Prijeđi na sadržaj

Jakov Kranjčević

Dodaj veze
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno sa stranice Jakov Kranjčević - Brada)
Jakov Kranjčević – Brada
Datum rođenja25. jula 1909.
Mesto rođenjaHrvatska Hrvatska Kostajnica, Hrvatska
(tada Austro-Ugarska Kostajnica, Austro-Ugarska)
Datum smrti4. jula 1987.
Mesto smrtiHrvatska Zagreb, Hrvatska
(tada  SFR Jugoslavija)
SuprugaSlavka Oreščanin
Profesijaposlastičar
Član KPJ od15. septembra 1941.
Učešće u ratovimaŠpanski građanski rat
Narodnooslobodilačka borba
U toku NOB-akomesar Centralne partizanske bolnice
komesar uprave bolnica 4. hrvatskog korpusa NOVJ
SlužbaŠpanija Španska republikanska armija (1937. — 1939.)
Demokratska Federativna Jugoslavija NOVJ (1941. — 1945.)
Jugoslovenska narodna armija
Čin Major
Odlikovanja
Orden Republike
Orden Republike
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa zlatnim vencem
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden zasluga za narod sa srebrnim vencem
Orden bratstva i jedinsta
Orden bratstva i jedinsta
Orden partizanske zvezde
Orden partizanske zvezde
Orden za hrabrost
Orden za hrabrost
Partizanska spomenica 1941.
Partizanska spomenica 1941.

Jakov Kranjčević, zvan Brada ili Brado (Hrvatska Kostajnica, 25. jula 1909. – Zagreb, 4. jula 1987.), jugoslavenski i hrvatski komunist, učesnik Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, vojni bolničar te graditelj i upravnik Centralne partizanske bolnice.

Rođen u Hrvatskoj Kostajnici po zanimanju je bio poslastičar. Pod uticajem komunističkih ideala, s bratom Viktorom odlazi u Španski građanski rat; Viktor je 1938. godine poginuo u borbama u Španiji. Tamo je stekao vredna iskustva kao ratni bolničar koja je, nakon povratka u okupiranu Jugoslaviju, iskoristio u izgradnji i vođenju Centralne partizanske bolnice. Posebno je značajna njegova "taktika" izgradnje bolničkih zemunica, koje su spasile brojne živote tokom Narodnooslobodilačke borbe. Za svoje ratne zasluge dobio je niz odlikovanja.

Nakon rata vodio je lečilište u Topuskom, a od 1958. do svoje smrti 1987. godine živio je u Zagrebu.

Biografija

[uredi | uredi kod]

Rođen je 25. jula 1909. godine u Kostajnici gde je završio osnovnu školu i poslastičarski zanat. U mladosti je bio član lokalne sokolske organizacije. Od 1922. do 1929. radio je u Sisku, Glini, Kostajnici i Delnicama. U potrazi za poslom, 1926. godine sa dvojicom prijatelja ilegalno je prešao u Austriju, gde je uhapšen i vraćen u Jugoslaviju i gde je osuđen na šest meseci zatvora u Radovljici, a posle tri meseca je pomilovan. Godine 1929. otišao je na služenje vojnog roka u trajanju od osamnaest meseci u Jugoslovenskoj vojsci. Nakon vojnog roka, položio je majstorski ispit u Zagrebu i od 1934. do 1937. radio je u Kostajnici gde je držao svoju poslastičarnicu, sve do odlaska u Španiju.[1]

Španski građanski rat

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Španski građanski rat
Spomenica Jakovljevom bratu, Viktoru Kranjčeviću, koji je poginuo u Španskom građanskom ratu 1938. godine.

Tokom života u Kostajnici Jakov i posebno njegov mlađi brat Viktor, došli su u kontakt sa studentima levičarima, pre svega Nikolom Marakovićem – Ninom.[a] Sa njima su pratili vesti iz novina Proleter i diskutovali o ratu u Španiji. Uz pomoć Marakovića, krišom, u dobrovoljce Španske republikanske armije prvo je otišao Viktor i potom poslao pismo Jakovu iz Valensije, a u njemu svoju fotografiju u uniformi. Iznenađen, Jakov je kontaktirao Marakovića i tražio vezu da i on ode u Španiju. Prijavio se vlastima za pasoš pod izgovorom da želi na međunarodnu izložbu u Pariz radi stručnog usavršavanja. Otišao je vozom do Pariza gde se prijavio u prihvatilište za dobrovoljce. Pošto je jedna jugoslovenska grupa upravo otišla, nije želeo da čeka novu, već je u društvu Francuza i Engleza stigao u Španiju u avgustu 1937. godine.[2]

