Jordan Peterson

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Jordan Peterson

Rođenje (1962-06-12)12. 6. 1962.
Edmonton, Alberta, Kanada
Prebivalište Toronto
Državljanstvo Kanadsko
Narodnost Kanađanin
Polje psihologija
Institucija Sveučilište u Torontu
Alma mater Sveučilište Alberta (sveučilišna diploma) McGill Sveučilište (doktorat)
Akademski mentor Robert O. Pihl

Jordan Bernt Peterson (Edmonton, 12. lipnja 1962.) je kanadski klinički psiholog, društveni kritičar i profesor psihologije na Sveučilištu Toronto. Njegova glavna područja rada su abnomalna psihologija, socijalna psihologija i psihologija ličnosti, s posebnim zanimanjem za psihologiju religije i ideoloških uvjerenja,[1] i procjenu i unaprijeđenje osobnosti i uspješnosti.[2]

Peterson je odrastao u Fairviewu, Alberta. Godine 1982. je stekao diplomu prvostupnika iz političkih znanosti, a 1984. sveučilišnu diplomu psihologa, sve na Sveučilištu Alberta, te je doktorirao na polju kliničke psihologije na McGill Sveučilištu 1991. Na McGillu je poslije doktorata nastavio raditi kroz dvije godine, nakon čega se preselio u Massachusetts, gdje je radio kao suradnik i izvanredni profesor na odjelu za psihologiju Harvardova sveučilišta, a 1998. prešao je na Sveučilište Toronto na mjesto redovnog profesora. Godine 1999. napisao je knjigu Maps of Meaning: The Architecture of Belief, djelo u kojem istražuje nekoliko akademskih polja kako bi objasnio strukturu sistema vjerovanja i mitova, njihovu ulogu u regulaciji emocija, izgradnji sustava vrijednosti i motivaciji za genocid.[3][4][5] Njegova druga knjiga 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos, izdana je u siječnju 2018.[6][7][8]

Peterson je 2016. izradio seriju videa na svom YouTube kanalu u kojima je kritizirao Vladu Kanade zahtjevom za promjenom kanadskog Zakona o ljudskim pravima i krivičnog zakona C-16 što je stvorilo značajnu medijsku pažnju.[6][7][8]

Djetinjstvo[uredi | uredi kod]

Peterson je rođen 12. lipnja 1962. Odrastao je u Fairviewu, Alberta, malom gradu sjeverozapadno od Edmontona u Kanadi, u kojem je rođen. Najstariji je od troje djece Beverley, knjižničarke na Fairview kampusu Grande Prairie Regional College i učitelja Walter Peterson.[9][10]

Kada mu je bilo trinaest upoznao se s djelima Orwella, Huxleya, Solženjicina i Ayn Rand, a pod utjecajem školske knjižničarke Sandy Notley—majke Rachel Notley, vođe Alberta New Democratic Party.[11] U tinejdžerskim je godinama radio za New Democratic Party - NDP, ali se razočarao u stranku u kojoj je vidio da prevladava "intelektualizam fino odjevenih socijalista srednjeg staleža" koji "ne vole siromašne, koji zapravo mrze bogate".[9] NDP je napustio kada mu je bilo osamnaest godina.[12]

Obrazovanje[uredi | uredi kod]

Nakon srednjoškolske diplome u Fairviewu 1979., Peterson je na Grande Prairie Regional College, upisao studij političkih znanosti i engleske književnosti.[1] Potom se prebacio na Sveučilište Alberta, na kojem je 1982. stekao diplomu prvostupnika.[12] Nakon toga je godinu dana putovao Europom i u to se vrijeme zainteresirao za psihološke uzroke hladnog rata, te pogotovo europskog totalitarizma 20. stoljeća.[1] Proganjale su ga apokaliptičke noćne more vezane uz utrku u nuklearnom naoružanju zbog čega je postao zabrinut za ljudski kapacitet za zlo i destrukciju, te se uputio se u djela Junga, Nietzschea, Solženjicina,[9] i Dostojevskog. Potom se vratio na Sveučilište Alberta na kojem je 1984. stekao sveučilišnu diplomu iz psihologije. Sljedeće godine preselio se u Montreal gdje je pohađao Sveučilište McGill na kojem je 1991. doktorirao na polju kliničke psihologije pod nadzorom Roberta O. Pihla., te ostao raditi kao poslijedoktorand na Sveučilištu McGill's, bolnica Douglas Hospital, do lipnja 1993., radeći s Pihlom i Maurice Dongier.[1][13]

