Jovan Simić Bobovac

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Portret kneza Jovana Simića od Bobove, ulje na platnu, prva polovina XIX veka, autor nepoznat, privatna kolekcija.

Jovan Simić Bobovac (Bobova, 1775. – Bobova, 26. jul 1832) je bio srpski knez, vojskovođa i političar, učesnik u prvom i drugom srpskom ustanku.

Biografija i poreklo kneza Jovana Simića Bobovca[uredi | uredi kod]

Rođen je negde oko 1775. g., (između 1770. g. i 1780. g.) u selu Bobovi, u "zaseoku Simića". Bratstvo Simića se doselilo u valjevsku Podgorinu, negde početkom 18. veka iz Rudina kod Nikšića, iz Drobnjaka (Stefanije Simić). Na putu prema Ugarskoj, sa ostalim izbeglicama iz stare Hercegovine i Crne Gore, zaustavili su se u valjevskoj Podgorini, u podnožju planine Medvednik (verovatno jer su neprohodna bespuća Podgorine pružala odlićnu sigurnost od Turaka). Brdo pod kojim se i dan danas nalazi zaselak Simića, naziva se "Simića vis".

Bobovčeve funkcije i dužnosti[uredi | uredi kod]

Poznato je da je bio buljukbaša (vojni zapovednik) kod čuvenog оbor-kneza ispod Medvednika, Ilije Birčanina. Nakon seče kneževa, za novog obor-kneza postavljen je Milić Kedić, takođe iz susednog sela Suvodanje, kao i Birčanin.

Jovan Simić Bobovac je ostao buljukbaša i kod novog kneza, da bi posle njegove pogibije 1809. godine, bio imenovan za kneza podgorske knežine u ustaničkoj Srbiji. Po njemu, kneževina se zvala 'Bobovčeva knežina', (v. Miličević, Đ. Milan "Pomenik znamenitih ljudi u Srpskoga naroda novijeg doba", str. 37 i 38. 1888 i "Kneževina Srbija", I, Beograd 1876, str. 525).

Među prvim sudijama oslobođene Srbije[uredi | uredi kod]

6-og oktobra 1823. g. (Akt br. 1932) knez Miloš imenuje Jovana Simića Bobovca za Predsednika Narodnog suda u Kragujevcu (v. Miličević, Milan Đ. "Pomenik znamenitih srba", str. 37 i 38, 1887), a potom predsednika Beogradskog narodnog suda (nakon kneza Milosava Zdravkovića) na kojoj funkciji ostaje sve do 1828. g., kada je radi sprečavanja upada bosanskih Turaka u Mačvu i Podrinje postavljen za komandanta srpske vojske na Drini.

Bobovac i iseljavanje turskog stanovništva iz Podrinja po osnovu Hatišerifa od 1830[uredi | uredi kod]

Nakon oslobođenja Srbije koje je 1830. g, krunisano prvim Hatišerifom, akcenat na naseljavanju Podrinja srpskim življem postaje prioritet Knezu Milošu. Ali, usled sve brojnijih i žešćih sukoba muslimanskog stanovništva sa doseljenicima iz dinarskih krajeva, posebno iz crnogorskog Grahova, (v. Perović, Radoslav "Prvi srpski ustanak: Akta i pisma na srpskom jeziku. Beograd, Narodna knjiga 1977), Miloš Veliki upućuje Kneza Bobovca iz Beograda u Azbukovicu kako bi u saradnji sa Jevremom Obrenovićem i Petrom Vasićem nadzirao i ubrzavao preseljenje muslimana koji nisu prihvatili odredbe hatišerifa a u kojima je nedvosmisleno naređeno obavezno iseljavanje Turaka iz Srbije, izuzev onih, koji su bili registrovani na područjima garnizonskih mesta (v. Stojančević, Vladimir "Istorija srpskog naroda", V, SKZ, Beograd 1981, str. 24 i 49; Jevtić, Milan M. "Podrinje u srpskoj revoluciji", Godišnjak Istorijskog Arhiva VIII, Šabac, 1970, str. 330). Ovoj odluci Porte su se posebno odupirali Turci u sokolskim selima pored Drine i oko Soko grada. Jovan Simić je sa gore pomenutim glavešinama započeo svoju misiju krajem februara 1830. g. Već u aprilu se sukobio sa Turcima koje je Husein-paša iz Beograda "buruntijom", (turski: "zapoved", "pismeno", "ukaz" i sl.) pozvao da se svi redom vrate na svoja bivša imanja te da nastave da ih obrađuju kao pre iseljavanja. Do avgusta t.g., Turci su se masovno vraćali u sokolsku nahiju da bi se do januara 1831. g. praktično svi vratili. Bobovac se tokom tog perioda više puta sukobio sa Turcima koji su o tome pisali knezu Milošu 9/21. marta 1831. g. preteći da "neće(mo) izići dok ne bude leševa" (v. Arhiv Srbije, Beograd, Fond: "Kneževa kancelarija", (1831), br. 329-330; grupa autora "Azbukovica, zemlja, ljudi i život", Samoupravna interesna zajednica kulture opštine, Valjevo, (1985), str. 119 i 383). I pored kompleksne situacije na terenu, Bobovac će uspeti da sprovede Milošev zadatak u delo tokom 1831. g. ali po cenu ozbiljnog sukoba sa pojedinim turskim glavešinama sa po svemu sudeći tragičnim posledicama po njega i njegov život.

