsku biskupiju.

Dana 24. listopada 1918. uputio je poslanicu svećenstvu koje poziva da se pridržava naredbi Narodnog vijeća u Zagrebu. Razvio je intenzivnu djelatnost protiv talijanskih pretenzija na Jadran i političke realizacije Londonskog ugovora iz 1915. godine.

Od veljače do početka travnja 1919. boravio je s dr. K. Eterovićem i don Franom Bulićem na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je obavio mnoge razgovore te uputio niz pisama, promemorija i memoranduma ministrima vanjskih poslova SAD-a R. Lasingu, Velike Britanije Arthuru Jamesu Balfouru (1848.-1930.) i Francuske Stéphenu Pichonu (1857.-1933.), Wilsonovom adjudantu E. M. Hausu te predsjedniku SAD-a Woodrowu Wilsonu (1856.-1924.), crkvenim dostojanstvenicima, maršalu Ferdinandu Fochu (1851.-1929.) i brojnim drugim ličnostima.[2]

Iako je djelovao neovisno o Delegaciji Kraljevine SHS, savjetovao se s Antom Trumbićem (1864.-1938.) i Josipom Smodlakom (1969.-1956.), međutim nakon svog memoranduma od 23. ožujka, došao jke u sukob s delegacijom.

U memorandumu poslanom papi Benediktu XV. (1914.-1922.) iz 1919. godine, biskup Carić se založio za uporabu glagoljice i slavenskog jezika u liturgiji.[3] Zaslužan je i za uređenje marijanskog svetišta u Vepricu.[4]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Hrvatski biografski leksikon, str. 591.
  2. Hrvatski biografski leksikon, str. 592.
  3. Hrvatski biografski leksikon, str. 592.
  4. Jurišić, Šimun, Glasoviti Splićani, str. 37.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]


Prethodnik: Splitsko-makarska nadbiskupija Nasljednik:
Antun Đivoje (1911.-1917.) Kvirin Klement Bonefačić (1923.-1954.)