Izraelsko-palestinski sukob
 | Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
| Izraelsko-palestinski sukob (arapski: الصراع العربي الإسرائيلي) (hebrejski: הסכסוך הישראלי-ערבי) | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Deo Arapsko-izraelskog sukoba | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Izrael |
 Palestina | ||||||
Izraelsko-palestinski sukob je tekući vojni i politički sukob na Levantu. Rat je počeo 1948. i u njemu se suprostavljaju Palestinci i Izraelci, sa svojim državnim zahtjevima (Palestina i Izrael). Budući da je počeo sredinom 20. stoljeća, jedan je od najdužih sukoba koji su još uvijek u tijeku u svijetu.
Pred krajem 19. stoljeća u Europi je nastao cionistički pokret, pokret židovskoga narodnog preporoda pod vodstvom Theodora Herzla, židovsko-mađarskoga pisca njemačkoga jezika i aškenaskoga podrijetla. Godine 1895. Herzl piše "Der Judenstaat", a 29. augusta 1897. održan je Prvi cionistički kongres u Baselu, kojim je pokret utemeljen. Među utemeljiteljima pokreta, uz Herzla su Max Nordau, Abraham Salz, Samuel Pineles i Nathan Birnbaum, dok su među najvećim nadahnjivačima 19. stoljeća Leo Pinsker, Ahad Ha'am i Moses Hess. U prva četiri desetljeća 20. stoljeća više europskih Židova počinje kupovati zemljišta u Palestini od osmanskih veleposjednika. Nastaju tako prvi kibuci.[a]
U međuvremenu, Prvi svjetski rat srušio je Osmansko Carstvo i otvorio vrata engleskim i njemačkim interesima na području Arapskog poluotoka i Iraka. Palestinsko područje (Bejrutski vilajet, Mutasarifat Libanonske planine, Jeruzalemski Mutasarifat) je povjereno Englezima od strane Društva naroda. Britanija je 1917. donijela Balfourovu deklaraciju, koja je obećala stvaranje "jevrejske domovine u Palestini".[nedostaje referenca] Deklaracija je uzrokovala prve napetosti u regionu nakon talasa imigracije Jevreja. Palestinsko područje, razmjerno rijetko naseljeno, počinje se ispunjati valovima Židova iz Europe (hebrejski: עליה, alija), premda valja imati na umu da je ondje postojala vrlo drevna, iznimno malobrojna zajednica koja se nije nikada udaljila iz Izraela još od rimskoga doba. S druge strane, mjesna arapska zajednica počinje se doživljavati kao "Arapi Palestine". Britanski mandat nad Palestinom imao je zadaću upravljati pokrajinom kroz određeni broj godina, razrješujući probleme suživota između Židova i Arapa. U međuvremenu su na palestinskom području doseljeni Židovi proveli znatne preobrazbe u poljoprivredi, urbanizmu i obrtništvu. Arapsko je stanovništvo poraslo, a sukobi među naoružanim skupinama postali su sve učestaliji.[1][2]
Tridesetih i četrdesetih godina snažni valovi Židova bježe iz Europe, a znatan dio sklonište pronalazi u Palestini. Neki bježe pred usponom Hitlera na vlast u Njemačkoj (mart 1933.), pred Nürnberškim zakonima (15. septembra 1935.) i pred nacističkim Anschlußom Republike Austrije (13. marta 1938). Masivan val bježi nakon izbijanja Drugoga svjetskoga rata. U nacističkom genocidu (šoa, decembar 1941. – maj 1945.) umire oko šest milijuna[3] Židova, većinom u sistemu koncentracijskih logora (Treblinka, Bełżec, Sobibór, Auschwitz-Birkenau, Majdanek, Chełmno, Dachau i drugi). Među preživjelima 1945. znatan dio emigrira u Palestinu.
Dana 22. marta 1945. uz podršku engleske diplomacije nastaje Arapska liga sa svrhom promicanja arapskoga jedinstva (panarabizma), reagiranja na kolonijalnu dominaciju, podupiranja palestinske stvari te uspostavljanja gospodarske i kulturne suradnje među arapskim državama. U osnutku sudjeluju Kraljevina Egipat, Kraljevina Irak, Kraljevina Transjordanija, Republika Sirija, Republika Libanon, Kraljevina Saudijska Arabija i Kraljevina Jemen. Projekt nastaje ponajprije poticajem Egipta i njegovog predsjednika vlade Mustafe an-Nahasa.
