Izraelsko-palestinski sukob

Izraelsko-palestinski sukob (arapski: الصراع العربي الإسرائيلي‎) (hebrejski: הסכסוך הישראלי-ערבי)
Deo Arapsko-izraelskog sukoba
Vrijeme: 14. maj 1948 – danas Mjesto: Izrael, Palestinske teritorije (Zapadna obala i Pojas Gaze) Status: u toku Izraelsko-palestinski mirovni proces
Sukobljene strane
Izrael	Palestina

Izraelsko-palestinski sukob je tekući vojni i politički sukob na Levantu. Rat je počeo 1948. i u njemu se suprostavljaju Palestinci i Izraelci, sa svojim državnim zahtjevima (Palestina i Izrael). Budući da je počeo sredinom 20. stoljeća, jedan je od najdužih sukoba koji su još uvijek u tijeku u svijetu.

Historija

Uvod

Pred krajem 19. stoljeća u Europi je nastao cionistički pokret, pokret židovskoga narodnog preporoda pod vodstvom Theodora Herzla, židovsko-mađarskoga pisca njemačkoga jezika i aškenaskoga podrijetla. Godine 1895. Herzl piše "Der Judenstaat", a 29. augusta 1897. održan je Prvi cionistički kongres u Baselu, kojim je pokret utemeljen. Među utemeljiteljima pokreta, uz Herzla su Max Nordau, Abraham Salz, Samuel Pineles i Nathan Birnbaum, dok su među najvećim nadahnjivačima 19. stoljeća Leo Pinsker, Ahad Ha'am i Moses Hess. U prva četiri desetljeća 20. stoljeća više europskih Židova počinje kupovati zemljišta u Palestini od osmanskih veleposjednika. Nastaju tako prvi kibuci.

Ulazak britanskih snaga pod E. Allenbyjom u Jeruzalem 1917.

U međuvremenu, Prvi svjetski rat srušio je Osmansko Carstvo i otvorio vrata engleskim i njemačkim interesima na području Arapskog poluotoka i Iraka. Palestinsko područje (Bejrutski vilajet, Mutasarifat Libanonske planine, Jeruzalemski Mutasarifat) je povjereno Englezima od strane Društva naroda. Britanija je 1917. donijela Balfourovu deklaraciju, koja je obećala stvaranje "jevrejske domovine u Palestini". Deklaracija je uzrokovala prve napetosti u regionu nakon talasa imigracije Jevreja. Palestinsko područje, razmjerno rijetko naseljeno, počinje se ispunjati valovima Židova iz Europe (hebrejski: עליה, alija), premda valja imati na umu da je ondje postojala vrlo drevna, iznimno malobrojna zajednica koja se nije nikada udaljila iz Izraela još od rimskoga doba. S druge strane, mjesna arapska zajednica počinje se doživljavati kao "Arapi Palestine". Britanski mandat nad Palestinom imao je zadaću upravljati pokrajinom kroz određeni broj godina, razrješujući probleme suživota između Židova i Arapa. U međuvremenu su na palestinskom području doseljeni Židovi proveli znatne preobrazbe u poljoprivredi, urbanizmu i obrtništvu. Arapsko je stanovništvo poraslo, a sukobi među naoružanim skupinama postali su sve učestaliji.

Tridesetih i četrdesetih godina snažni valovi Židova bježe iz Europe, a znatan dio sklonište pronalazi u Palestini. Neki bježe pred usponom Hitlera na vlast u Njemačkoj (mart 1933.), pred Nürnberškim zakonima (15. septembra 1935.) i pred nacističkim Anschlußom Republike Austrije (13. marta 1938). Masivan val bježi nakon izbijanja Drugoga svjetskoga rata. U nacističkom genocidu (šoa, decembar 1941. – maj 1945.) umire oko šest milijuna Židova, većinom u sistemu koncentracijskih logora (Treblinka, Bełżec, Sobibór, Auschwitz-Birkenau, Majdanek, Chełmno, Dachau i drugi). Među preživjelima 1945. znatan dio emigrira u Palestinu.

Dana 22. marta 1945. uz podršku engleske diplomacije nastaje Arapska liga sa svrhom promicanja arapskoga jedinstva (panarabizma), reagiranja na kolonijalnu dominaciju, podupiranja palestinske stvari te uspostavljanja gospodarske i kulturne suradnje među arapskim državama. U osnutku sudjeluju Kraljevina Egipat, Kraljevina Irak, Kraljevina Transjordanija, Republika Sirija, Republika Libanon, Kraljevina Saudijska Arabija i Kraljevina Jemen. Projekt nastaje ponajprije poticajem Egipta i njegovog predsjednika vlade Mustafe an-Nahasa.

Države koje su glasovale (zelena boja) za UN-ovu Rezoluciju 181 (1947).

