Tajna knjiga Jakovljeva
Jakovljev apokrif, poznat i kao Tajna knjiga Jakovljeva, je ranohrišćanski apokrifni spis iz 2. veka. Navodno sadrži Isusovo tajno učenje ili "apokrif” (odatle i naslov) namijenjeno Jakovu i Petru.[1]
Iako se često pevezuje sa gnosticizmom, spis se ne može pripisati nekoj određenoj gnostičkoj sledbi, a neki naučnici smatraju da nije gnostički uopšte.[2] Pretpostavlja se da je tekst bio napisan prije 150. godine.[1]
Tajna knjiga Jakovljeva djelo je nepoznatoga autora. Prema podatku sadržanom u spisu, to je poslanica koju je napisao Jakov, Isusov brat; ime navodnoga primatelja je nečitljivo, no možda je bila upućena ranokršćanskom heterodoksnom učitelju Cerinthusu.[1] U svakom slučaju, pisac ove knjige je bio hrišćanin suočen sa opasnosti progona.[3]
Spis je najverovatnije preveden s grčkoga na koptski.[1] U apokrifu se navodi da je originalno napisan hebrejskim pismom, te se pominje još jedan značajniji apokrif koji je Jakov već poslao, ali naučnici veruju da su te pojedinosti vjerojatno umetnute zbog dramatičnosti.[1]
Sadržaj[uredi | uredi kod]
Tajna Jakovljeva knjiga počinje tako što su dvanaest učenika sedeli zajedno i prisećali se šta je Spasitelj rekao svakom od njih, i beležili to u knjigama:
Jednom prilikom dvanaest učenika sedelo je zajedno, prisećajući se šta je Spasitelj rekao svakom od njih, bilo tajno ili otvoreno, stavljajući ta sećanja u knjige.[4]
Međutim, apokrif dalje navodi kako se Isus pojavio 550 dana poslije uskrsnuća, te da je izabrao Petra i Jakova kako bi im rekao ono što ostali nisu smeli znati. On im je tada navodno dao svoje konačno učenje, koje je do tada iznosio samo "u parabolama". Isus potom uzlazi do Očeve desne ruke, pri čemu ga Jakov i Petar bezuspješno pokušavaju slijediti. Ovdje završava apokrif; poslanica se potom nastavlja, navodeći kako otkrivenje nije bilo namijenjeno Isusovim učenicima, nego "djeci" koja će poslije "biti" rođena.[1]
Knjiga sadrži neke Isusove izreke koje se nalaze jedino ovde.
On reče: "Zaista, kažem vam, nikada niko neće ući u kraljevstvo nebesko na moju zapovest, nego ako ste sami ispunjeni."[5]
Isusovi govori djelomice su piščevo djelo, iako uključuju i stariji materijal koji je verovatno proizvod usmene, a možda i pismene predaje. Dio toga materijala može se usporediti s onim u pozadini kanonskih evanđelja. U svojim govorima Isus objavljuje da je sišao s nebesa kako bi spasio "ljubljene" sinove Božje, pozivajući ih da ga slijede na mjesto odakle je došao. Uvjerava ih u spasenje, bodreći u njihovoj ustrajnosti i gorljivosti, istodobno ih upozoravajući da bi mogli biti izgubljeni. Prvi i najduži govor posvećen je uzdizanju mučeništva. Naime, dok Jakov i Petar očekuju mučenje i smrt, njima se javlja uskrsli Isus, koji poredi njihove predstojeće muke sa svojima:
Ako vas ugnjetava i progoni Satana, a vi vršite Očevu volju, ja (kažem) da će vas on voleti i učiniti vas ravnim meni ... Zar ne znate da ćete biti zlostavljani i optuživani nepravedno; i da ćete biti bačeni u tamnicu, i osudeni nezakonito, i razapeti (bez) razloga, i sahranjeni (sramotno), kao ja? ... Zaista vam kažem, niko neće biti spasen ako ne veruje u moj krst. Ali oni koji veruju u moj krst, njihovo je carstvo nebesko ... Zaista vam kažem, niko ko se boji smrti neće biti spasen; jer carstvo božje pripada onima koji se prepuste smrti.[6]
Neki autori smatraju da specifičan stil, oblik i tematika ovog govora upućuju da je možda u pitanju kasnija interpolacija.[1]
Analiza[uredi | uredi kod]
Jasno je da su osobe kojima je poslanica upućena sebe razlikovale od šire kršćanske crkve. Vjerojatno su odbacivale nauk okajanja; svakako nisu prihvaćale drugi Kristov dolazak i sveopće uskrsnuće, nadajući se kako će u duhu uzaći u kraljevstvo nebesko, za koje su vjerovali da se nalazi u njima samima. Takvo gledište, uz tipičnu gnostičku terminologiju, navela je mnoge istraživače na zaključak da je to djelo kršćansko-gnostičko, iako mu nedostaje valentinovska i, uopće, gnostička teologija.[1]
Izvješće o posebnom Isusovu ukazanju poslije njegova uskrsnuća, te pozivanje na Jakova kao izvora tajne i vrhunske predaje, sredstva su kojima su se gnostici često koristili kako bi legitimizirali svoju poruku.[1]
Međutim, za razliku od nekih gnostika koji su odbacivali mučeništvo i realnost Hristove muke (vidi doketizam), pisac ovog spisa ne samo što tvrdi da je Hrist istinski patio i umro nego čak podstiče vernike da izaberu patnju i smrt, verujući, poput ortodoksnih teologa, da se čovek kroz patnju identifikuje sa Hristom.[3]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Knjižnica Nag Hammadi, Prvo hrvatsko izdanje Arhivirano 2011-05-19 na Wayback Machine-u (Tajna knjiga Jakovljeva, uvod: Francis E. Williams)
- ↑ "James, Apocryphal Epistle of." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005
- ↑ 3,0 3,1 Elejn Pejgels - Gnostička evanđelja (scribd)
- ↑ Elejn Pejgels - Poreklo Satane (scribd)
- ↑ Tajna knjiga Jakovljeva
- ↑ Jakovljev apokrif 4.37—6.18, u: NHL 31—32.
Vidi još[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- (en) The Apocryphon of James (gnosis.org)
- (en) The Secret Book of James (early christian writings)
- (sh) Tajna knjiga Jakovljeva Arhivirano 2016-03-07 na Wayback Machine-u (scribd.com)
- (sh) Knjižnica Nag Hammadi, prvo hrvatsko izdanje Arhivirano 2011-05-19 na Wayback Machine-u