Jasmina Ahmetagić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Jasmina Ahmetagić
Rođenje1970
Beograd
DržavljanstvoSrbija
Zanimanjeknjiževni kritičar, književni stručnjak, univerzitetski profesor, bibliotekar, književni učenjak

Jasmina Ahmetagić (Beograd, 1970) srpska je profesorica, naučna istraživačica, književna kritičarka, teoretičarka i pesnikinja.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođena je 1970. u Beogradu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu, gdje je magistrirala i doktorirala s temom „Biblijski podtekst srpske proze od druge polovine dvadesetog veka (R. Konstantinović, M. Kovač, D. Kiš, M. Pavić, B. Pekić, V. Dobrivojević)“. Doktor književnih nauka, vanredni profesor i viši naučni saradnik. Bila je profesorica u Zemunskoj gimnaziji, koju je i sama završila, radila je u dva navrata u Narodnoj biblioteci Srbije, bavila se lekturom, predavala je na Internacionalnom univerzitetu i Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, radila je u Institutu za srpsku kulturu na Kosovu, kratko je bila na Univerzitetu "Alfa" u Beogradu. Posljednju godinu dana radi ponovo u Institutu za srpsku kulturu Leposavić. 27. januara 2015. dobila je nagradu "Nikola Milošević", za knjigu "Pripovedač i priča", koja se od 2002. dodjeljuje u Srbiji za najbolje djelo iz oblasti filozofije, estetike i teorije književnosti i umjetnosti, za prethodnu godinu. Nagrada joj je svečano uručena 9. februara 2015, u prostorijama Radio Beograda.

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Antički mit u prozi Borislava Pekića, 2001.
  • Potraga koja jesam: o prozi Vladana Dobrivojevića, 2002.
  • Unutrašnja strana postmodernizma: pogled na teoriju / o Paviću, 2005.
  • Antropopeja – biblijski podtekst u Pekićevoj prozi, 2006.
  • Dažd od živoga ugljevlja: čitanje s Biblijom u ruci proze Danila Kiša i Mirka Kovača, 2007.
  • Zlostavljanje i druge ljubavne pesme, 2009.
  • Priče o Narcisu zlostavljaču: zlostavljanje i književnost, 2011.
  • Nevidljivo zbivanje - pravoslavna duhovnost u prozi Grigorija Božovića, 2012.
  • Knjiga o Dostojevskom: bolest prekomernog saznanja, 2013.
  • Pripovedač i priča, 2014.
  • Proza duše, 2016.

Značajniji autorski tekstovi[uredi | uredi kod]

  • Fantom postmodernizma, 2004.
  • Izgleda, dakle – nije, 2005.
  • Religioznost Eduarda Sama, 2005.
  • Autentična religioznost ili jeres? (Hazarski rečnik), 2006.
  • Dramska slika problema viktimizacije, 2006.
  • Fenomen čuda u romanu Opsada crkve Svetog Spasa Gorana Petrovića, 2007.
  • Izabrana proza – Draga Gavrilović, autor predgovora Jasmina Ahmetagić, 2007.
  • Problematičan identitet pripovedača u romanu Vječnik Nedžada Ibrišimovića, 2007.
  • Vrlinska bića Drage Gavrilović, 2007.
  • Stanje poricanja: ironija i memorija (suočavanje s krivicom Konrada Rutkovskog), 2009.
  • Je li bilo kneževe večere? 2009.
  • Specijalni dodatak - Sjene gradova (Karahasanovo književno i filozofsko djelo) / Fenomen straha u romanu Istočni diwan Dževada Karahasana, 2010.
  • Privatno i javno u Selimovićevim romanima Derviš i smrt i Tvrđava, 2010.
  • Evolucija romanesknog žanra, 2010.
  • Projektivna identifikacija Mustafe Madžara, 2011.
  • Ptice od zaborava, ptice uskrsnuća i druge artificijelne ptice u poeziji Branka Miljkovića, 2011.
  • Kostićev Pera Segedinac i Gorski vijenac, 2011.
  • Arhetipski motivi Skendera Kulenovića, 2011.
  • Petronijev Satirikon i Kiklop Ranka Marinkovića: menipska satira i postmoderni roman, 2011.
  • Da li je Avgustin počinio greh protiv ljubavi? (Ispovesti v. s. Vita Brevis), 2012.
  • Zlatno runo u svetlu dubinske psihologije, 2012.
  • Banalnost zla u priči „Bife ’Titanik’” Ive Andrića, 2012.
  • Čovjek, Bosna i svijet u umjetničkim vidicima Abdulaha Sidrana / Empatija u poeziji Abdulaha Sidrana, 2012.
  • Pisati roman je kao graditi kuću, 2012.
  • Slepilo Hosea Saramaga - tumačenje parabole: govor o vrednostima, 2012.
  • Grigorije Božović i Ivo Andrić: Nahijska prokuda i Put Alije Đerzeleza, 2012.
  • Isidora Sekulić's attitude towards "The mountain wreath" and the Kosovo idea : nationalism and cosmopolitism, 2012.
  • Strast za nemogućim vladike Danila: Neka bude što biti ne može, 2012.
  • U traganju za izgubljenim runom: koncepcija vremena u Zlatnom runu, 2013.