Britanski mandat je završen 1947/48. Dana 29. novembra 1947, Ujedinjeni narodi su donijeli Rezoluciju 181, kojom je se područje dijelilo na Državu Izrael i Državu Arapa Palestine. Podjela je odredila 55% područja Jevrejima (s Negevskom pustinjom) i 45% područja Arapima (Judeja, Samarija). Na sjeveru je Galileja podijeljena na dva dijela. Nastanak Izraela bio je u dobroj mjeri poduprt od strane Sovjetskoga Saveza pod Staljinom, kao i od većine zemalja članica Ujedinjenih naroda. Rezoluciji su se protivile arapske države, koje su odbacile cjelokupan tekst i zahtijevale cijelo područje između rijeke Jordan i Sredozemnoga mora.

Među Palestincima jedan od najprepoznatljivijih vođa bio je veliki muftija Jeruzalema, Amin al-Huseini, koji je bio nacist, mrzitelj Židova i veliki poklonik Hitlera i Mussolinija. Novačio je pripadnike SS-ovaca među muslimanima i osnovao je 13. SS oružanu brdsku diviziju Handžar.

David Ben-Gurion proglašava državu Izrael (1947).

Na temelju odluke Ujedinjenih naroda iz novembra 1947., britanski mandat u Palestini je prestao u ponoć 14. maja 1947. Istog dana je David Ben-Gurion, privremeni vođa Izraelskog narodnog vijeća, proglasio deklaraciju o neovisnosti države Izrael. U tekstu se spominje biblijski pojam obećane zemlje (Erec Izrael). Odmah su je priznale i Sjedinjene Američke Države i Sovjetski Savez, a do kraja godine učinila je to i većina suverenih država u svijetu, s iznimkom arapskih. U službenom kabelogramu glavnog tajnika Lige arapskih država, Abdula Rahmana Azama, upućenom njegovom pandanu u Ujedinjenim narodima 15. maja, arapske države su javno proglasile svoju nakanu da stvore "ujedinjenu državu Palestine" umjesto dviju država – jedne židovske i druge arapske – predviđenih planom Ujedinjenih naroda. One su tvrdile da navedene državne odluke nisu valjane jer im se protivila većina palestinskih Arapa te su potvrdile da je, zbog izostanka zakonite vlasti, bilo nužno intervenirati radi zaštite arapskih života i imovine. Istoga dana je Amin al-Huseini okupio svoje milicije i poveo napad na državu Izrael, zajedno sa svim susjednim državama i Arapskom ligom (Egipat, Transjordanija, Sirija, Libanon, Irak, Saudijska Arabija, Jemen).

Arapsko-izraelski rat (1948)

Prvi arapsko-izraelski rat trajao je četrnaest mjeseci. Izrael u početku nije imao redovitu vojsku, nego niz postrojbi – cionističkih četa (Haganah, Lohamei Herut Israel, Irgun). Dana 26. maja izraelska privremena vlada je utemeljila Izraelske obrambene snage (IDF) sjedinjavanjem Haganaha, Irguna i Lehija. Izrael se spasio od arapske nakane da ga sravni sa zemljom zahvaljujući Staljinu, koji je preko Čehoslovačke potajno dostavio oružje Izraelu. Rat je se završio u julu 1949.

Uoči rata na području cijele Palestine živjelo je 1.300.000 Arapa te 600.000 Židova. Iako je Izrael od prije imao polu-samostalnu vladu, a u trenutku napada arapskih država imao je pod oružjem 35.000 ljudi, nije bio spreman za rat većih razmjera. Najvažniji oslonac obrane bile su milicije u koje su bili organizirani stanovnici malih poljoprivrednih komuna – kibuca. S druge strane, palestinski Arapi se nisu nikad oporavili od poraza u ustanku 1936. te je većina njihovih vođa bila u egzilu, a veliki dio arapskih gerilaca razoružala je britanska vlast. Na početku rata, sjever Izraela napadale su sirijske i libanonske snage, a transjordanska Arapska legija, ojačana iračkim vojnim kontingentom, prodrla je u smjeru grada Jeruzalema. Egipatske snage, koje su s otprilike 12.000 vojnika bile najbrojnija arapska vojska u ratu, napredovale su s područja Sinajskog poluotoka u smjeru grada Tel Aviva. No, arapske vojske su djelovale bez jasno definiranih ciljeva i međusobne koordinacije što će se u drugoj fazi rata pokazati kobnim. Nakon dva tjedna borbi, transjordanska vojska zauzela je stari dio grada Jeruzalema koji su od prije opsjedali arapski militanti, dok su židovske snage ostale odsječene u novom dijelu grada. Na sjeveru Palestine sirijske snage osvojile su grad Mišmar Hajarden, a na jugu su Egipćani zauzeli pojas Gaze te Negevsku pustinju i grad Beer Šebu. Nekoliko dana kasnije egipatske snage su se spojile južno od Tel Aviva s transjordanskom vojskom, čime su arapska osvajanja u ratu 1948. godine dosegnula svoj teritorijalni maksimum. Izrael se u tom trenutku nalazio u izrazito teškoj poziciji. Državnost i opstanak Židova u Palestini bili dovedeni su u pitanje, a jedini segment bojišta kojim je još uvijek dominirala izraelska strana bio je zračni prostor.