Po dolasku na obuku bio je poslan u četu "Matija Gubec" bataljona "Dimitrov", gde mu je komandant bio Kosta Nađ. Viktor je bio borac treće čete u bataljonu "Đuro Đaković" i Jakov je tražio da služi zajedno sa bratom, međutim Kosta Nađ je insistirao da ne budu u istoj jedinici jer su tako veće šanse da ne nastradaju obojica i da Jakov treba da završi sanitetski kurs i bude bolničar. Po završetku kursa bio je pohvaljen. Drugovi iz čete su zadirkivali Jakova da je jedan brat snajperista, a drugi grobar.[3]

Viktor je poginuo u ofanzivi na Aragonskom frontu kod Morelje u aprilu 1938. godine. Predosetivši svoju smrt, u jutro nakon što su dobili naređenje da kreću u borbu, došao je da se pozdravi sa bratom rekavši mu da oseća da će se "nasmejati pod maslinama".[4] Treća četa bataljona Đuro Đaković je na isturenom položaju trpela jako granatiranje. Na položaj je došao komandant bataljona Alekso Demnievski – Bauman[b] i okupio oko sebe Mojsija Stefanovića – Ladovinu, načelnika štaba brigade, Marka Oreškovića – Krntiju, komandira drugog djela tvrđavice i druge da sagledaju situaciju. U blizini je pala granata od koje je Stefanović odmah poginuo, a Bauman bio teško ranjen. Viktor i Ivan Matejak su odneli Baumana u štabno previjalište i vratili se odmah na položaj. Nešto kasnije Viktor je pao pokošen mitraljeskom vatrom. Tog dana je poginula i većina pripadnika treće čete.[5]

Jakov je popodne sa svojom četom poslat na isti položaj ne znajući da mu brat već poginuo. Vest je saznao nakon bitke u kojoj su položaji republikanaca bili pregaženi napadom tenkova i pešadije Marokanaca. Od tog dana u znak žalosti za bratom prestao je da se brije i tako dobio nadimak Brada.[6]

U Španiji je učestvovao u bitkama u sledećim mestima: Levante, Poblete, Morelja, Ejulve, Linares, Montenegro, Penel Mares, Pena Blanka, Manzanera. Služio je u 15. internacionalnoj brigadi, a kasnije u 129. internacionalnoj brigadi. Pored uloge bolničara na borbenoj liniji (španski: camillero, sanitario), neko vreme je proveo i u četi borbenih inženjera (španski: zapadores) gradeći fortifikacije i osmatračnice.[7]

Logori u Francuskoj i rad u Nemačkoj

[uredi | uredi kod]
Jakov Kranjčević sa drugovima u logoru Girs.

Nakon povlačenja iz Španije prešao je u Francusku, gde je boravio u logorima, redom: Sen Siprijen, Aržels, Girs i Kamp de Verne. U jednom od njih je bio kažnjen sa 14 dana pritvora.[c][9] Godine 1941. iz logora Verne, prijavio se za dobrovoljni rad u Nemačkoj, kako bi mogao lakše da se prebaci u okupiranu Jugoslaviju, što je bila direktiva Komunističke partije logorašima.[10] U Nemačkoj je proveo nešto manje od dva meseca, radeći kao pekar sa Francom Rozmanom u okolini Lajpciga. Dok je boravio tamo, jednoga se dana pojavio Vjećeslav Cvetko – Flores. Flores se vlasnicima predstavio kao rođak, a Jakovu je izneo plan za bekstvo u Jugoslaviju, gde se ovaj trebao da pridruži partizanima.

Odlazak u partizane

[uredi | uredi kod]

Rozman i Kranjčević, kojima se priključio i Božidar Dakić,[d] putovali su delimično vozom pa zatim pešice do Jugoslavije, izbegavajući kontrole i u šumi iznad Erenhauzena na zbornom mestu susreli se sa Floresom i drugom grupom "Španaca" u kojoj je bio i Vojo Todorović. Nakon prelaska granice, prenoćili su u šumi iznad Maribora. Potom su u manjim grupama opet delimično vozom i pešice nastavili put.[12]

Jakov Kranjčević je stigao u Zagreb 12. avgusta 1941. godine. Tamo se povezao sa Ankom Berus i Ilijom Engelom; odmah je dobio vezu i sa lažnom legitimacijom na ime Josipa Horvata, trgovca iz Travnika,[13] preko Karlovca, sa Savom Zlatićem[e] došao do partizana 18. avgusta 1941. godine. Raspoređen je u odred "Debela kosa" kao bolničar.[14] Prvi ranjenik kojeg su previli Zlatić i Kranjčević je bio Većeslav Holjevac, kasniji gradonačelnik Zagreba.[15]