Unutrašnja strana postmodernizma: pogled na teoriju / o Paviću[uredi | uredi kod]

Ahmetagićeva u ovoj knjizi otvoreno i oštro preispituje književni opus akademika Milorada Pavića, uglavnom onog kojeg je kritika branila po svaku cijenu, a najčešće postmodernističkom teorijskom aparaturom. Prvi dio knjige preispituje Pavića kao, po riječima postmoderne kritike, najvrjednijeg i tipičnog predstavnika srpskog postmodernizma, a drugi dio knjige preispituje sam postmodernizam, i to iz ugla iskaza koji su mu dali njegovi zagovornici.

Antropopeja – biblijski podtekst u Pekićevoj prozi[uredi | uredi kod]

Gledano iz perspektive sinhronije, u književnom životu svake kulture postoje centar i periferija, pri čemu treba znati da stanovnici centra neke književnosti nisu ono najbolje što u njoj egzistira. Asinhrono proučavanje književnosti kako-tako, stvari postavi na svoje mesto, ali ono obično dođe sa zakašnjenjem i kada kod učesnika književnog života uveliko splasne stvaralački naboj. Srpska književnost u tom smislu nije nikakav izuzetak i odvajkada je bila prepuna aksioloških tenzija, socijalnih izneveravanja i netrpeljivosti.

Kad je reč o savremenoj srpskoj književnosti, odnos između središta i margine prevashodno je određen klanovskim uslovnostima, zatim političkim ishodištima, pa tek onda estetskom provenijencijom. Naravno, odnosi u sveri javnog života i materijalni momenti, kao i generacijske uslovnosti, presudno su doprineli polarizaciji književnog života i uspostavljanju iskrivljenog aksiološkog sistema. Možda to nije toliko uočljivo u njenom žanrovskom sistemu, ali jeste u jednoj baruštini savremenog književnog života koju tvore univerzitetska i tekuća književna kritika. Isti ljudi već nekoliko decenija naseljavaju književne žirije, isti ljudi, sa upornošću na kojoj bi im mnogi pozavideli, izdaju propusnice za književni centar, odnosno presude za književnu periferiju, njenu anonimnost i vešala.

U ovu sumornu sliku savremene srpske književnosti, u domenu književne kritike, mnogi se ne uklapaju. To pre svega važi za Jasminu Ahmetagić. Stvaraoci koji prate savremenu srpsku književnost, na distanci i od centra i od periferije, nagledali su se kako se autori sele iz centra na marginu i obrnuto, ali mnogi kažu da odavno nisu sreli ni oštroumniju, ni hrabriju ni nepotkupljiviju osobu od ovog znalca koji raspolaže izuzetnim interpretativnim umećem, retkim darom za analogije, za otkrivanje tajanstvenih veza među različitim pismima i kulturama, hrabrošću za izricanjem utemeljenih književnih sudova, odsustvom svake malicioznosti jer se rukovodi mišlju da je svaka prava umetnost pre svega profetska, a to znači otkrivalačka delatnost, a tek potom rekolektivna taktika pomoću koje se stiže do zapretanih mogućnosti jezika.