Karijera[uredi | uredi kod]

Od srpnja 1993. do lipnja 1998. Peterson je živio u Arlingtonu, Massachusetts, predavao i provodio istraživanja na Harvardovom sveučilištu kao suradnik i izvanredni profesor na odjelu psihologije. U to je vrijeme proučavao agresiju koja proizlazi od zloupotrebe supstancija i alkohola, te nadgledao brojne nekonvencionalne prijedloge teza.[12] Bivši studenti doktorandi, psiholozi i predavači s Harvarda, Shelley Carson i autor Gregg Hurwitz, podsjećaju da su studenti još tada visoko cijenili njegova predavanja.[7] U srpnju 1998. vratio se u Kanadu i zaposlio kao redovni profesor na Sveučilištu u Torontu.[14]

Njegova područja proučavanja i istraživanja su na poljima psihofarmakologije, abnormalne psihologije, kliničke psihologije, socialne psihologije, industrijske i organizacijske psihologije, psihologije religije, ideologije,[1] političke psihologije i kreativne psihologije.[2] Peterson je autor ili suradnik na više od stotinu akademskih radova,[15] te ima više od 20 godina iskustva kliničke prakse, primajući 20 ljudi tjedno, ali je od 2017. s kliničkom praksom morao prestati zbog rada na novim projektima.[6]

Godine 2004. je na TV Ontario emitirana 13-epizodna TV serija zasnovana na njegovoj knjizi Maps of Meaning: The Architecture of Belief.[9][14][16] Osim toga nastupa na istoj TV mreži u emisijama kao što su Big Ideas (TV serija), a čest je gost i esejist emisije “The Agenda with Steve Paikin od 2008.[17][18]

Djela[uredi | uredi kod]

Maps of Meaning: The Architecture of Belief[uredi | uredi kod]

Nešto što ne možemo vidjeti štiti nas od nečeg što ne razumijemo. Ono što ne vidimo je kultura, u svojoj intrapsihičkoj ili unutarnjoj manifestaciji. Ono što ne razumijemo je kaos koji utječe na rast kulture. Ako je struktura kulture poremećena, kaos će se sam po sebi vratiti. Mi ćemo učiniti bilo što — bilo što — kako bi se obranili od tog povratka.

Jordan Peterson, 1998. (Descensus ad Inferos)[19]

Godine 1999. izdavač Routledge izdaje njegovu knjigu Maps of Meaning: The Architecture of Belief, na kojoj je radio trinaest godina, u kojoj objašnjava sveobuhvatnu teoriju izgradnje smisla, prikazanu kroz mitski proces istraživačkog heroja, i daje tumačenje religioznih i mitskih modela realnosti predstavljajući ih na način kompatibilan s modernim znanstvenim razumijevanjem funkcioniranja mozga. Prema Craigu Lambertu (članak iz Harvard Magazina), on sintetizira ideje izvučene iz narativa mitologije, religije, literature i filozofije, kao i neuropsiholoških istraživanja” u "klasičnoj, staromodnoj tradicionalnoj društvenoj znanosti".[19]

Petersonov prvenstveni cilj je istražiti zašto pojednici, a ne samo skupine, sudjeluju u društvenom sukobu, te modelirati put kojeg pojedinci poduzimaju kako bi podržali svoj sustav vjerovanja (odnosno ideološku identifikaciju[12]) koji završava u patološkim zločinima poput Gulaga, Auschwitza ili Ruandskog genocida.[19] On istražuje izvore zla, i također pretpostavlja da nam analiza svjetskih vjerskih ideja može omogućiti objašnjenje našeg temeljnog morala i mogućeg razvoja univerzalnog moralnog sustava.[20][1]

Prema Petersonu postoji sukob kaosa (kojeg predstavlja strah) i reda (kojeg predstavlja radoznalost istraživanja). Ljudi svojom sposobnošću apstraktnog razmišljanja također čine teritorijalnost — sustav vjerovanja koji "regulira naše emocije". Potencijalna prijetnja dubokom uvjerenju uzrokuje emocionalnu reakciju, što može biti praćeno patološkim pokušajima suočavanja s unutarnjim kaosom, a "ljudi općenito preferiraju rat kao nešto izvanjsko, nego unutarnje ... nego mijenu naših izazvanih uvjerenja". Načelo u međuprostoru je logos (svijest), pa herojske osobe razvijaju kulturu i društvo kao posrednike između te dvije prirodne sile.[19]