Na poticaj Ujedinjenih naroda iz 11. juna 1948. borbe su zaustavljene. Izrael je iskoristio stanku u ratu za dopremanje oružja te reorganizaciju i pregrupiranje svojih snaga, a broj ljudi pod oružjem na izraelskoj strani u to je vrijeme narastao na 60.000 tisuća. Presudnu ulogu u naoružavanju Izraela u Prvom izraelsko-arapskom ratu je imao Sovjetski Savez preko Čehoslovačke. Sovjeti su u nastanku Izraela vidjeli priliku za ostvarenje vlastitih strateških interesa na Bliskom istoku.

Vrijeme prekida vatre je Ben-Gurion iskoristio i za osnaživanje izraelskog vojnog zapovjedništva te je odlučeno da se sve naoružane skupine stave pod zajedničko zapovjedništvo. Ben Gurion je još krajem maja proglasio stvaranje Izraelskih obrambenih snaga, koje su zabranjivale druge oružane snage na izraelskom teritoriju. Najveći problem izraelskom vodstvu bila je desna milicija Irgun Tzvai Leumi, koja je poluautonomno vodila borbe protiv Arapa. U junu 1948. godine došlo je do međužidovskog oružanog sukoba oko broda Altalena u kojem je poginulo više od 80 ljudi. Međužidovski građanski rat je spriječen nakon što je vodstvo Irguna prihvatilo zajedničko zapovjedništvo pod Ben Gurionom. No, međužidovsko prolijevanje krvi bacilo je sjenu na izraelsku unutrašnju politiku koja je trajala još godinama nakon događaja, a neizravno se osjećala u odnosima izraelske ljevice i desnice i desetljećima kasnije.

Uz međunarodno posredovanje predvođeno švedskim diplomatom grofom Bernadotteom, predstavnici dviju strana na grčkom otoku Rodosu počeli su pregovore o budućnosti Palestine. Bernadotte je predlagao davanje područja Galileje Židovima a Negevske pustinje Arapima, no obje su strane odbile njegov prijedlog te su 9. jula, nakon četiri tjedna obustave vatre, borbe obnovljene.

Izrael je nizom manjih operacija nastojao vratiti pod svoju kontrolu teritorij koji je izgubio tijekom proteklih mjeseci, ali i proširiti se izvan područja koje mu je bilo namijenjeno planom Ujedinjenih naroda. Dana 11. jula 1948. izraelske su snage preuzele grad Lod u palestinskih milicija (operacija "Dani"), a sljedećega dana osvojile su i Ramlu. Dana 15. i 16. jula napale su Latrun, ali ga nisu uspjele zauzeti. Izraelska ofenziva "Dekel" na sjeveru Palestine dovela je do izraelskog osvajanja grada Nazareta i donje Galileje. Istodobno je izraelsko ratno zrakoplovstvo napalo glavne arapske gradove Kairo, Damask i Aman.

Na pritisak Ujedinjenih naroda 18. jula sklopljeno je novo primirje s namjerom oživljavanja pregovora, no konačni udarac mirnom rješenju sukoba zadalo je ubojstvo međunarodnog posrednika grofa Bernadottea, kojeg su ubili židovski ekstremisti iz organizacije Lehi. Izraelske pobjede stvorile su nesuglasice između arapskih saveznika u pogledu daljnjeg vođenja rata – Jordan i Irak su bili spremni na pregovore s Izraelcima, dok je egipatski kralj Faruk I odbio pred vlastitom javnosti priznati poraz te je i nadalje podržavao nastavak borbi.

Završna faza rata počela je početkom oktobra izraelskom ofanzivom na južnom bojištu. U njoj su nakon deset dana borbi Egipćani odbačeni u pojas Gaze. Krajem decembra 1948. godine Izraelci su krenuli u novu ofenzivu na području pustinje Negev. Nakon što je izraelska vojska odsjekla egipatske snage u Gazi, egipatski kralj Faruk pristao je na primirje.

Prekid vatre između Izraela i Egipta potpisan je na otoku Rodosu 24. februara 1949 (Primirje na Rodosu). Izraelski teritorij je nakon rata bio veći za otprilike 3.400 km² od onog koji mu je bio namijenjen po planu podjele Ujedinjenih naroda. Od dijelova Palestine koje su nadzirale arapske vojske prostor zapadne obale rijeke Jordan anektirala je Transjordanija koja je 1949. promijenila ime u Jordan, dok je područje Gaze bilo pripojeno Egiptu.