Dana 2. septembra u Sjeničaku, održan je u kući Branka Nikoliša sastanak kojem su prisustvovali Josip Kraš, Savo Zlatić te španski borci Kosta Nađ, Ivo Rukavina, Srećko Manola, Gojko Nikoliš i Jakov Kranjčević.[f]

Partizanski bolničar

[uredi | uredi kod]
Glavni članak: Centralna partizanska bolnica
Kranjčevićeva supruga, Slavka Oreščanin, bila je jedna od prvih bolničarki u Centralnoj bolnici.
Kranjčević u partizanskoj odori pred kraj Drugog svjetskog rata.

Zlatić i Kranjčević su dobili zadatak da organizuju partizansku sanitetsku službu na području Korduna. U početku su njih dvojica prelazili peške velike razdaljine preko čuvanih cesta i pruga, pružajući pomoć civilnom stanovništvu po okolnim mestima nakon pokolja, kao i partizanskim ranjenicima. Ubrzo su došli na ideju o izgradnji Centralne partizanske bolnice. Lokaciju su istraživali Dušan Rkman, seljak iz Perne, Milan Oreščanin – Crni te Zlatić i Kranjčević lično. Za lokaciju su izabrane Vrletne strane na Petrovoj gori, a izgradnju je vodio Kranjčević, uz Milutina Košarića i osam radnika od poverenja.

Bolnica na Vrletnim stranama

[uredi | uredi kod]

Bolnica je već početkom oktobra 1941., iako nedovršena, počela da prima prve ranjenike; Lazo Trbojević je došao s ranom u prsištu, a Dragić Jurjević s ranjenom petom.[17] U konačnici, bolnica je imala oko 10 zgrada, među kojima kuhinju, vešeraj, smeštaj za stražu i kulturnu salu. Veći dio objekata bolnice građen je od dva sloja pletera, sa nabijenim suhim rastinjem i zemljom između njih. Stražnja strana bila je poluukopana u kosinu zemljišta, s prednje su bili zastakljeni prozori, a čitava prednja strana "operacione prostorije" bila je od stakla. Za izgradnju je korištena i velika sanitetska baraka, prenesena iz Vojnića posle oslobođenja u januaru 1942. godine.[18] U poslovima u bolnici Zlatiću i Kranjčeviću su pomagale žene i devojke sa Korduna, među kojima su i Kranjčevićeva buduća supruga Slavka Oreščanin te Boja Bogdanović, Dragica Opačić, Ljuba Radulović, Stanka Jelić, Maca Majstorović, Zorica Lukačić i dvanaestogodišnja Cica Opačić, kćer Dragice i Ćanice Opačića.[19]

Zemunice

[uredi | uredi kod]
Skriveni ulaz u zemunicu
Otkriveni ulaz u zemunicu
Unutrašnjost zemunice

Razmišljajući šta ako neprijatelj otkrije bolnicu i na pravcu direktive da se ranjenici moraju sačuvati po svaku cenu, Kranjčević je došao na ideju da primeni iskustva iz Španije kada je pravio fortifikacije i krenuo da uz ljude od poverenja gradi skrivene zemunice u okolini bolnice. Zemunice su građene noću i uz vođenje računa da jedna grupa radnika ne zna za druge zemunice koje je kasnije napravila druga grupa. Zabeleženo je da su se u gradnji zemunica posebno isticali Nikola Božić, Rade Sučević, Mile Đunić i Milić Keser.[20]

Svaka zemunica je pravljena tako da otvor za ventilaciju bude zamaskiran drvetom, panjem ili žbunjem sa trnjem. Nekad bi se iznad ulaza u zemlji stavljao razni materijal kako bi izgledalo da je tu skrovište za materijal a ispod njega bi bio ulaz. Zimi, zbog tragova u snegu, koristio se poseban metod za dolazak i odlazak u zemunice tako što bi se isekla stabla kao da se seku za ogrev i ostavili panjevi u blizini zemunica. Pri dolasku u zemunicu nošene su daske koje bi se položile preko njih kao most. Pravili bi se lažni tragovi po snegu koji bi završili u potoku.[g] Problem u zemunicama bile su vlaga i prokišnjavanje, a zimi bi se topio sneg oko otvora za ventilaciju. U zemunice bi se za prehranu donosili dvopek, šećer, meso potopljeno u mast, jabuke i rakija. O životu u tim zemunicama, sam Kranjčević rekao je sledeće:[21]