Kraj života kneza Jovana Simića Bobovca[uredi | uredi kod]

Iako je knez Bobovac, po kazivanjima njegovih savremenika bio izrazito "veliki prijatelj Knezu Milošu" pred kraj života je podržavao ustavobranitelje u njihovoj želji da ograniče ličnu vladavinu Miloša Velikog. Po svemu sudeći, Bobovac pada u nemilost kod velikog knjaza. No, ta činjenica nije ni do danas razjasnila tačan uzrok njegove iznenadne smrti 14/26. jula 1832. g. Naime, nakon napada iz zasede grupe nepoznatih ljudi, a koji su vrlo verovatno mogli biti i Turci iz sokolske nahije željnih da mu se osvete usled Bobovčeve uloge u njihovom preseljenju u Bosnu, Bobovac će naprasno umreti u šezdeset sedmoj godini života od posledica ranjavanja. Sahranjen je uz Kameničku crkvu, čiji je bio ktitor, u susednom selu Kamenica 15/27. jula 1832. g. [1]

Pominje se i u Memoarima prote Mateje Nenadovića a sačuvane su i njegove prepiske sa knezom Milošem Obrenovićem, koje se čuvaju u Arhivu Srbije, u knjizi 'Kneževe kancelarije'.

U selima ispod Medvednika i dan danas postoji priča o crkvi koju je sagradio knez Jovan Simić Bobovac, ali koju su Turci zapalili po slomu ustanka, nakon što je narod otišao u zbeg u planinu. Danas u zaseoku Simića u selu Bobova postoji 5 domaćinstava. Potomci kneza Jovana Simića Bobovca mahom su naseljeni u Bobovi (porodica Radisav Simić), Valjevu i Beogradu (porodice Desanka Maksimović i Vasilije M. Simić).

Reference[uredi | uredi kod]

  1. Obrad Gavrilović: Valjevska nahija 1816-1838, strana 84, u „Glasnik“, broj 1, Istorijski arhiv u Valjevu, Valjevo, 1966. godine.

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Miličević, Milan Đ. "Pomenik znamenitih srba", str. 37 i 38 (1887) i "Kneževina Srbija", I, Beograd (1876), str. 525;
  • Ministarstvo Finansija Kraljevine Srbije, "Ustanove i Finansije obnovljene Srbije do 1842", Tom 2, Beograd (1899), str. 402, 408, 562, 582-589;
  • Stojančević, Vladimir "Istorija srpskog naroda", V, SKZ, Beograd (1981), str. 24 i 49;
  • Jevtić, Milan M. "Podrinje u srpskoj revoluciji", Godišnjak Istorijskog Arhiva VIII, Šabac (1970), str. 330;
  • Perović, Radoslav "Prvi srpski ustanak: Akta i pisma na srpskom jeziku", Beograd, Narodna knjiga (1977), str. 162;
  • "Arhiv Srbije, Beograd, Fond: "Kneževa kancelarija", (1831), br. 329-330;
  • Grupa autora "Azbukovica, zemlja, ljudi i život", Samoupravna interesna zajednica kulture opštine, Ljubovija (1985), str. 119 i 383.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]