• 
  Izraelske jedinice u Tel Avivu.
• 
  Arapske jedinice u Jeruzalemu.
• 
  Izraelske snage kod Aškelona.
• 
  Arapski dragovoljci.

Razdoblje između 1949. i 1967.

Područja Jeruzalema između 1948. i 1967.

Kolone Palestinaca protjeranih 1948. godine.

Krajem rata, Izrael je teritorijalno proširen jer je kao pobjenik u ratu, zauzeo je cijelu Galileju i Zapadni Jeruzalem. Zapadnu obalu je zauzeo Jordan, dok je Pojas Gaze zauzeo Egipat. Rat je završen s obustavama borbi koje su u biti ostavile političko stanje neizmijenjenim.

Prvi izraelsko-arapski rat je u pogledu ljudskih gubitaka bio najskuplji rat koji je Izrael vodio – u ratu je poginulo oko šest tisuća Izraelaca, od toga trećina pri opsadi Jeruzalema, a ranjeno je oko 35.000 ljudi, što je bilo otprilike 5% tadašnjeg židovskog stanovništva Palestine. Na arapskoj je strani poginulo oko 8.000 ljudi, od toga 1.000 civila. Obje su strane počinile više zločina nad civilnim stanovništvom.

Tijekom borbi i nakon rata oko 900.000 palestinskih Arapa (drugi izvori: oko 700.000) je protjerano iz svojih domova na teritorij susjednih zemalja, više stotina arapskih naselja je nestalo (nakba). Neke palestinske vođe su također uvjerile Palestince da privremeno odsele, uz obećanje da će se vratiti kada palestinska država bude ponovno ujedinjena. Istodobno – od rata pa do iza rata 1967. godine – se odvija jevrejski protuegzodus između 800.000 i 1.000.000 Židova (drugi izvori: 600/700.000 Židova) protjerano iz susjednih arapskih država, lišeno imovine i prisiljeno izbjeći u Izrael. Proces protjerivanja izraelskih Arapa protegao se do 1951. godine, kada je protjerano nekoliko tisuća Arapa sa sjevera Izraela tijekom projekta skretanja vodnih tokova. Arapski izbjeglički val bit će povod mnogih regionalnih sukoba koji će uslijediti u budućnosti i stalni izvor destabilizacije cijele regije. Za njih će biti stvorena i posebna agencija Ujedinjenih naroda za izbjeglice.

Poraz arapskih država u ratu 1948. godine doveo je do političkih previranja i krupnih promjena u arapskim zemljama. U Siriji je u martu 1949. izveden vojni udar generala Husnija al Zaima, koji je već nakon nekoliko mjeseci bio srušen, nakon toga je sljedećih godina uslijedio niz novih vojnih udara. Jordanskog kralja Abdulaha je u julu 1950. ubio palestinski mladac, nezadovoljan potpisivanjem primirja s Izraelom. Poraz u ratu 1948/49. bio je također najvažniji razlog zbog kojega je 1952. godine svrgnut egipatski kralj Faruk i proglašena Republika Egipat. Za razliku od svojih arapskih susjeda, koji su nakon rata bili u stalnom političkom previranju, Izrael se učvrstio kao stabilna predstavnička demokracija. U zemlji su 1949. održani izbori, nakon kojih je Ben Gurion postao prvi premijer a bivši cionistički vođa Haim Vajcman prvi izraelski predsjednik.

U decembru 1949. Izrael osniva "Centralni institut za koordinaciju" (Mossad), izraelska tajna obavještajna i sigurnosna služba, na prijedlog Reuvena Šiloaha premijeru Davidu Ben Gurionu. Dana 5. jula 1950. Kneset je donio Zakon o povratku (hebrejski: חוק השבות), koji omogućuje svakom Jevrejinu da se nastani u Izraelu i stekne izraelsku putovnicu, otvarajući tako novi, širok i trajan val židovskoga useljavanja. Potpisnici zakona su bili David Ben Gurion, Moše Šapira, Josef Sprinzak.

“

Svaki Židov ima pravo doći u ovu zemlju kao olej.

”

U međuvremenu došlo je do niza promjena na međunarodnoj pozornici. Godine 1948. Jugoslavija i Sovjetski Savez su prekinuli svoje odnose, otvarajući tako unutarnji rascjep u Varšavskom paktu i u međunarodnoj komunističkoj fronti. Otvara se rasprava o atlantskom i sovjetskom kolonijalizmu.

Pod Trumanovom administracijom Sjedinjene Države su pokrenule dugotrajan program pomoći (1947-1952) zapadnim zemljama i drugima smatranima strateški važnima, financirajući poslijeratnu obnovu u zamjenu za političku i vojnu potporu u borbi protiv komunizma. Istodobno, NATO u Europi uspostavlja mrežu uvježbanih civila i vojnika (stay-behind), spremnu djelovati kao protusovjetska gerila u slučaju okupacije. Njome uglavnom upravljaju i financiraju CIA i MI6. Oko 1948. Izrael prelazi u zapadnu sferu. Premda nije član NATO saveza, faktički je bio usklađen s Washingtonom i Londonom.