Iz predgovora Miroljuba Jokovića

Dažd od živoga ugljevlja: čitanje s Biblijom u ruci proze Danila Kiša i Mirka Kovača[uredi | uredi kod]

Danilo Kiš i Mirko Kovač su pripadnici generacije – riječ je o sad već slavnom triju (Pekić, Kiš, Kovač) – koja sedamdesetih godina unosi poetičke preokupacije koje će narednih decenija dominirati u srpskoj prozi i u dobroj mjeri odrediti njen razvoj. Srodnost opusa ove dvojice autora dovoljno je isticana: korištenje dokumentarne tehnike, autoreferencijalnost, fragmentarnost,intertekstualnost, mozaičnost, odnos prema stvarnosti, naglašena ironija. U ovoj knjizi Jasmine Ahmetagić je, zapravo, riječ o uporednom čitanju pisaca (Kiša i Kovača) s obzirom na biblijski podtekst djela.

Priče o Narcisu zlostavljaču: zlostavljanje i književnost[uredi | uredi kod]

Za temu ove studije Ahmetagićeva je uzela fenomen zlostavljanja u književnosti koji je razmatrala u okviru pet cjelina. Temu moralnog zlostavljanja ona analizira na primjeru junaka Kafkinog Procesa i Pekićevog romana "Kako upokojiti vampira"; ljubavno zlostavljanje traži u Nabokovljevoj "Loliti", "Milevi Ajnštajn" Vide Ognjenović, Pekićevom "Zlatnom runu" i Andrićevoj priči "Zlostavljanje". Porodično zlostavljanje tretira na osnovu romana Elfride Jelinek i Bore Stankovića "Pijanistkinja" i "Gazda Mladen," a temu odnosa žrtve i zločinca, odnosno potrebe žrtve za psihološkim prevazilaženjem torture, analizira u dvije drame koje se bave logorskim iskustvom "Vojnik i lutka" Đorđa Lebovića i Arijela Dorfmana "Smrt i devojka". Posljednje i najintrigantnije poglavlje naslovljeno je „Zlostavljanje književnosti“ u kome autorica prelazi na problem zlostavljanja književnosti u našoj sredini, i to od strane kritičara i tumača koji književnost podvrgavaju ideološkom i političkom sudu podobnosti reducirajući sadržaj djela na mjeru sopstvene ideološki motivirane poente. Autorica analizira tri takva slučaja: tumačenje Njegoševog "Gorskog vijenca" kao inspiratora rata u Bosni i genocida u Srebrenici koje je izveo Esad Bajtal, tumačenje "Opsade crkve sv. Spasa" Gorana Petrovića kao paradigme nacionalističke ideologije savremene srpske kulture, koje je izveo Saša Ilić, kao i način na koji Mirko Kovač u svojoj esejističko-memoarskoj knjizi "Pisanje ili nostalgija" izvodi nacionalistički profil Borislava Pekića.

Kritika[uredi | uredi kod]

Radio i TV-emisije[uredi | uredi kod]

Nagrade[uredi | uredi kod]

  • Nagrada "Isidorijana" za knjige "Unutrašnja strana postmodernizma: pogled na teoriju / o Paviću" i "Antropopeja – biblijski podtekst u Pekićevoj prozi".
  • Knjiga "Priče Narcisa zlostavljača: zlostavljanje i književnost" je ušla u najuži izbor za nagradu "Isidora Sekulić" 2012.
  • Knjiga "Priče Narcisa zlostavljača: zlostavljanje i književnost" je ušla u u najuži izbor za nagradu "Nikola Milošević" 2012.
  • Knjiga "Pripovedač i priča" je dobila nagradu "Nikola Milošević" 2015.

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]