Britanski mandat je završen 1947/48. Dana 29. novembra 1947, Ujedinjeni narodi su donijeli Rezoluciju 181,[4] kojom je se područje dijelilo na Državu Izrael i Državu Arapa Palestine. Podjela je odredila 55% područja Jevrejima (s Negevskom pustinjom) i 45% područja Arapima (Judeja, Samarija). Na sjeveru je Galileja podijeljena na dva dijela. Nastanak Izraela bio je u dobroj mjeri poduprt od strane Sovjetskoga Saveza pod Staljinom, kao i od većine zemalja članica Ujedinjenih naroda. Rezoluciji su se protivile arapske države, koje su odbacile cjelokupan tekst i zahtijevale cijelo područje između rijeke Jordan i Sredozemnoga mora.
Među Palestincima jedan od najprepoznatljivijih vođa bio je veliki muftija Jeruzalema, Amin al-Huseini, koji je bio nacist, mrzitelj Židova, novačio je pripadnike SS-ovaca među muslimanima te je bio veliki poklonik Hitlera i Mussolinija. Dana 14. maja 1948. David Ben-Gurion, privremeni vođa Izraela, je proglasio deklaraciju o neovisnosti države Izrael. U službenom kabelogramu[5] glavnog tajnika Lige arapskih država, Abdula Rahmana Azama, upućenom njegovom pandanu u Ujedinjenim narodima 15. maja, arapske države su javno proglasile svoju nakanu da stvore "ujedinjenu državu Palestine" umjesto dviju država – jedne židovske i druge arapske – predviđenih planom Ujedinjenih naroda. One su tvrdile da navedene državne odluke nisu valjane jer im se protivila većina palestinskih Arapa te su potvrdile da je, zbog izostanka zakonite vlasti, bilo nužno intervenirati radi zaštite arapskih života i imovine. Istoga dana je Amin al-Huseini okupio svoje milicije i poveo napad na državu Izrael, zajedno sa svim susjednim državama i Arapskom ligom (Egipat, Transjordanija, Sirija, Libanon, Irak, Saudijska Arabija, Jemen).
Prvi arapsko-izraelski rat trajao je četrnaest mjeseci. Izrael u početku nije imao redovitu vojsku, nego niz postrojbi – cionističkih četa (Haganah, Lohamei Herut Israel, Irgun). Dana 26. maja izraelska privremena vlada je utemeljila Izraelske obrambene snage (IDF) sjedinjavanjem Haganaha, Irguna i Lehija. Izrael se spasio od arapske nakane da ga sravni sa zemljom zahvaljujući Staljinu, koji je preko Čehoslovačke potajno dostavio oružje Izraelu.[nedostaje referenca] Rat je se završio u julu 1949.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Krajem rata, Izrael je teritorijalno proširen jer je kao pobjenik u ratu, zauzeo je cijelu Galileju i Zapadni Jeruzalem. Zapadnu obalu je zauzeo Jordan, dok je Pojas Gaze zauzeo Egipat. Rat je završen s obustavama borbi koje su u biti ostavile političko stanje neizmijenjenim.
Dana 5. jula 1950. Kneset je donio Zakon o povratku (hebrejski: חוק השבות),[6] koji omogućuje svakom Jevrejinu da se nastani u Izraelu i stekne izraelsku putovnicu, otvarajući tako novi, širok i trajan val židovskoga useljavanja. Potpisnici zakona su bili David Ben Gurion, Moše Šapira, Josef Sprinzak.
| “ | Svaki Židov ima pravo doći u ovu zemlju kao olej.[b][6] | ” |
U međuvremenu došlo je do niza promjena na međunarodnoj pozornici. Godine 1948. Jugoslavija i Sovjetski Savez su prekinuli svoje odnose, otvarajući tako unutarnji rascjep u Varšavskom paktu i u međunarodnoj komunističkoj fronti. Otvara se rasprava o atlantskom i sovjetskom kolonijalizmu.