Dana 18. aprila 1954. na vlast u Egiptu dolazi pukovnik Gamal Abdel Nasser nakon vojnoga prevrata, uspostavljajući Arapsku Republiku Egipat. On će biti glavni nadahnitelj arapskoga socijalizma, zajedno s Michelom Aflakom i Salahom ad-Dinom al-Bitarom. Nadahnut će irački arapski socijalizam (Abd al-Karim Kasim), libijski (Gaddafi), sirijski (Assad Stariji), alžirski (Ben Bella), marokanski (Ben Barka) i mnoge druge. U Palestini Nasserova arapska revolucija nadahnjuje neke mlade palestinske borce, poput Naye­fa Hawatmeha, Georgea Habaša i Jasera Arafata. No, ubrzo se odnosi između Izraela i Egipta pogoršavaju. Egipat je blokirao Tiranski tjesnac (septembar 1955.), onemogućivši izraelsku plovidbu, podupirao je fedajine i njihove upade na izraelski teritorij te je tražio sovjetsko oružje. Naime, u septembru 1955. potpisan je sporazum o isporuci oružja između Egipta i Čehoslovačke, pri čemu je Čehoslovačka djelovala kao posrednik Sovjetskog Saveza, pri čemu će SSSR otvoriti svoj svoj prvi veliki prodor na Bliski istok, pretvoriti Egipat u regionalnu vojnu silu i izazvati paniku u Izraelu.

Dana 5. marta 1953. u Moskvi umire Staljin, a na položaju generalnog sekretara nasljeđuje ga Nikita Hruščov, ukrajinski politički komesar, blizak Kaganoviču, Žukovu, Mikojanu, Bulganjinu, Brežnjevu i Suslovu. Hruščov otvara novi politički smjer u Sovjetskom Savezu. U razdoblju 1953/55. bio je vrlo otvoren prema Izraelu, nadajući se da bi od njega mogao dobiti "socijalističku i nesvrstanu" državu, potencijalni most prema Bliskom istoku i državu s jakom radničkom klasom i sindikatima. Od 1955. sve se mijenja. Nasserov Egipat postaje najvažniji saveznik SSSR-a u arapskom svijetu. Hruščov prelazi na izrazito propalestinske i proarapske pozicije, vidjevši u Nasseru protuimperijalističkoga vođu sposobnog suprotstaviti se Britancima i mogućem centru sovjetskog utjecaja na Mediteranu. SSSR počinje financirati zemlje otvoreno neprijateljske prema Izraelu – Egipat, Siriju, Irak i Jemen.

Sueska kriza

Kad je 26. jula 1956. Nasser službeno objavio nacionalizaciju Sueskog kanala, oduzevši ga Kompaniji Sueskog kanala, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska u tome su vidjeli izravni izazov svojim ekonomskim interesima i udar na svoj međunarodni prestiž i geopolitički položaj, do te mjere da su u Nasseru prepoznali neprijatelja kojega treba hitno ukloniti. poluotok Sinaj bio je važna strateška točka zbog nafte, regionalnih geopolitičkih ravnoteža te pristupa Sredozemnom i Crvenom moru. U oktobru 1956. Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Izrael su se sastali u tajnosti (Sévreski protokol) i odredili plan za usklađenu agresiju na Egipat s ciljem rušenja Nassera i ponovnoga preuzimanja nadzora nad Kanalom.

Dana 29. oktobra 1956. izraelska vojska napala je Pojas Gaze i Sinajski poluotok te brzo napredovala prema području kanala, izazvavši oružani sukob s Egiptom. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su javno zatražile od obiju strana da se zaustave "radi zaštite Kanala", no Egipat je to odbio, nakon čega su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska započeli bombardiranje i iskrcavanje. Kriza se okončala kada je Sovjetski Savez zaprijetio intervencijom na strani Egipta, a Sjedinjene Države osudile izraelski napad. U tom trenutku su se Britanci, Francuzi i Izraelci, bojeći se širenja sukoba, odlučili na povlačenje. Konačni je ishod bio taj da je Izrael vojno porazio Egipat na Sinaju, dok su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska ostvarili taktičku pobjedu, ali su pretrpili politički poraz golemih razmjera.

Sovjetski Savez zaprijetio je intervencijom protiv Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, dok je Eisenhower otvoreno osudio izraelski napad na Egipat jer se bojao da bi kriza mogla približiti arapske zemlje SSSR-u, djelovati kao povratak europskog kolonijalizma i potkopati američku protukomunističku liniju u arapskom svijetu. No, Nasser je preživio izravni napad i postao junak arapskog svijeta.