Harvey Shepard u religijskoj kolumni u Montrealskoj Gazettei, kaže: "Za mene knjiga odražava autorov profinjeni moralni osjećaj i ogromnu erudiciju na područjima od kliničke psihologije do Svetog pisma, a veliki udio je i u osobnom duševnom poniranju. ... Petersonova vizija je u skladu s trenutnim znanstvenim i pragmatičkim metodama, te je značajno duboko konzervativna i tradicionalna".[21] Psiholozi Ralph W. Hood, Peter C. Hill i Bernard Spilka, u njihovoj knjizi The Psychology of Religion: An Empirical Approach (2009.), navode da vezano na odnos velikih pet faktora osobnosti prema religiji, "dinamički model sukoba tradicije i promjene je majstorski objašnjen od strane Petersona (1999), kao temelj osobnosti, što on naziva arhitekturom uvjerenja".[22]

12 Rules for Life: An Antidote to Chaos[uredi | uredi kod]

U siječnju 2018. Penguin Random House izdao je Petersonovu drugu knjigu 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos. U knjizi su obuhvaćeni apstraktni etički životni principi, objašnjeni u pristupačnijem stilu nego u Maps of Meaning.[6][7][8] Peterson je knjigu promovirao na turneji diljem svijeta.[23][24][25] U sklopu promocije Peterson je imao interview na engleskom Channel 4 news kanalu kojeg je vodila Cathy Newman, koji je postao viralan, s više od deset milijuna pogleda na YouTubeu.[26] Nakon intervjua na Channel 4 News, knjiga 12 Rules for Life postala je trenutno najprodavanija knjiga na Amazonu u SAD i Kanadi, te četvrta u Velikoj Britaniji.[27] U Hrvatskoj knjiga je objavljena u listopadu 2018. od strane naklade Verbum.[28]

Melanie Reid u recenziji 12 Rules for Life za The Times ističe da je knjiga usmjerena na tinejdžere, generaciju Y (millennials) i mlade roditelje. Rezimirajući, navodi: "Kad odstranite suvišne izraze, mozganje, preostaje vam čvrst priručnik za samopomoć samopouzdanjem, dobrim ponašanjem, samopoboljšanjem i individualizmom, koji vjerojatno odražava Petersonovo djetinjstvo u ruralnoj Kanadi 60-ih godina prošlog stoljeća."[29] Bryan Appleyard također pišući za The Times opisuje knjigu: "manje zgusnuta, ali praktičnija inačica knjige Maps of Meaning." Kaže, to je: "agresivna, provokativna, prizemljujuća knjiga, u konačnici knjiga je pokušaj povratka onom što Peterson tvrdi da je istina, ljepota i dobro - odnosno Bog."[30] Hari Kunzru u Guardianu iznosi da su u knjizi prikupljeni savjeti Petersonove kliničke prakse uz osobne anegdote, objašnjenje njegova akademskog rada na psihologiji, “te dosta toga iz intelektualnog naslijeđa raznih značajnih knjiga".[31] Julian Baggini u recenziji knjige za Financial Times piše: "U osnovi, većina njegovih pravila su jednostavni i bezvremenski zdravi osjećaji. ... Problem nastaje kada Peterson skrene fokus s njih jer oni sadrže najviše mesa."[32]

Ostali projekti[uredi | uredi kod]