Pod Trumanovom administracijom Sjedinjene Države su pokrenule dugotrajan program pomoći (1947-1952) zapadnim zemljama i drugima smatranima strateški važnima, financirajući poslijeratnu obnovu u zamjenu za političku i vojnu potporu u borbi protiv komunizma. Istodobno, NATO u Europi uspostavlja mrežu uvježbanih civila i vojnika (stay-behind), spremnu djelovati kao protusovjetska gerila u slučaju okupacije. Njome uglavnom upravljaju i financiraju CIA i MI6. Oko 1948. Izrael prelazi u zapadnu sferu.[nedostaje referenca] Premda nije član NATO saveza, faktički je bio usklađen s Washingtonom i Londonom.
Dana 18. aprila 1954. na vlast u Egiptu dolazi pukovnik Gamal Abdel Nasser nakon vojnoga prevrata, uspostavljajući Arapsku Republiku Egipat. On će biti glavni nadahnitelj arapskoga socijalizma, zajedno s Michelom Aflakom i Salahom ad-Dinom al-Bitarom. Nadahnut će irački arapski socijalizam (Abd al-Karim Kasim), libijski (Gaddafi), sirijski (Assad Stariji), alžirski (Ben Bella), marokanski (Ben Barka) i mnoge druge. U Palestini Nasserova arapska revolucija nadahnjuje neke mlade palestinske borce, poput Nayefa Hawatmeha, Georgea Habaša i Jasera Arafata. No, ubrzo se odnosi između Izraela i Egipta pogoršavaju. Egipat je blokirao Tiranski tjesnac (septembar 1955.), onemogućivši izraelsku plovidbu, podupirao je fedajine i njihove upade na izraelski teritorij te je tražio sovjetsko oružje. Naime, u septembru 1955. potpisan je sporazum o isporuci oružja između Egipta i Čehoslovačke, pri čemu je Čehoslovačka djelovala kao posrednik Sovjetskog Saveza, pri čemu će SSSR otvoriti svoj svoj prvi veliki prodor na Bliski istok, pretvoriti Egipat u regionalnu vojnu silu i izazvati paniku u Izraelu.
Dana 5. marta 1953. u Moskvi umire Staljin, a na položaju generalnog sekretara nasljeđuje ga Nikita Hruščov, ukrajinski politički komesar, blizak Kaganoviču, Žukovu, Mikojanu, Bulganjinu, Brežnjevu i Suslovu. Hruščov otvara novi politički smjer u Sovjetskom Savezu. U razdoblju 1953/55. bio je vrlo otvoren prema Izraelu, nadajući se da bi od njega mogao dobiti "socijalističku i nesvrstanu" državu, potencijalni most prema Bliskom istoku i državu s jakom radničkom klasom i sindikatima. Od 1955. sve se mijenja. Nasserov Egipat postaje najvažniji saveznik SSSR-a u arapskom svijetu. Hruščov prelazi na izrazito propalestinske i proarapske pozicije, vidjevši u Nasseru protuimperijalističkoga vođu sposobnog suprotstaviti se Britancima i mogućem centru sovjetskog utjecaja na Mediteranu. SSSR počinje financirati zemlje otvoreno neprijateljske prema Izraelu – Egipat, Siriju, Irak i Jemen.
Kad je 26. jula 1956. Nasser službeno objavio nacionalizaciju Sueskog kanala, oduzevši ga Kompaniji Sueskog kanala, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska u tome su vidjeli izravni izazov svojim ekonomskim interesima i udar na svoj međunarodni prestiž i geopolitički položaj, do te mjere da su u Nasseru prepoznali neprijatelja kojega treba hitno ukloniti. poluotok Sinaj bio je važna strateška točka zbog nafte, regionalnih geopolitičkih ravnoteža te pristupa Sredozemnom i Crvenom moru. U oktobru 1956. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Izrael su se sastali u tajnosti (Sévreski protokol[c]) i odredili plan za usklađenu agresiju na Egipat s ciljem rušenja Nassera i ponovnoga preuzimanja nadzora nad Kanalom.