Nakon Sueske krize geopolitičke su se pozicije u Levantu radikalizirale. Hruščov je oštro osudio Izrael, smatrajući ga sudionikom imperijalističke koalicije protiv Egipta. SSSR postaje tako glavni pokrovitelj arapskih ciljeva, gledajući na Izrael kao na "instrument imperijalizma", državu u sukobu s progresivnim panarabizmom i zemlju koja diskriminira svoje arapske građane. Mnoge su se arapske zemlje približile SSSR-u, osobito Egipat, Sirija i Irak, koji su postali njegovi strateški partneri.

Teorijski su još uvijek postojale mogućnosti za stvaranje palestinske države, ali u razdoblju teških geopolitičkih prevrata arapske države su radije izbjegle borbu za tu stvar te su se ograničile na osnivanje izbjegličkih logora za Palestince, u kojima će oni ostati sve do 1967.

U zamrznutoj situaciji Palestinci su izgubili povjerenje u arapske zemlje te su 28. maja 1964. osnovale vlastitu gerilsku organizaciju nazvanu Narodni front za oslobođenje Palestine (PLO) putem oružane borbe. Nakon dvojice slabih vođa (Ahmad Šukeiri, 1964-1967; Jahja Hamuda, 1967-1969) PLO bira snažnog vođu, Jasera Arafata (1969-2004).

Radikalizacija i napuštanje mirovnog procesa

Jahja Sinvar (Hamas)

Abu Mazen (Fatah)

Godine 2006. Hamas je na palestinskim parlamentarnim izborima dobio 44% glasova, s pobjedom i u Cisjordaniji i u Gazi. Izrael je na to odgovorio da će pokrenuti ekonomske sankcije ukoliko Hamas ne pristane prihvatiti prethodne izraelsko-palestinske sporazume, se ne odreče nasilja i ne priznaje pravo Izraela na postojanje, uvjete koje je Hamas sve odbacio. U Cisjordaniji su Abu Mazenove milicije istrijebile ljude i mjesne zastupnike Hamasa i ponovno preuzele vlast, a tako isto u Gazi su pripadnici Hamasa istrijebili predstavnike OLP-a, bacajući ih s nebodera (sukob Fataha i Hamasa). Nakon bitke za Gazu (2007.), Hamas je preuzeo punu kontrolu nad tim područjem. Iste godine Izrael je uveo pomorsku blokadu Pojasa Gaze, a suradnja sa Egiptom omogućila je kopnenu blokadu egipatske granice. Napetosti između Izraela i Hamasa eskalirale su do kraja 2008., kada je Izrael pokrenuo operaciju Lijevano olovo na Gazu, što je rezultiralo tisućama civilnih žrtava i milijardama dolara štete. U februaru 2009. je potpisan uz međunarodno posredovanje prekid sukoba između strana, iako su se okupacija i sporadični izljevi nasilja nastavili. Palestinsko stanovništvo je se postupno udaljilo od Abua Mazena i Fataha, držanoga mlakim i neodlučnim reformistom, osim što je bio centar široke mreže korupcije, te se približilo nepomirljivim stajalištima Hamasa.

Netanyahu i Hamas

Druga najsnažnija stranka, Netanyahuov Likud, je uspjela sastaviti koaliciju i doći na vlast 2009., te će s time ostati na vlasti dugi niz godina. Razdoblje Netanyahua obilježit će radikalizaciju dvaju tabora: Izrael će se okrenuti krajnjoj desnici, a Palestina će doživjeti hegemonijski uspon Hamasa, uz slabljenje reformističkih struja i produbljenje historijskih unutarnjih podjela među Arapima. Netanyahuova politika je provodila sustavan naum potkopavanja mirovnoga plana, naglo naseljavajući Cisjordan s kolonima a s druge strane potajno podupirajući Hamas, jedini sugovornik koji mu je omogućavao traženu polarizaciju i prekid mirovnog procesa.

Godine 2011. propao je pokušaj Palestinskih vlasti da dobiju članstvo u Ujedinjenim narodima kao potpuno suverena država. Sporadični raketni napadi na Izrael i izraelski zračni napadi još uvijek se događaju u Gazi pod Hamasovom kontrolom.

U novembru 2012, predstavništvo Palestine u UN-u je unapređeno u državu promatrača nečlanicu, a naziv misije je promijenjen iz "Palestina (predstavljena PLO-om)" u "Država Palestina". Istog novembra 2012. izbio je sukob između Gaze i Izraela. Povod je bilo ubojstvo 14. novembra 2012. Ahmeda Džabarija, Hamasovog vojnoga vođu, od strane izraelskih snaga. Na njegovo ubojstvo Palestinci su odgovorili nizom raketnih napada iz Gaze prema Izraelu. Izrael je pokrenuo operaciju "Stup od oblaka", utemeljenu ponajprije na zračnim i raketnim udarima. Hamas i druge palestinske skupine uzvratili su ispaljivanjem stotina raketa na Izrael, pri čemu su bili pogođeni i Tel Aviv i Jeruzalem. Izraelska je vojska mobilizirala pričuvnike i pripremila moguću kopnenu invaziju, koja ipak nije provedena. U Gazi je poginulo više od 150 Palestinaca, većinom civila, a tisuće domova bile su oštećene. U Izraelu je smrtno stradalo šest osoba, civila i vojnika, uslijed raketa i napada. Sukob je okončan primirjem uz posredovanje Egipta, koje je smanjilo neprijateljstva, ali nije otklonilo strukturne uzroke sukoba.