Godine 2013. Peterson je započeo sa snimanjem svojih predavanja ("Personality and Its Transformations", "Maps of Meaning: The Architecture of Belief"[33]) i njihovim postavljanjem na YouTube. Njegov YouTube kanal ima više od milijun pratitelja, a njegovi videi do travnja 2018. 48 millijuna pregleda.[34] Natupio je na “The Joe Rogan Experience”, “The Gavin McInnes Show”, “Louder with Crowder”, “The Rubin Report”, u emisiji Stefana Molyneuxa “Freedomain Radio”, “H3 Podcast”, podcastu Sam Harrisa, “The Saad Truth” serijama i drugim emisijama emitiranima uživo,[35] raspravljajući kontroverze vezane uz zakon C-16, politiku identiteta, te svoj rad na području psihologije. U studenom 2016. Peterson je pokrenuo vlastiti podcast The Jordan B. Peterson Podcast koji je do veljače 2018. imao 38 epizoda, u kojem je ugostio sveučilišne goste, između ostalih i Camille Pagliu, Martina Dalya i Jamesa W. Pennebakera.[36] Na svom je na kanalu, između ostalih, intervjuirao Stephena Hicksa, Richarda J. Haiera i Jonathana Haidta. Peterson je podržao inženjera Jamesa Damorea u njegovoj akciji protiv Googlea.[8]

U siječnju 2017. je za potrebe snimanja vlastitih predavanja iz psihologije na Sveučilištu Toronto angažirao produkcijsku ekipu. Za tu je namjenu upotrijebio sredstva koja je prikupio preko stranice skupnog financiranja Patreon, a nakon što je u rujnu 2016. bio upleten u kontroverzu vezanu uz zakon C-16. Prihodi kroz Patreon su rasli s 1000$ mjesečno u kolovozu 2016. na 14.000$ u siječnju 2017., te na više od 50.000$ mjesečno u srpnju 2017.[11][37][38]

Peterson je s kolegama Robertom O. Pihlom, Danielom Higginsom i Michaelom Schippersom[39] izradio program terapije pisanjem (writing therapy) uz seriju online vježbi s nazivom “Self Authoring Suite”.[40] Vježbe uključuju autorski program o prošlosti (Past Authoring Program) vođenu autobiografiju; dva autorska programa o sadašnjosti (Present Authoring Programs) koji omogućuju sudioniku da analizira svoje osobne promašaje i uspjehe u svjetlu modela ličnosti “velikih pet” i autorski program o budućnosti (Future Authoring Program) koji vodi sudionika kroz proces planiranja svoje željene budućnosti. Potonji je program korišten na Sveučilištu McGill za studente na akademskom probnom roku kako bi poboljšali ocjene, te od 2011. na Rotterdam School of Management, Erasmus University.[41][42] Self Authoring programi su razvijeni dijelom prema istraživanjima Jamesa W. Pennebakera na University of Texas, Austin i Garya Lathama na Rotman School of Management Sveučilišta Toronto. Pennebaker je pokazao kako pisanje o traumatičnim ili neizvjesnim događajima i situacijama poboljšava duševno i tjelesno zdravlje, dok je Latham pokazao da vježbe osobnog planiranja čine ljude produktivnijma.[42] Prema Petersonu, više od 10.000 studenata je od siječnja 2017. koristilo program, postotak ispadanja sa sveučilišta smanjen je za 25% a ocjene (GPA) su porasle za 20%.[9]

U svibnju 2017. pokrenuo je novi projekt s nazivom “Psihološko značenje priča iz Biblije” (The psychological significance of the Biblical stories),[43], seriju otvorenih predavanja u kojoj analizira arhetipski narativ knjige postanka kao obrasca ponašanja koji je važan za osobnu, društvenu i kulturnu stabilnost.[8][44]

Kritika političke korektnosti[uredi | uredi kod]

Petersonova kritika političke korektnosti odnosi se na područja poput postmodernizma, postmodernog feminizma, privilegije bijelaca, kulturalne aproprijacije i pokreta za zaštitu okoliša (environmentalism).[35][45][46] U članku u National Post-u Chris Selley tvrdi da su Petersonovi oponenti "podcijenili bijes inspiriran modernim temama kao što su privilegije bijelaca i kulturna aproprijacija, te marginalizacijom, ušutkivanjem ili zabranom drugačijih gledišta u uljudnim institucijama društva",[47] dok je u Spectatoru, Tim Lott ustvrdio da je Peterson postao "otvoreni kritičar glavne struje akademske zajednice".[48] Petersonova nazočnost na društvenim mrežama (u društvenim medijima) osnažila je takva stanovišta. Simona Chiose je za “The Globe and Mail” napisala: "malen broj profesora s društvenih znanosti Sveučilišta u Torontu uživa globalnu popularnost kakvu je prof. Peterson stekao".[49]