Dana 29. oktobra 1956. izraelska vojska napala je Pojas Gaze i Sinajski poluotok te brzo napredovala prema području kanala, izazvavši oružani sukob s Egiptom. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su javno zatražile od obiju strana da se zaustave "radi zaštite Kanala", no Egipat je to odbio, nakon čega su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska započeli bombardiranje i iskrcavanje. Kriza se okončala kada je Sovjetski Savez zaprijetio intervencijom na strani Egipta, a Sjedinjene Države osudile izraelski napad. U tom trenutku su se Britanci, Francuzi i Izraelci, bojeći se širenja sukoba, odlučili na povlačenje. Konačni je ishod bio taj da je Izrael vojno porazio Egipat na Sinaju, dok su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska ostvarili taktičku pobjedu, ali su pretrpili politički poraz golemih razmjera.
Sovjetski Savez zaprijetio je intervencijom protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, dok je Eisenhower otvoreno osudio izraelski napad na Egipat jer se bojao da bi kriza mogla približiti arapske zemlje SSSR-u, djelovati kao povratak europskog kolonijalizma i potkopati američku protukomunističku liniju u arapskom svijetu. No, Nasser je preživio izravni napad i postao junak arapskog svijeta.
Nakon Sueske krize geopolitičke su se pozicije u Levantu radikalizirale. Hruščov je oštro osudio Izrael, smatrajući ga sudionikom imperijalističke koalicije protiv Egipta. SSSR postaje tako glavni pokrovitelj arapskih ciljeva, gledajući na Izrael kao na "instrument imperijalizma", državu u sukobu s progresivnim panarabizmom i zemlju koja diskriminira svoje arapske građane. Mnoge su se arapske zemlje približile SSSR-u, osobito Egipat, Sirija i Irak, koji su postali njegovi strateški partneri.
Teorijski su još uvijek postojale mogućnosti za stvaranje palestinske države, ali u razdoblju teških geopolitičkih prevrata arapske države su radije izbjegle borbu za tu stvar te su se ograničile na osnivanje izbjegličkih logora za Palestince, u kojima će oni ostati sve do 1967.
U zamrznutoj situaciji Palestinci su izgubili povjerenje u arapske zemlje te su 28. maja 1964. osnovale vlastitu gerilsku organizaciju nazvanu Narodni front za oslobođenje Palestine (PLO) putem oružane borbe. Nakon dvojice slabih vođa (Ahmad Šukeiri, 1964-1967; Jahja Hamuda, 1967-1969) PLO bira snažnog vođu, Jasera Arafata (1969-2004).
-
Britanski protektorat (1920-1948) -
Usporedba granica iz 1947. i 1949. -
Područja u kojima su 1947. Židovi činili većinu pod Britanskom mandatu -
Allonov plan (1967) -
-
Karta Jomkipurskog rata (1973) -
Izrael poslije Jomkipurskog rata (1973) -
Karta Izraela i Palestine (2004) -
Izraelsko-libanonska kriza (2006) -
Okupirana palestinska područja (2011) -
Detaljna karta Zapadne obale (2013) -
-
Države koje su glasovale (zelena boja) za UN-ovu rezoluciju 181 iz 29. novembra 1947. -
Napadnuta židovska četvert u Jeruzalemu 2. prosinca 1947, par dana nakon pozitivne odluke o podjeli Palestine -
Napad na Sinaj -
Teritorij koji je zauzeo Izrael nakon Šestodenvnog rata: Sinaj, Zapadna obala, Gaza i Golanska visoravan (tamno plava boja) -
Napušteni izraelski tenk: nakon Šestodnevnog rata, Izrael je okupirao Golan -
Predstavljanje oružja koje je konfiscirano sa broda koji je putovao u Gazu -
Ratnici PFLP-a (Popularne Fronte za Oslobađenje Palestine) 1969. -
Izraelski vojnici patroliraju u Hebronu
.jpg)
- Ujedinjene nacije
- Office for the Coordination of Humanitarian Affairs – occupied Palestinian territory Arhivirano 2012-02-06 na Wayback Machine-u
- United Nations Relief and Works Agency for Palestine Refugees in the Near East
- 'Now is not the time to give up' on two-state solution, UN Middle East envoy tells Security Council UN
- Akademske stranice
- U.S. Attempts at Peace between Israel and Palestine od Dean Peter Krogh Foreign Affairs Digital Archives
- Druge poveznice
- Dokumenti o Arapski-izraelskom sukobu i povijest Izraela i Palestine
- Dokumenti o Cionizmu i stvaranju Izraela
- Dokumenti o Bliskoistočnom sukobu Arhivirano 2007-09-26 na Wayback Machine-u
- ↑ Godine 1910. u Galileji nedaleko od Tiberijadskog jezera nastaje prvi izraelski kibuc, Degania Alef (hebrejski: דגניה א'), koji su utemeljili skupina židovskih pionira socijalističke alije, ponajviše pristiglih iz Ruskoga Carstva. To je uzor zajednice kolektivnoga poljodjelstva, utemeljene na zajedničkom vlasništvu i zajedničkom radu.
