Jugoslavenska ekspedicija na Kavkaz 1974.

Vrh Elbrus

Jugoslavenska ekspedicija na Kavkaz 1974 organizovana je nakon službenog dopisa u decembru 1973. iz Moskve. Tom prilikom pozvano je petnaest alpinista iz tadašnje Jugoslavije da posjete alpinistički logor Elbrus na Kavkazu. U martu sljedeće godine je sastavljena lista članova ekipe, a to su bili:

• Iz Hrvatske: Vladimir Mesarić kao vođa ekspedicije, Ante Bedalov, Nenad Čulić, Urso Vrdoljak, Viktor Tabaković, Velimir Barišić, ,
• Iz Bosne i Hercegovine: Muhamed Šišić, Muhamed Gafić
• Iz Slovenije: Ivan Kotnik, Jože Rožič, Stane Klemenc, Marjan Prelog, Silvester Jošt
• Iz Srbije: Tomislav Vračević i Žarko Gostović

Troškovi su iznosili preko 7.000 dinara po osobi (oko 3 radničke plate), a sastojali su se od 4000 dinara pologa za boravak alpinista iz SSSR-u Jugoslaviji, te od 2360 dinara za povratnu avionsku kartu. Članovi ekspedicije su dobili pomoć od svog matičnog plaininarskog društva, a opremu su sami obezbjeđivali

Po prvi put glavninu nisu činili alpinisti iz Slovenije, već je pružena prilika i alpinistima iz ostalih republika.

Usponi

Ekspedicija je iz Ljubljane 10. jula 1974. odletjela prema Kijevu. Tamo su se sastali sa pratiocem Ahmetom Sabaginovim, koji ih je sve do odlaska iz SSSR-a pratio i pomagao. Dva dana poslije, stigli su u alpinistički logor Elbrus. Nakon obaveznog ispunjavanja maršrutnog lista i liječničkog pregleda, na vrh su krenuli smo 14. VII. Do poznate »Kuće jedanaestorice« (Prjut 11) na 4100 m imali su vodiča. Do samog vrha išli su sami. Od petnaest penjača, trinaest se popelo na zapadni vrh (5633 m). U logor su se vratili 17. Vll.

Nakon ovog prvog uspona podijelili su se u tri grupe od kojih je svaka imala svoj cilj. Jedna grupa (Kotnik, Prelog, Klemenc, Rožić, Jošt) krenuli su pod Čatin Tau. U stijenu su ušli 21. VII, ali su se istog dana vratili zbog toga što je kamenje pogodilo Klemenca u nogu i Rožiča u ruku. Slijedećeg dana su se spustili u logor. Ostala trojica neozlijeđenih su 24. VII ispenjali u jednom danu smjer u sjevernoj stijeni Pika Sčurovskog (Vb) i 25. VII se vratili u logor Elbrus.

Druga grupa (Gostović, Vračević, Šišić, Gafić, Barišić, Mesarić) izabrala je Centralni smjer u sjevernoj stijeni Ullu Tau-Cana (Vb). U stijenu su ušli 21, na vrhu bili 23, a u alpinističkom logoru Ullu Tau 24. VII poslije podne. Narednog jutra autobusom su se prebacili do alpinističkog logora Elbrus.

Tragedija

Treća grupa (Vrdoljak, Bedalov, Tabaković, Čulić) prema Ušbi krenula je 20. jula preko Šeldinskog ledenjaka do Šeldinskog bivaka. Dan poslije su se popeli preko Ušbinskog ledopada na Ušbinski plato gdje su drugi put bivakovali, što je utvrđeno iz naknadno razvijenih fotografija. Sljedeći bivak imali su pod samom stijenom Ušbe, tako da su uspon započeli 23. jula.

Tokom uspona su primijećeni od strane sovjetskih alpinista s obližnje Šelde. Uveče 24. jula prva grupa, kao znak za pomoć, vidjela je crvene rakete ispaljene s Križa Ušbe. Sutradan je poslijepodne dvaput uzletio helikopter u smjeru Ušbe, ali zbog slabe vidljivosti nije bilo rezultata. U novom naletu helikoptera ugledana su dva penjača kako vise navezana užetom na snježnoj padini. To su bili Bedalov i Vrdoljak. Čulića i Tabakovića nažalost nisu mogli pronaći. Zbog opasnosti od novih lavina i nestabilnog vremena spasioci su se 28. jula vratili natrag u logor.

Nakon punih 38 godina češki alpinist na ledenjaku ispod Ušbe pronašao je posmrtne ostatke jednog od nastradalih i dio opreme jugoslovenske proizvodnje, među ostalim i čuturicu s natpisom GRZS-a (Gorska reševalna zveza Slovenije). Fotografiju nalaza poslao je Planinarskom savezu Slovenije, koji je informaciju proslijedio Hrvatskom planinarskom savezu. Na Kavkaz je otišla četvoročlana ekspedicija iskusnih gorskih spasilaca. Pronađena su tijela dvojice nastradalih alpinista i sahranjeni na alpinističkom groblju u Mestiji u Gruziji.

Sva četvorica poginulih hrvatskih alpinista, iako mladi, bili su u to doba među vodećim snagama jugoslovenskog alpinizma. Splićanin Nenad Čulić (rođ. 1949.), bio je načelnik alpinističkog odsjeka HPD Mosor. Izveo je između ostalog, odličan prvenstveni uspon u južnoj stijeni, do tada neosvojenog vrha Ingosfijelda i vodio je vrlo uspješnu 1. splitsku alpinističku ekspediciju na Spitzbergen. Vitkor Tabaković (1948.) u to je doba bio načelnik zagrebačkog alpinističkog odsjeka u Planinarskom društvu Velebit i jedan od najboljih hrvatskih penjača u ledu. Ispenjao je veliki broj zahtjevnih alpinističkih smjerova u Hrvatskoj, slovenskim alpama i centralnim Alpama, baš kao i najmlađi u ekipi, talentovani alpinist Ante Bedalov (rođ. 1952. u Šibeniku). Urso Vrdoljak (1942.) rođen je u Mostaru odakle se preselio u Zagreb gdje se školovao i zaposlio. Neko je vrijeme obavljao dužnost načelnika Komisije za alpinizam PSH. Sva četvorica su bili članovi GSS-a.