Prema njegovoj studiji — koju je provela jedan od njegovih studentica, Christine Brophy — o odnosu političkih uvjerenja i osobnosti, postoje dva oblika političke korektnosti (PC): PC-Egalitarizam i PC-Autoritarizam, koji je manifestacija “napadne osjetljivosti“ (offense sensitivity).[50] Prvi je oblik zastupljen u skupini klasičnog liberalizma, dok je drugi zastupljen u skupini poznatoj kao ratnici za društvenu pravdu (social justice warriors)[9] koji "susjećanje koriste kao oružje".[1] Studija je također ukazala na postojanje preklapanja između PC-autoritarista i desnih autoritarista.[50]

Peterson smatra da su sveučilišta najodgovornija za nastanak vala političke korektnosti u Sjevernoj Americi i Europi.[49] Promatrao je rast političke korektnosti na kampusima od ranih 90-ih,[51] i smatra da su društvene znanosti (humanities) postale korumpirane, smanjujući oslonac na znanost, te da umjesto inteligentne imamo ideološku raspravu". Kroz iskustvo sveučilišnog profesora tvrdi da su studenti koji dolaze na njegova predavanja bez znanja i svijesti o masovnim istrebljenjima i zločinima staljinizma i maoizma, jer im nije dana jednaka važnost kao fašizmu i nacizmu. Također tvrdi, "umjesto da ih se oplemenilo i inkulturiralo u primjerenu kulturu, postmodernisti i neomarksisti studente su lišili i posljednjih tragova strukture, definirajući sve u terminima relativizma i moći.[48][52][53]

O postmodernizmu i politici identiteta[uredi | uredi kod]

Od 70-ih, a pod krinkom postmodernizma, zamjetno je ubrzano širenje politike identiteta po sveučilištima, koja je zadominirala kritičkim društvenim znanostima (humanities) — koje su, po meni, mrtve — te u značajnom mjeri “znanstvenim” društvenim znanostima (social science) ... Javnim smo sredstvima financirali ekstremno radikalne, postmoderne ljevičarske mislioce koji su upregnuti na rušenju osnova strukture zapadne civilizacije. To nije paranoidna deluzija, to je njihov cilj kako i sami tvrde ... Jacques Derrida ... najjezgrovitije formuliravši antizapadnu filozofiju na kojoj radikalna ljevica progoniteljski radi.

 Peterson, 2017.[52]

Peterson vjeruje kako su se od 1960-ih[45] postmoderni filozofi i sociolozi izgrađivali i razvijali na temeljnim načelima marksizma i komunizma, iako se javno otklanjaju od istih zbog njihove diskreditiranosti u smislu ekonomske ideologije te zbog zločina u SSSR-u. Tvrdi da se suvremeno društvo teško može razumjeti ako se u obzir ne uzme utjecaj postmodernizma koji se iz Francuske, kroz odjel za engleski jezik Yale sveučilišta, proširio na SAD. On tvrdi da su “izokrenuli igru, pa umjesto da sukobljavaju proleterijat, radničku klasu protiv buržoazije, počeli su sukobljavati tlačitelje protiv potlačenih. To otvara put za identifikaciju bilo koje skupine kao tlačitelja ili potlačenih, te održava isti narativ, ali sada pod drugačijim nazivom ... Oni koji se drže ove doktrine – te radikalne postmoderne komunitarne doktrine po kojoj rasni identitet ili seksualni identitet ili rodni identitet ili bilo kakav skupni identitet drže za vrhovnu vrijednost – kontroliraju većinu nižih i srednjih birokratskih struktura, kao i brojne vlade".[52][15]

Peterson naglašava da bi država trebala prestati financirati studije i tečajeve koje naziva neomarksističkima, te savjetuje studente da izbjegavaju smjerove kao što su ženske studije, etničke studije i rasne studije, kao i ostala područja za koja vjeruje da su “koruptirana” ideologijom kao što su sociologija, antropologija i engleska književnost.[54][55] Tvrdi da ta područja pod krinkom akademskih istraživanja zapravo šire neznanstvene metode, netočne peer-review ocjene za akademske časopise, izdanja koja imaju nula citata,[56] kultno ponašanje,[54] sigurna područja (safe-spaces),[57] te radikalno ljevičarski politički aktivizam kojim utječu na studente.[45] Peterson je predložio pokretanje web stranice koja bi uz pomoć umjetne inteligencije identificirala i pokazala količinu ideologizacije određenih tečajeva. U studenom 2017. je obznanio da je privremeno odgodio projekt jer bi "mogao pridonijeti trenutnoj polarizaciji".[58][59]