Jasno, da je bilo teško, žive ljude strpati pod zemlju, ali baš zahvaljujući tom povjerenju koje su imali u mene, išli su bez opiranja, a tim više stoga, što je i personal išao u zemunice, a i ja također da ih njegujem. Bilo nam je vrlo teško, to ne može nitko da shvati, samo onaj tko je to sam prošao... Jednom su mi u samoj zemunici umrla dva teška ranjenika, koje sam tu morao i zakopati, jer se nije smjela otvoriti zemunica.

Lokaciju zemunice je, pored Kranjčevića, znao samo bolničar zadužen za nju i u slučaju sakrivanja ostajao bi po jedan borac napolju koji je bio zadužen da prati kretanje neprijatelja i da javi kada je opasnost prošla, koristeći lozinku "Tri bradina roga".[22]Zbog tajnosti oko njihove izgradnje, nije poznat tačan broj zemunica po Petrovoj gori, ali pretpostavlja se da ih je bilo ukupno oko 20.[23]

Ovakve mere predustrožnosti su spasile najteže ranjenike kada je bolnica otkrivena i uništena tokom operacija Petrova gora I, od 18. marta do 18. aprila 1942., i Petrova gora II, od 9. do 14. maja 1942. godine, kada se u obruču našlo oko 700 partizana i na hiljade civila.[24] Tada se dogodilo i da je neprijatelj postavio teški mitraljez iznad ulaza u zemunicu i pucao u ljude, ne otkrivši da se ispod nalaze ranjenici.[h]

Bolnica u Pišinom gaju

[uredi | uredi kod]

Bolnica na Vrletnim stranama je tokom ofanziva otkrivena, bombardovana i spaljena.[i] Odmah po proboju obruča[24] i smirivanju situacije na Petrovoj gori, Kranjčević je pristupio izgradnji nove bolnice i zemunica na već spremnoj rezervnoj lokaciji blizu izvora pitke vode u predelu nazvanom Pišin gaj. U ovu bolnicu, od polovine 1942. godine, pristizali su novi doktori kao što su Bonka Oreščanin, Marija Schlesinger,[j] Franz Kleinhappel, Alfred Steiner te zubar Vladimir Pilinger.[26]

Bolnica je s vremenom dobila operacionu salu, zubarsku ordinaciju, ranjeničko odeljenje, pekaru, kovačnicu, magacin, bazen, tuš, električnu centralu, zgrade za sanitet i osoblje i upravu. Izgrađeno je još zemunica. Na ovoj lokaciji je bilo ukupno 32 objekta, uključujući i groblje.[30] Veoma važan dislocirani deo ove bolnice je bio Dečiji dom u Reci, u koji su jedinice dovodile decu koja su ostala bez roditelja tokom zbegova. [26] Ova bolnica je ostala neotkrivena sve do kraja rata, iako je tokom Četvrte neprijateljske ofanzive ponovo bila ugrožena i evakuisana kada su se u blizni pojavili odredi milicije Huseina Miljkovića[k] koji je nekada bio na Petrovoj gori sa partizanima, ali je promenio stranu tokom rata. Oko 360 teških ranjenika je provelo 3 dana u zemunicama bez ikakvog kontakta spolja, ostalo je takođe i mnogo dece koja su izgubila kontakt sa roditeljima.[32]

Vojna služba do kraja rata

[uredi | uredi kod]

Jakov Kranjčević je radio kao komesar bolnice do druge polovine 1943. godine te je dobio čin kapetana. Posle prekomande, radio je kao referent saniteta na Kordunu i Baniji, komesar uprave bolnica, referent za ishranu bolnica vojne oblasti IV. korpusa i izgradnju ranjeničkih skloništa. Demobilisan je iz Jugoslovenske narodne armije 30. juna 1945. godine s činom rezervnog majora.[33][34]

Posleratne godine

[uredi | uredi kod]