- ↑ Oleh (hebrejski: עֹלֶה, mn. olim) iliti olah (hebrejski: עולה, mn. olot), znači doseljenik koji dolazi u Izrael putem alije (hebrejski: עֲלִיָּה).
- ↑ Sévreski protokol bio je tajni diplomatski sporazum postignut između vlada Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Izraela tijekom razgovora održanih od 22. do 24. oktobra 1956. u Sèvresu u Francuskoj.
- ↑ „The Roots of the Israeli-Palestinian Conflict: 1882–1914”. Arhivirano iz originala na datum 2017-08-23. Pristupljeno 22. augusta 2017.
- ↑ „Balfour Declaration | History & Impact”. Encyclopædia Britannica. Chicago: Encyclopædia Britannica, Inc.. 26. oktobra 2020. Pristupljeno 14. novembra 2025.
- ↑ (en) „How Many People did the Nazis Murder?”. United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 14. 11. 2025.
- ↑ „Rezolucija 181 (II) Opće skupštine Ujedinjenih Naroda” (en, fr).
- ↑ (en) „Kabelogram glavnog tajnika Lige arapskih država glavnom tajniku Ujedinjenih naroda”. Wikisource. 15. maja 1948. Pristupljeno 14. 11. 2025.
- ↑ 6,0 6,1 (en) „Temeljni zakoni Izraela: Zakon o povratku”. Jewish Virtual Library. 5. jula 1950. Pristupljeno 14. 11. 2025.
- Baconi, Tareq (2018). Hamas Contained. Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-9741-2.
- Finkelstein, Norman G. (2007). Beyond Chutzpah. University of California Press. ISBN 978-0-520-24989-9.
- Khalidi, Rashid (2013). Brokers of Deceit: How the US Has Undermined Peace in the Middle East. Beacon Press. ISBN 978-0-8070-4475-9.
- Khalidi, Rashid (2020). The Hundred Years' War on Palestine: A History of Settler Colonialism and Resistance, 1917–2017. Henry Holt and Company. ISBN 978-1-62779-854-9.
- Khalidi, Rashid (2024). The Iron Cage: The Story of the Palestinian Struggle for Statehood. Simon & Schuster. ISBN 978-0-86154-899-6.
- Khatib, Rasha; McKee, Martin; Yusuf, Salim (5 July 2024). „Counting the dead in Gaza: difficult but essential”. The Lancet (Elsevier BV) 404 (10449): 237–238. DOI:10.1016/s0140-6736(24)01169-3. ISSN 0140-6736. PMID 38976995.
- Morris, Benny (1999). Righteous Victims. Knopf Doubleday Publishing Group. ISBN 978-0-679-74475-7.
- Morris, Benny (2004). The birth of the Palestinian refugee problem revisited. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-00967-6.
- Pappé, Ilan (2022). A History of Modern Palestine. Cambridge University Press. ISBN 978-1-108-24416-9.
- Scott-Baumann, Michael (2023). The Shortest History of Israel and Palestine: From Zionism to Intifadas and .... The Experiment, LLC. ISBN 978-1-61519-951-8.
- Sela, Avraham, ur. (2002). The Continuum Political Encyclopedia of the Middle East. New York: Continuum. ISBN 978-0-8264-1413-7.
- Shlaim, Avi (2015). The Iron Wall: Israel and the Arab World. Penguin Books. ISBN 978-0-14-103322-8.[mrtav link]
- Slater, Jerome (2020). Mythologies Without End. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-045908-6.
- Roy, Sara (2024). Stern-Weiner, Jamie. ur. Deluge. OR Books. ISBN 978-1-68219-619-9.
- Roy, Sara (2013). Hamas and Civil Society in Gaza. Princeton University Press. ISBN 978-1-4008-4894-2.