Peterson je kritizirao termin bjelačke privilegije (white privilege), uz izjavu, "pozivanje na tuđe bjelačke privilegije, identificiranje s određenom rasnom skupinom, pa trpljenje posljedica postojanja te rasne skupine i njezinih pretpostavljenih zločina,... to treba zaustaviti. ... to je ekstremni rasizam".[45] U odgovoru na prosvjed u Charlottesvilleu, Virginia 2017., kritizirao je politiku identiteta krajnje desnice i rekao da se “bijelci ne bi trebali vratiti na bjelačku ideju” (the Caucasians shouldn't revert to being white). “To je loša ideja, to je opasna ideja koja se brzo širi, a to mi se ne sviđa!” Tvrdi da je ideja grupnog identiteta “ozbiljno patološka ... vrijedna prijekora ... genocidna" i "da će unazaditi našu civilizaciju ako joj se ne suprostavimo".[60] Peterson se istaknuo u raspravama o kulturarnom prisvajanju (cultural appropriation), tvrdeći da ono potiče autocenzuru u društvu i tisku.[61]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Tucker, Jason; VandenBeukel, Jason (1. prosinca 2016.). „‘We’re teaching university students lies’ – An interview with Dr Jordan Peterson”. C2C Journal. 
  2. ↑ 2,0 2,1 „Meaning Conference”. International Network on Personal Meaning. srpanj 2016.. Arhivirano iz originala na datum 2017-06-04. Pristupljeno 2019-04-22. 
  3. ↑ McCord, Joan (2004.). Beyond Empiricism: Institutions and Intentions in the Study of Crime. Transaction Publishers. str. 178. ISBN 978-1-4128-1806-3. 
  4. ↑ Ellens, J. Harold (2004.). The Destructive Power of Religion: Models and cases of violence in religion. Praeger. str. 346. ISBN 978-0-275-97974-4. 
  5. ↑ Gregory, Erik M.; Rutledge, Pamela B. (2016.). Exploring Positive Psychology: The Science of Happiness and Well-Being. ABC-CLIO. str. 154. ISBN 978-1-61069-940-2. 
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Blatchford, Christie (19. siječnja 2018.). „Christie Blatchford sits down with "warrior for common sense" Jordan Peterson”. National Post. Pristupljeno 19. siječnja 2018. 
  7. ↑ 7,0 7,1 7,2 7,3 Bartlett, Tom (17. siječnja 2018.). „What’s So Dangerous About Jordan Peterson?”. The Chronicle of Higher Education. Pristupljeno 19. siječnja 2018. 
  8. ↑ 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 Lott, Tim (21. siječnja 2018.). „Jordan Peterson: ‘The pursuit of happiness is a pointless goal’”. The Observer. Pristupljeno 21. siječnja 2018. 
  9. ↑ 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 McBride, Jason (25. siječnja 2017.). „I am Dr Jordan B Peterson, U of T Professor, clinical psychologist, author of Maps of Meaning and creator of The SelfAuthoring Suite. Ask me anything!”. 23. ožujka 2017. (Reddit). »Bernt. Pronounced Bear-ent. It's Norwegian, after my great grandfather.« 
  10. ↑ Brown, Louise (17. travnja 2007.). „Schools a soft target for revenge-seekers”. Toronto Star. »Jordan Bernt Peterson of the University of Toronto.« 
  11. ↑ 11,0 11,1 Winsa, Patty (15. siječnja 2017.). „He says freedom, they say hate. The pronoun fight is back”. Toronto Star. 
  12. ↑ 12,0 12,1 12,2 12,3 Krendl, Anne C. (26. travnja 1995.). „Jordan Peterson: Linking Mythology to Psychology”. The Harvard Crimson. 
  13. ↑ Staff writer(s) (14. kolovoza 2016.). „Biography: Jordan Peterson”. 
  14. ↑ 14,0 14,1 Staff writer(s) (27. siječnja 2004.). „Former Fairviewite gets TV miniseries”. Fairview Post. 