Nakon završetka rata, Ministarstvo narodnog zdravlja postavilo je Kranjčevića za direktora lečilišta u Topuskom. Po dolasku na dužnost, radio je na obnovi porušenih i opustošenih objekata radi početka lečenja, uredio lokalni park i izgradio čitaonicu. Na toj dužnosti radio je do 1956. godine. Takođe je bio predsednik fiskulturnog saveza, dobrovoljog vatrogasnog društva u Topuskom i dobitnik zlatne medalje Vatrogasnog saveza SR Hrvatske, sekretar OOSK Topusko od 1945. do 1956., predsednik Narodnog fronta te Udruženja rezervnih oficira Jugoslavije za Topusko. Bio je i aktivan član u SSRNJ-u i SUBNOR-u. Godine 1956. otišao je u mirovinu, a 1958. preselio se u Zagreb. Često je obilazio teren Korduna, gde je učestvovao u društveno-političkim manifestacijama po školama i na Petrovoj gori. Bio je aktivan član sekcije Udruženja španjolskih boraca u Zagrebu gde je uživao veliki ugled.[35][36][37][34]

Umro je 4. jula 1987. godine u Zagrebu, a po poslednjoj želji sahranjen je na groblju Centralne partizanske bolnice Petrova gora, "među drugovima čije su rane bile preteške."[38]

Ostavština

[uredi | uredi kod]
Ukaz Josipa Broza Tita te Orden narodnog heroja dodeljen Centralnoj bolnici 1971. godine.

Centralna partizanska bolnica Petrova gora, je bila prva šumska partizanskih bolnica u Jugoslaviji i, po postojećim podacima, u Evropi.[39] Tokom svoga rada primila je više od 5.000 partizanskih ranjenika i civila, od kojih je nekoliko stotina sahranjeno na groblju pored bolnice. Bolnica i ratni događaji oko nje inspirirali su nastanak popularne narodne pesme "Petrova mi gora mati".[l] Zemunice sa ranjenicima nisu nikad otkrivene.[41] Bolnica je odlikovana 1971. godine Ordenom narodnog heroja za "izvanredni junački podvig u spašavanju, skrivanju i lečenju ranjenih i bolesnih u toku Narodnooslobodilačkog rata".[42]

Kranjčević je i lično dobio niz odlikovanja, medalja i priznanja među kojima su:[43][44][45]

Napomene

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Nikola Maraković – Nina (Hrvatska Kostajnica, 1912. – Miljevina 1943.), student prava, levičar i aktivista, prvi komandant 7. banijske brigade, poginuo tokom Bitke na Sutjesci 1943. godine. Narodni heroj Jugoslavije.
  2. ↑ Alekso Demnievski – Bauman (Veles, 1905. – Beograd, 1961.), major Španske republikanske armije i general-pukovnik JNA. Narodni heroj Jugoslavije.
  3. ↑ U logoru Girs je 2. aprila izbila pobuna jugoslovenskih dobrovoljaca zbog pokušaja vrbovanja da se prijave u Legiju stranaca ili pošalju prisilno u radne kompanije pod vojnom upravom, gde bi radili na fortifikacijama, razminiranju terena i sl. Pred njih je došao lično načelnik generalštaba francuske vojske Gamlen. Zbog odbijanja, u logor je ušla žandarmerija te je došlo do fizičkog sukoba. Ubrzo se ceo logor digao na noge i dovedena je vojska, koja je uperila puške u Jugoslovene, koji su počeli da kliču francuskoj vojsci i da pevaju "Internacionalu", što je prihvatio ceo logor. Vojska je spustila puške i ubrzo je povučena. Za kaznu, neki su logoraši poslati u pritvor, a kasnije su skoro svi Jugosloveni premešteni u puno strožiji logor Verne.[8]
  4. ↑ Božidar Dakić (Klipino Brdo, 1909. – Zagreb, 1941.), učesnik Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, po zanimanju pekar. Član mesnog komiteta KP Zagreb. Uhapšen u Ilici u Zagrebu 9.11.1941. godine i nakon 2 dana mučenja streljan u Maksimiru. Narodni heroj Jugoslavije.[11]
  5. ↑ Savo Vjerko Zlatić (Lanišće, 1912. – Zagreb, 2007.), prvi partizanski lekar u Hrvatskoj, visoki funkcioner Komunističke partije sa nizom političkih funkcija, robijaš u Sremskoj Mitrovici i Lepoglavi, član delegacije u Parizu na pregovorima o razgraničenju Italije i Jugoslavije 1946. godine, ministar lake industrije vlade Hrvatske nakon rata, robijaš na Golom otoku, medicinski radnik i pionir kliničke farmakologije, međunarodni sudija i počasni majstor problemskog šaha.
  6. ↑ Kosta Nađ se u svojoj knjizi Ustanak: Ratne uspomene Koste Nađa prisetio susreta s Kranjčevićem: "Taj povučeni, tihi čovek, naš Brada, za koga niko ne bi rekao da je imao toliko energije koliko je ispoljavao, pozdravlja me kao vojnik, stoji mirno, i na španskom kaže: 'Crveni odredi Petrove gore su u borbenom rasporedu!'"[16]
  7. ↑ Jedna od svedokinja i sudionica tih zbivanja, Bonka Oreščanin, rodom iz Perne, ratna lekarka i jedna od organizatoricaa sanitetske službe u NOV, pored ostalog je napisala:

