Janko Polić Kamov

Janko Polić Kamov
Biografske informacije
Rođenje	Janko Polić 17. studenog 1886. Rijeka, Hrvatska (tada Sušak, Austro-Ugarska)
Smrt	8. kolovoza 1910. Barcelona, Španjolska
Počivalište	Barcelona, Španjolska
Pseudonim	Kamov
Rodbina	Vladimir Polić (brat)
Obrazovanje
Zanimanje	pisac
Opus
1904. – 1910.
Književni pravac	moderna, avangarda
Jezik	hrvatski jezik
Znamenita djela
Ištipana hartija (zbirka poezije, 1907.) Na rođenoj grudi (drama, 1907.) Isušena kaljuža (roman, 1909.) Mamino srce (drama, 1910.)

Janko Polić Kamov (Rijeka, 17. studenog 1886. – Barcelona, 8. kolovoza 1910.), hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar.

Životopis

Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji. Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled. Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju. Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu. U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist. U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji. Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku. Organizacija se ubrzo raspala. Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav. 1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb. Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već 1903. pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama. Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem. 1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom. U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje. 1905. vraća se u Zagreb. Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova). Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik. Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu. Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira. No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno. Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama. Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu. 1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku. Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu. Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju. Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu. Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu. Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom. 10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.

Spomenik Janka Polića Kamova na mostu iznad Rječine

Djelo

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.

Poezija

Janko Polić Kamov se može promatrati u temeljnoj dihotomiji priroda—kultura, kako ju je precizirao i u svom najboljen djelu, romanu Isušena kaljuža, i u pismima bratu Vladimiru. Takvim modelom on kuša detronizirati suvremene praktike života i kulture u svim posebnostima. U pjesničkom diskurzu Psovka, 1907. progovara iz prirode, instinkta, iz same naravnosti predmeta, situacije, ljudskog stanja, odnosno prvobitnih obilježja liričnosti, a manje iz kulture u smislu esteticističkih normi Matoševa tipa. Njegov leksik i sintagme odražavaju drukčije motive i teme tj. drukčija tumačenja tih tema u odnosu na ono što je bilo uobičajeno u hrvatskoj moderni. U zbirci Ištipana hartija, 1907. vraća se uredenijim i pravilnijim formativnim oblicima, raznolikijim temama, vezanom stihu i pravilnijoj kompoziciji. U cjelini on ipak ostaje pjesnik bodlerijanske estetike ružnog, sirovih nagona i anarhističkog prosvjeda te je eminentno antiprosvjetiteljski i antiracionalistički postavljen pisac koji preferira individualno, tjelesno, osobno iskustvo.

• Psovka (1905.)
• Ištipana hartija (1907.)

Novelistika

Novelistiku karakteriziraju bogatstvo intelektualnih iskaza, feljtonski elementi i analitički komentari, ali u kasnijoj fazi uz elemente lakrdije, kako te novele sam naziva, susrećemo i hladnu analitiku, što ga je dovelo gotovo do modela groteske te antiiluzijski obojenoga izričaja. Kamov govori o tim novelama i sotijama kao o psihološkim karikaturama, odnosno žanru "satire ljudske duše", pa su im slobodna motivska asocijacija, stilska razuzdanost i hiperbolizacija primjerene. U njegovim je novelama naglasak na sitnim materijalnim faktima koji su kao psihološka činjenica veliki.

• Ćaskanja (1914.)
  • Ecce Homo
  • Ispovijest
  • Brada
  • Sloboda
  • Žalost
  • Iglasto čeljade
  • Katastrofa
  • Bitange

Drame

U dramama je Kamov progovorio najotvorenije u tradiciji radikalnoga europskog individualizma (Max Stirner, Friedrich Nietzsche, Henrik Ibsen). On blud i alkoholizam ne vidi samo u bordelima i krčmama, nego i u obitelji, u Hrvatskoj. Sve je to kužno, trulo, lažno i samourušavajuće. Pače se i iste fizičke radnje odigravaju u kući: pije se, loče, opija, razbija čaše, ubija se novorođenčad, otkrivaju incestuozne i homoseksualne želje.

• Samostanske drame (1907.)
  • Orgije monaha
  • Djevica
• Čovječanstvo (1908.)
• Mamino srce (1910.)

Roman

Roman Isušena kaljuža (pisan 1906-09) svojevrsna je sinteza Kamovljevih književnih nastojanja i s obzirom na tehnologiju i glede tematizacije. Roman problematizira egzistencijalno, ontološko i povijesno iskustvo bića i njegovih "raspršenih" korespondencija u svijetu koji se sve više otuđuje, u svijetu u kojemu je poljuljana stara hijerarhija vrijednosti, u svijetu u kojemu atomizirana ličnost u svojemu suludom i destruktivnom činu nastoji uspostaviti zdraviju, drukčiju i novu scenu - i života i rada i književnosti (glavni je lik književnik). Roman se orijentira prema subjektivnom senzibilitetu dezintegrirane građanske ličnosti i freudovski decentriranoga ja, te donosi razlomljenu i kaotičnu sliku te osobnosti. S tim u vezi realističku i naturalističku tehniku pisanja zamjenjuje psihoanalitičko poniranje u podsvjesne antijunakove predjele. To je djelo u neku ruku anticipacija dostignuća Lawrencea, Joycea ili Prousta – iako ne tih razina umjetničkoga dosega. Možda je Céline po svom nihilizmu i mizantropskom radikalizmu najbliži Kamovu, koji je mnogim elementima anticipirao i u stanovitu smislu započeo avangardne procese koji su se u to vrijeme rađali u Europi. Janko Polić Kamov je prava hrvatska avangarda upravo prema školskim elementima avangardne paradigme: aktivizmu, antagonizmu, nihilizmu, agonizmu, osporavanju postojećih struktura, dehijerarhizaciji struktura, antiesteticizmu. U idejnom i koncepcijskom sloju Kamov je zacijelo revolucionaran, u hibridima, stilskoj "nečistoći", kao i općoj radikalnoj suprotnosti prema ustaljenim estetskim kanonima. Tako s njime u punom smislu riječi počinje hrvatska književna avangarda.

Vanjske veze

• Djela čiji je autor ili tema Janko Polić Kamov u bibliotekama (WorldCat katalog)
• Janko Polić Kamov, unofficial webpage, includes Kamov work Arhivirano 2006-04-24 na Wayback Machine-u