  15. ↑ 15,0 15,1 McCamon, Brent (28. ožujka 2017.). „Wherefore Art Thou Peterson?”. Convivium. 
  16. ↑ „Archive: Maps of Meaning”. TVOntario. 
  17. ↑ „Is Faith Inevitable”. Internet Archive. TVO The Agenda with Steve Paikin. 27. ožujka 2008.. 
  18. ↑ „Jordan Peterson”. IMDb. 
  19. ↑ 19,0 19,1 19,2 19,3 Lambert, Craig (rujan 1998.). „Chaos, Culture, Curiosity”. Harvard Magazine. Arhivirano iz originala na datum 2017-03-08. Pristupljeno 2019-04-22. 
  20. ↑ Peterson, Jordan B. (1999.). Maps of Meaning: The Architecture of Belief. Routledge. 
  21. ↑ Shepherd, Harvey (11. studenog 2003.). „Meaning from Myths”. Montreal Gazette. 
  22. ↑ Hood, Ralph W.; Hill, Peter C.; Spilka, Bernard (2009.). The Psychology of Religion: An Empirical Approach (4 izd.). Guilford Press. str. 236–237. ISBN 978-1-60623-392-4. 
  23. ↑ Law, Katie (20. siječnja 2018.). „Canadian psychologist Jordan Peterson: the ‘anti-snowflake’ crusader speaks out”. London Evening Standard. Pristupljeno 20. siječnja 2018. 
  24. ↑ Murray, Douglas (20. siječnja 2018.). „The curious star appeal of Jordan Peterson”. The Spectator. Pristupljeno 20. siječnja 2018. 
  25. ↑ Heidenreich, Phil (20. siječnja 2018.). „Edmonton’s Citadel Theatre apologizes over how it handled Jordan Peterson event”. Global News. Pristupljeno 20. sječnja 2018. 
  26. ↑ „“Jordan Peterson's Cathy Newman debate now has over 10,000,000 views!”. reddit.com. Pristupljeno 03. lipnja 2018. 
  27. ↑ Staples, David (18. siječnja 2018.). „David Staples: Dark day as Citadel Theatre snubs controversial author”. Edmonton Journal. Pristupljeno 22. siječnja 2018. 
  28. ↑ „12 pravila za život: Protuotrov kaosu”. Verbum. Arhivirano iz originala na datum 2018-10-22. Pristupljeno 22. listopada 2019. 
  29. ↑ Reid, Melanie (12. siječnja 2018.). „Review: 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos by Jordan B Peterson”. The Times. 
  30. ↑ Appleyard, Bryan (13. siječnja 2018.). „Book review: 12 Rules for Life: An Antidote to Chaos by Jordan B Peterson”. The Times. 
  31. ↑ Kunzru, Kari (18. siječnja 2018.). „12 Rules for Life by Jordan B Peterson review – a self-help book from a culture warrior”. The Guardian. 
  32. ↑ Baggini, Julian (19. siječnja 2018.). „12 Rules for Life by Jordan Peterson — back to basics”. Financial Times. 
  33. ↑ „Psychology Students' Association”. Arts & Science Student Union Anti-Calendar. lipanj 2010. str. 189, 193. Pristupljeno 14. studenog 2017. 
  34. ↑ „Socialblade statistika”. socialblade.com. Pristupljeno 22. veljače 2018. 
  35. ↑ 35,0 35,1 Ziai, Reza (17. rujna 2017.). „The Curious Case of Jordan Peterson”. Areo Magazine. 
  36. ↑ Peterson, Jordan B. (10. siječnja 2018.). „The Jordan B Peterson Podcast”. JordanBPeterson.com. Arhivirano iz originala na datum 2017-04-16. Pristupljeno 2019-04-22. 
  37. ↑ Chiose, Simona (3. lipnja 2017.). „Jordan Peterson and the trolls in the ivory tower”. The Globe and Mail. 
  38. ↑ McKeen, Alex (4. srpnja 2017.). „Controversial U of T professor making nearly $50,000 a month through crowdfunding”. The Star. 
  39. ↑ „Self Authoring - Who Are We?”. selfauthoring.com. Arhivirano iz originala na datum 2018-02-21. Pristupljeno 13. studenog 2017. 
  40. ↑ Redmark, Nick (17. srpnja 2017.). „The Self Authoring Suite”. Medium. Pristupljeno 13. studenog 2017. 