    U Petrovoj gori bilo je vrlo lijepih zemunica. Brado se je koristio iskustvom iz Španije. On mi je pokazao jedan određen prostor i rekao: "Eto, tu pred nama nalazi se ulaz u zemunicu." Ali, ja nisam ništa vidjela. U unutrašnjost ulazilo se ljestvama. Pod brdašcem tekao je izvor i od bolnice do izvora put je bio izgažen, pa je baš na tom mjestu Brado i sagradio zemunicu, da se ne bi vidjeli tragovi nogu. Unutar su se nalazila dva reda kreveta , bunar i zaliha suhe hrane. Iz te zemunice išlo se u drugu zemunicu. Vrata se uopće nisu mogla otkriti, lako mi je pokazao mjesto gdje se nalaze, nisam ih mogla vidjeti. Daske i potpornji zemunice bili su tako sagrađeni, da se nije moglo primjetiti kako se ovdje mogu odmaknuti vrata. Ranjenici u prvoj zemunici nisu znali da postoji i ova druga. To je učinjeno zato da neprijatelj, ako otkrije ovu zemunicu, ne pronađe i drugu...[20]
  8. ↑ O tom periodu i pažnji Brade prema ranjenicima svedočanstvo je ostavio Ljubomir Korać iz Čemernice koji je kao težak ranjenik u zemunici proveo 48 dana:

    Više od 15 dana nosili su nam samo crnu kafu i hljeb (pola pšenični,a pola kukuruzni), i to jednom u 24 časa, obično uveče, kada se uhvati mrak, i to skoro redovno drug Brado. Dolazeći nad zemunicu, samo se javi, i mi smo znali da je sve u redu. Ulazio bi, davao nam hranu i previjao rane i pored svih muka i bolova. Bio je toliko duhovit i toliko ohrabrujući, da smo i pored svih muka i bolova vrlo mirni i spokojni ostajali u zemunici do njegovog sljedećeg vraćanja, tj. kroz 24 časa. Pored toga, redovno nam je iznosio čitavu političku i vojnu situaciju, kako u našoj zemlji tako i u ostalima, što nam je također davalo mnogo moralne snage. Njegovo ophođenje prema svojim ranjenim drugovima bilo je na posebnoj visini. Moji drugovi i ja, možemo sigurno reći, da ovo što nam je dao i učinio za nas Brado ne može se očekivati ni od svojih roditelja, jer oni ne znaju šta treba da se pruži takvim bolesnicima, a Brado je znao. Drug Brado je počeo da nas upoznaje sa nastalom situacijom, govoreći da je čitava Petrova gora blokirana od neprijatelja i da polako počinju da stežu obruč, otvarajući paklenu vatru, koju smo mi dobro čuli. No, on nas je hrabrio i govorio da se nama neće ništa dogoditi, da smo dobro maskirani, a što je najvažnije - većina naših boraca i rukovodilaca grupe odreda nalazi se sa nama. Ne sjećam se tačno, ali pretpostavljam da je blokada trajala više od 10 dana i baš u tom međuvremenu, iako mi rane još nisu zacijelile, zamolio sam druga Bradu da me pusti napolje, da budem sa njima u baraci, rekavši mu da se mogu polako kretati. Ostao sam još nekoliko dana, a zatim mi je odobrio da izađem.[25]
  9. ↑ Bolnicu je čuvalo neposredno šest stražara sa komandirom, a posredno vojni odredi u sklopu redovnog čuvanja područja.[26]
  10. ↑ Tokom Četvrte neprijateljske ofanzive, Marija Schlesinger znajući da je teško obolela, tražila je da je sahrane pored ulaza u zemunicu sa ranjenicima. Svedočanstvo o tom događaju dao je Jakov Kranjčević prilikom primanja nagrade Marija Schlesinger, posebnog društvenog priznanja koje se dodeljivalo kao trajna uspomena na izuzetan doprinos Marije Schiesinger i drugih znanstvenih radnika, partizana, u spašavanju života i brizi za zdravlje boraca i naroda u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nagrada je ukinuta 1991. godine. Kranjčević je o stradavanju porodice Schlesinger rekao:[27]