U ljeto 2014. izbio je rat u Pojasu Gaze i okolnim područjima. Pokrenuli su ga Hamas i druge oružane skupine (uz oružanu potporu od Irana, te financijsku od strane Katara i Turske) koje su ispaljivale rakete i minobacačke granate na izraelski teritorij. Kao odgovor, Izraelske obrambene snage (IDF) pokrenule su vojnu kampanju "Operacija Zaštitni Rub" uz zračne napade i kopnenu invaziju na Pojas Gaze. Jedan od izraelskih proklamiranih ciljeva bio je uništiti mrežu Hamasovih vojnih tunela koji su prodirali na izraelsko područje. Ljudski je danak bio težak: u Pojasu je poginulo oko 2.100/2.300 Palestinaca, većinom civila. Na međunarodnoj su se razini pojavile optužbe prema objema stranama za kršenja humanitarnoga međunarodnog prava i moguće ratne zločine. Primirje je proglašeno 26. augusta 2014., čime su prestala izravna neprijateljstva, ali su mnoga pitanja ostala neriješena. Sukob je dodatno učvrstio izolaciju Pojasa Gaze, produbio humanitarnu krizu i pokazao dotadašnju nemogućnost trajnog vojnog razrješenja. Pritom mirovni pregovori prekinuti. Netanyahu izjavio je 2015. da neće dozvoliti palestinsku državu zapadno od Jordana.

Za vrijeme mandata Trumpa u Sjedinjenim Državama (2017-2021) neke su arapske države počele priznavati Izrael i uspostavljati odnose kroz Abrahamske sporazume i bez jamstava za palestinsku državu. Hamasovi Palestinci su se osjetili zaobiđeni i iznevjereni od svojih historijski suradnika.

U novembru 2022, na izborima izraelske vlade je pobjedila koalicija Benjamina Netanjahua. Pritom nasilja su se povećala, sa događajima poput upada u Jenin (januar, jun i jul 2023), pucnjave u Neve Yaakovu (januar 2023), sukobi u al-Aqsi (april 2023) i sukoba između Gaze i Izraela u maju 2023.

Rat Izraela i Hamasa (2023)

Granatiranje Gaze u oktobru 2023.

Dana 7. oktobra 2023. palestinska borbena skupina Hamas je pokrenula niz iznenadnih napada na jug Izraela (Kfar Aza, Be'eri, Re'im), prouzročivši više od 1.200 mrtvih i uzevši oko 250 talaca.

Netanyahu je objavio rat te započeo snažna bombardiranja i vojnu kampanju u Pojasu Gaze. Kao odgovor, Pojas je bio izložen blokadi, opsadi, prekidu opskrbe električnom energijom, vodom i osnovnim potrepštinama. Izraelske snage su pojačale zračne udare i kopnene operacije, nastojeći uništiti zapovjedništvo Hamasa i osloboditi taoce. Civilno stanovništvo Gaze bilo je teško pogođeno: stotine tisuća raseljenih, gradska područja teško razorena. Infrastruktura (bolnice, škole, stambene zgrade) bila je u velikoj mjeri uništena. Krajem 2023. i početkom 2024. pojavili su se ozbiljni znakovi humanitarne krize.

Tijekom sukoba predlagani su primirja i dogovori o razmjeni talaca i zatočenika, ali nasilje nije jenjavalo. Rat se proširio u više etapa: opsada Gaze, pothvati u Khan Yunisu i Rafi. Službene brojke upućuju na desetke tisuća poginulih Palestinaca (preko 67.000 prema nekim izvorima) i stotine tisuća ranjenih. Broj izraelskih žrtava manji je, ali s osjetnim učinkom na državu i javno mnijenje.

Međunarodno pravo i humanitarne ustanove upozorile su na moguće ratne zločine i goleme popratne štete. Izrael je uzeo dugotrajniji vojni položaj u Pojasu te razmatrao mogućnost okupacije ili proširenoga nadzora. Pristup humanitarnoj pomoći bio je opetovano otežan: zaustavljene kolone, razorena infrastruktura, trajna nesigurnost. Rat je proizveo upravnu i političku krizu u regiji: napetosti s Egiptom, Libanonom, Iranom (Iransko-izraelski sukob), uz posredovanje Katara i Ujedinjenih naroda. Međunarodna polarizacija rasla je: sankcije, prijekori, obnovljena pitanja o rješenju dviju država. Zdravstvene su se prilike dramatično pogoršale, mnoge su površine Pojasa postale nenastanjive ili teško oštećene.