  41. ↑ Kamenetz, Anya (prosinac 2013.). „Can a Writing Assignment Make You Happier, Healthier and Less Stressed?”. O, The Oprah Magazine. 
  42. ↑ 42,0 42,1 Kamenetz, Anya (10. srpnja 2015.). „The Writing Assignment That Changes Lives”. NPR. 
  43. ↑ „The psychological significance of the Biblical stories”. ResearchGate. Pristupljeno 13. studenog 2017. 
  44. ↑ Sixsmith, Ben (12. studenog 2017.). „Why Are Non-Believers Turning to Their Bibles?”. Quillette. 
  45. ↑ 45,0 45,1 45,2 45,3 Bandler, Aaron (4. studenog 2016.). „EXCLUSIVE: Q&A with Prof. Jordan Peterson on Genderless Pronouns and the Left's 'PC Game'”. The Daily Wire. Arhivirano iz originala na datum 2017-11-12. Pristupljeno 2019-04-22. 
  46. ↑ „Jordan Peterson on political correctness”. FutureThinkers.org. 3. travnja 2017.. 
  47. ↑ Selley, Chris (3. lipnja 2017.). „Chris Selley: Jordan Peterson, hero of the anti-PC crowd, just keeps winning”. National Post. 
  48. ↑ 48,0 48,1 Lott, Tim (September 20, 2017). „Jordan Peterson and the transgender wars”. The Spectator. Arhivirano iz originala na datum 2019-04-21. Pristupljeno November 11, 2017. 
  49. ↑ 49,0 49,1 Chiose, Simona (2. lipnja 2017.). „Jordan Peterson and the trolls in the ivory tower”. The Globe and Mail. 
  50. ↑ 50,0 50,1 Kaufman, Scott Barry (20. studenog 2016.). „The Personality of Political Correctness”. Scientific American. 
  51. ↑ Spears, Tom (10. ožujak 2017.). „How controversial U of T prof Jordan Peterson became a lightning rod”. Ottawa Citizen. Pristupljeno 13. studenog 2017. 
  52. ↑ 52,0 52,1 52,2 Philipp, Joshua (21. lipnja 2017.). „Jordan Peterson Exposes the Postmodernist Agenda”. Epoch Times. Arhivirano iz originala na datum 2017-09-22. Pristupljeno 2019-04-22. 
  53. ↑ Kraychik, Robert (4. rujna 2017.). „Jordan Peterson Explains Leftism's Core”. The Daily Wire. Arhivirano iz originala na datum 2018-02-04. Pristupljeno 13. studenog 2017. 
  54. ↑ 54,0 54,1 Off, Carol; Douglas, Jeff (11. studenog 2017.). „U of T profs alarmed by Jordan Peterson's plan to target classes he calls 'indoctrination cults'”. CBC. 
  55. ↑ Levy, Sue-Ann (29. lipnja 2017.). „Jordan Peterson: Certain university disciplines 'corrupted'”. Toronto Sun. 
  56. ↑ Kraychik, Robert (28. svibnja 2017.). „Dissident Professor Explains Neo-Marxism; "Women's Studies Should Be Defunded"”. The Daily Wire. Arhivirano iz originala na datum 2018-02-20. Pristupljeno 2019-04-22. 
  57. ↑ Bishai, Graham W. (11. travnja 2017.). „Drawing Criticism, Jordan Peterson Lectures at ‘Free Speech’ Initiative”. The Harvard Crimson. 
  58. ↑ Doherty, Brennan (14. studenog 2017.). „Jordan Peterson says website plan on hold”. Toronto Star. Pristupljeno 18. studenog 2017. 
  59. ↑ Gould, Jens Erik; Mottishaw, Leah; Mottishaw, Shane (14. studenog 2017.). „Jordan Peterson and the media: How one-sided reporting can limit critical thinking”. HuffPost. Pristupljeno 18. studenog 2017. 
  60. ↑ Bite-sized Philosophy (20. kolovoz 2017.), Jordan Peterson – Charlottesville and The Role Of The Individual, YouTube, pristupljeno 21. kolovoz 2017 
  61. ↑ Artuso, Antonella (23. svibnja 2017.). „Prof. Jordan Peterson responds to CBC cultural appropriation fallout”. Toronto Sun. 


Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]

Osobne
Projekti
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Jordan_Peterson&oldid=41857905