    Na prelazu godine 1942/1943. Marija Schlesinger dobila je tešku upalu žučnog mjehura od kamenaca od čega je i ranije bolovala. Stanje joj se sve više pogoršavalo i mi odlučismo da je prebacimo na operaciju u Slunj gdje je tada bila locirana kiruška ekipa na čelu sa Francom Kleinhapelom. Na žalost, tada je došlo do velike IV neprijateljske ofenzive u kojoj su njemačke trupe ubrzo potisnule naše jedinice. Schlesinger je bila već u teškom stanju kad su Nijemci zauzeli Vojnić. Ranjenike smo smještavali u zemunice kad je Schlesinger pala u agoniju. Steiner, ja i nekoliko partizana ostali smo još izvan zemunica zajedno sa Schlesinger. Ubrzo je umrla i tada smo je zakopali kraj zemunice u kojoj su bili ranjenici i te tako da, ako naidje neprijatelj i počne otkopavati grob, mora bacati zemlju upravo na kamuflirani ulaz zemunica u kojoj su bili ranjenici. Tako ih je ona i mrtva štitila od neprijatelja. Na toj zemunici se sada nalazi njena nadgrobna ploča. Steiner i ja tada smo takodjer ušli u zemunice koje su zatim za kamuflirali drugovi odredjeni da budu vani. Oni su se posebno krili u šumi i po noći dolazili obavještavati ranjenike i osoblje u zemunicama kako se kreće neprijatelj. Četvrta neprijateljska ofenziva, jedna od najvećih na Kordunu, je prošla, a ni jedan ranjenik u zemunicama nije otkriven. Nažalost, u toj ofenzivi zauvijek su nestali i muž Marije Schlesinger i njena kćerka.

    Epidemiolog Miroslav Schlesinger i kćer Milena zarobljeni su i ubijeni tokom Bitke na Sutjesci.[28][29]

  11. ↑ U junu 1943. godine, bolnica na Pišinom gaju je bila u opasnosti, svjedoči Jakov Kranjčević Brado:

    Tom su prilikom ranjenici evakuisani s Petrove gore preko Korane u Miriće i tamošnje šume, jer je bolnica bila ugrožena od jedinica Huske Miljkovića... Ti su časovi bili teški, posebno za mene, ali, na sreću, bolnica je ostala pošteđena. Huska nije stigao do nje. Ja sam se tih dana upravo razbolio od tifusa. Izvršio sam pokret bolnice gotovo u nesvjesnom stanju. Mjesec dana kasnije vratili smo se natrag na Pišingaj.[31]
  12. ↑ Savo Zlatić je u svom dnevniku o pesmi i njenom nasanku napisao:

