Jozo Laušić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Jozo Laušić (Kreševo, župa Radobilja kraj Šestanovca, 16. siječnja 1936.Zagreb, 29. travnja 2002.) bio je hrvatski književnik, romanopisac, esejist, dramski pisac i novinar.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

U rodnom Kreševu je išao u osnovnu školu i u obližnjem Šestanovcu. Srednje školovanje je imao u Splitu, gdje je pohađao klasičnu gimnaziju. Studirao je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao je komparativnu književnost.

Radio je kao suradnik u časopisima, splitskom "Vidiku" i zagrebačkoj "Republici", novinar u "Vjesniku" te je bio korektorom, znanstvenim suradnikom i urednikom u izdavačkoj kući "Naprijed".

Najviše je pisao romane, radio-drame, pripovjednu prozu, članke, kritike, eseje. Radio je i adaptacije djela drugih književnika ("Kratki izlet" Antuna Šoljana.

Njegov prvi rad je bila novela objavljena u splitskom "Vidiku", gdje je bio dijelom prvog naraštaja književnika okupljenog oko tog časopisa. U istome su u to vrijeme djelovali i tiskali svoja djela Mate Ganza, Igor Zidić, Zvonimir Mrkonjić, Tonči Petrasov Marović, Zvonimir Buljević, Vjeran Zuppa i Igor Mandić.

Njegovi romani čine pentalogiju, nadovezuju se jedan na drugoga, ali mogu se čitati i samostalno, odvojeno.

U svojim romanima opisiva svijet i sudbine ljudi iz Zagore, s time što mu se radnje i odvijaju uglavnom u Zagori, pridružujući se time krugu kojem su pripadnici i Dinko Šimunović, Mirko Božić i Vjekoslav Kaleb.

O njegovom radu su pisali i drugi književnici, a bio je i temom broja časopisa "Republika".[1]

Bio je članom Uprave Društva hrvatskih književnika (ondašnjeg "Društva književnika Hrvatske") koja je 13. rujna 1989. pismom Udruženju književnika Srbije oštro reagirala na velikosrpske izjave čelnih ljudi tog udruženja - Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića. Istodobno, ista Uprava DKH je obznanila Izjavu o napadajima na državnost i teritorijalni integritet SRH (kao reakcija na intervjue Dobrice Ćosića i Isakovića u kojemu su doveli u pitanje državno-pravnu opstojnost Hrvatske), u kojoj su tražili od Sabora SRH i Predsjedništva SRH da se "nedvosmisleno i odlučno izjasne o navedenim istupima". [2]

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

  • romani:
    • Kostolomi (1960.),
    • Opsada (1965.)
    • Samostan (napisan 1971., policijski razvaljen tiskarski slog 1973.), (2000.)
    • Bogumil (1983.)
    • Jaram (1988.)
    • Klačina (1970., 2. inačica 1989.)
    • Sutoka (1996.)
  • radiodrame:
    • Magarac (1976.), izvedena 25. studenog 2007. u emisiji "Panoptikum" 2. programa Hr. radija
    • Pemzija (1976.), izvedena u emisiji "Panoptikum" Radio-Zagreba
    • Zubalo (1976.)
    • Lovci, farsa, (1984.)
    • Spomenik, TV-monodrama, uprizorena u Imotskom, na pozornici Narodnog sveučilišta
    • Izbavitelj (1991.)
  • novele:
    • Susret (1954.) (objavljena u časopisu "Vidik")
  • drame:
    • Bogotvorci (1991.)

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Dobitnik je godišnje nagrade "Vladimir Nazor" za književnost 1996. godine.

1960. godine je njegov roman "Kostolomi" bio u najužem krugu za NIN-ovu nagradu za roman godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Donat, Branimir. Paralelne povijesti : sudbina romana "Samostan" Joze Laušića., Oko 21 (18. listopada 990), 33.
  2. Članak u "Vjesniku" od 16. srp 2001. Nedjeljko Fabrio: Kratka kronika grešnosti Društva hrvatskih književnika

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]