    Koliko se ja sjećam, a i na temelju bilježaka iz mog ratnog Dnevnika, to se dogodilo negdje sredinom travnja, nakon ofenzive. U bolnici na Vrletnim stranama nalazili su se, među inim tog 20. travnja 1942. godine – Veco Holjevac, Ćanica Opačić i Huska Miljković, sa svojim oružanim pratiocima. Sjedili smo u krugu bolnice nas oko tridesetak partizana. Bio je tu neizbježni Jakov Kranjčević Brado sa svojom gitarom, Veco Holjevac, Ćanica Opačić... Pjevali smo. Netko je predložio da sastavimo riječi na neku poznatu partizansku melodiju. Vjerojatno je Veco Holjevac zapjevušio onu poznatu pjesmu iz filma „Put u život“, i tako je počelo. Ja sam se prihvatio da bilježim tekst i pomagao da se nađu rime. Raspravljalo se, davani su prijedlozi, ubacivale riječi i rečenice više partizana. Tako je nastala doista kolektivno sastavljena pjesma, iskreno doživljena, pogotovo unošenjem detalja iz tragedija koje su zadesile pojedine prisutne partizane. Bez obzira na njen skromni pjesnički domet, ona je odražavala tadašnje ratne strahote i patnje naroda Korduna i Banije i masovno je prihvaćena.[40]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  2. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  3. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  4. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  5. ↑ ŠPANIJA 1936-1939, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1971.god. Knjiga III str.447.
  6. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  7. ↑ Arhiv Jugoslavije, Beograd, Fond br.724 Fasc.br. ŠP VIII-K/38 - Vojni dosije, Comisariado de guerra de las Brigadas Internacionales, Kranychevich Jakob, 7.XII.1938. Barcelona
  8. ↑ ŠPANIJA 1936-1939, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1971.god. Knjiga V str.27-29. Sećanje Blagoja Neškovića
  9. ↑ Arhiv Jugoslavije, Beograd, Fond br.724 Fasc.br. ŠP VIII-K/38 - Karton ličnih podataka i autobiografija
  10. ↑ ŠPANIJA 1936-1939, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1971.god. Knjiga IV str.429.
  11. ↑ Rade Bulat, Svjedočanstva iz Petrove gore, Globus, Zagreb. str.177.
  12. ↑ ŠPANIJA 1936-1939, Vojnoizdavački zavod, Beograd 1971.god. Knjiga IV str.436-437.
  13. ↑ HR-HDA-1798. OF Zlatić Savo, kutija 18, fascikl 140.
  14. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  15. ↑ Ustanak naroda Jugoslavije, Knjiga treća, grupa autora, Vojno delo, Beograd, Bolnice Petrove gore- Jakov Kranjčević Brado, str. 890-903.
  16. ↑ Nađ, Kosta, Ustanak: Ratne uspomene Koste Nađa, Izdanje Spektar, Zagreb, 1980.
  17. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005. str.54.
  18. ↑ Sanitetska služba u narodnooslobodilačkom ratu Jugoslavije, Grupa autora,Knjiga druga, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd 1989.
  19. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005. str.93.
  20. ↑ 20,0 20,1 Kotar Vrginmost u Narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945
  21. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  22. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  23. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005. str.92.
  24. ↑ 24,0 24,1 "Proboj ustaškog obruča na Petrovoj gori", Vjesnikov kalendar, 10. 7. 2025.
  25. ↑ Kotar Vojnic u Narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji, str.771-774
  26. ↑ 26,0 26,1 26,2 Ustanak naroda Jugoslavije, Knjiga treća, grupa autora, Vojno delo, Beograd, Bolnice Petrove gore- Jakov Kranjčević Brado, str. 890-903.
  27. ↑ https://banija.rs/obicaji/20035-zapisi-iz-gore-4-doktorica-marija.html
  28. ↑ Židovski biografski leksikon, Miroslav Schlesinger https://zbl.lzmk.hr/?p=2017
  29. ↑ Portal Novosti, Ostavljali smo mrtve iza sebe https://www.portalnovosti.com/ostavljali-smo-mrtve-iza-sebe/
  30. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005. str.292.
  31. ↑ Kotar Slunj i kotar Veljun u NOR i socijalističkoj izgradnji,knjiga 2 zbornik 18, izdanje Ognjen Prica, Zagreb, 1988.
  32. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1241. SUBNORH. RO Intervju Jakova Kranjčevića-Brade, Topusko.
  33. ↑ Hrvatski državni arhiv, Zagreb, HR-HDA-1220. Savez komunista Hrvatske. Centralni komitet (SKH. CK) - Anketni list i biografija
  34. ↑ 34,0 34,1 Arhiv Jugoslavije, Beograd, Fond br.724 Fasc.br. ŠP VIII-K/38 - Karton ličnih podataka i autobiografija
  35. ↑ 5.1.1.1.4 HRHDA 1652 - Prijedlog za odlikovanje: obrazloženje, biografija i lista prehodnih odlikovanja.
  36. ↑ 5.1.1.1.1 HRHDA 1723 - Upitnik za članove SKJ.
  37. ↑ 5.1.1.1.9 HRHDA 1220 - Karton člana SKH.
  38. ↑ Skica za portret: Jakov Kranjčević - Brada, Režiser Edi Mudronja, TV Zagreb 1987.
  39. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005, str.89-90.
  40. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005. str.235.
  41. ↑ Savo Zlatić - Poslali su me na Kordun, Izdavanje i proizvodnja Zagreb, Razlog, 2005, str.92-93.
  42. ↑ Orden Narodnog heroja http://www.slvesnik.com.mk/Issues/3EBD7CC5DA8741268789E79E93E6B324.pdf
  43. ↑ 5.1.1.1.4 HRHDA 1652 - Prijedlog za odlikovanje, načinio SUBNOR, sekcija španskih boraca: obrazloženje, biografija i popis prethodnih odlikovanja i medalja.
  44. ↑ 5.1.1.1.9 HRHDA 1220 - Karton člana SKH. Sadrži popis prethodnih odlikovanja i medalja.
  45. ↑ Arhiv Jugoslavije, Beograd, Fond br.724 Fasc.br. ŠP VIII-K/38 - Karton ličnih podataka i autobiografija. Sadrži popis prethodnih odlikovanja i medalja.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Jakov_Kranjčević&oldid=42511186