U januaru 2025. postignuto je privremeno primirje, uz razmjenu talaca i zatočenika i obećanje daljnje etape. Ipak, u martu 2025. izraelska ofenziva ponovno se razmahala, narušivši primirje.

Po broju civilnih žrtava i talaca, rat iz 2023. je najozbiljniji sukob u suvremenoj historiji Izraela i Palestine. Palestinski civili podnijeli su najteži teret, s naraštajnim posljedicama za djecu i porodice. Sukob je znatno izmijenio geopolitičku sliku Bliskoga istoka, otvorivši pitanja o sigurnosti, palestinskoj državnosti i ulozi Izraela. U ratu u Gazi Izrael je osvojio oko 53% područja Gaze i usmrtio gotovo cjelokupno političko vodstvo Hamasa (Jahja Sinvar, Hanija, al-Arouri, Deif, Isa, Muhamed Sinvar) te istodobno usmrtio 69.000 Palestinaca, ponajviše civila, žena i djece.

Izraelsko-palestinski sukob na Wikimedijinoj ostavi

Galerija slika

• 
  Britanski protektorat (1920-1948)
• 
  Usporedba granica iz 1947. i 1949.
• 
  Područja u kojima su 1947. Židovi činili većinu pod Britanskom mandatu
• 
  Allonov plan (1967)
• 
  Šestodnevni rat
• 
  Karta Jomkipurskog rata (1973)
• 
  Izrael poslije Jomkipurskog rata (1973)
• 
  Karta Izraela i Palestine (2004)
• 
  Izraelsko-libanonska kriza (2006)
• 
  Okupirana palestinska područja (2011)
• 
  Detaljna karta Zapadne obale (2013)
• 
  Napadnuta židovska četvert u Jeruzalemu 2. prosinca 1947, par dana nakon pozitivne odluke o podjeli Palestine
• 
  Kolone arapskih izbjeglica 1948.
• 
  Arapi iz palestinskoga sela Tantura prelaze u Jordan pod nadzorom Ujedinjenih naroda i Crvenoga križa.
• 
  Napad na Sinaj
• 
  Teritorij koji je zauzeo Izrael nakon Šestodenvnog rata: Sinaj, Zapadna obala, Gaza i Golanska visoravan (tamno plava boja)
• 
  Napušteni izraelski tenk: nakon Šestodnevnog rata, Izrael je okupirao Golan
• 
  Predstavljanje oružja koje je konfiscirano sa broda koji je putovao u Gazu
• 
  Ratnici PFLP-a (Popularne Fronte za Oslobađenje Palestine) 1969.
• 
  Izraelski vojnici patroliraju u Hebronu

Povezano

• Veliki Izrael
• Teritorijalni nacionalizam
• Panarabizam
• Izraelsko-palestinski mirovni proces

Vanjske veze

Izraelsko-palestinski sukob na Wikimedijinoj ostavi

Ujedinjene nacije

• Office for the Coordination of Humanitarian Affairs – occupied Palestinian territory Arhivirano 2012-02-06 na Wayback Machine-u
• United Nations Relief and Works Agency for Palestine Refugees in the Near East
• 'Now is not the time to give up' on two-state solution, UN Middle East envoy tells Security Council UN

Akademske stranice

• U.S. Attempts at Peace between Israel and Palestine od Dean Peter Krogh Foreign Affairs Digital Archives

Druge poveznice

• Dokumenti o Arapski-izraelskom sukobu i povijest Izraela i Palestine
• Dokumenti o Cionizmu i stvaranju Izraela
• Dokumenti o Bliskoistočnom sukobu Arhivirano 2007-09-26 na Wayback Machine-u

Literatura

Uvodna literatura

• (en) Akram, Susan M.; Lynk, S. Michael (2013). „The Arab-Israeli Conflict and International Law”. Scholarly Commons at B.U.S.L. (Boston University School of Law). 
• (en) Dawn, C. Ernest (1975). „The Arab-Israeli Confrontation: A Historian's Analysis”. Denver Journal of International Law & Policy 5 (2): 373-386. 
• Finkelstein, Norman G. (2007). Beyond Chutzpah. University of California Press. ISBN 978-0-520-24989-9. 
• (en) Hobsbawm, Eric (1994). The Age of Extremes: The Short Twentieth Century, 1914–1991. London/New York: Michael Joseph / Vintage Books. str. 640. ISBN 9780718133078. 
• (en) Scott-Baumann, Michael (2023). The Shortest History of Israel and Palestine: From Zionism to Intifadas and the Struggle for Peace. The Experiment, LLC. ISBN 978-1-61519-951-8. 

Stručna literatura

• (en) Baconi, Tareq (2018). Hamas Contained. Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-9741-2. 
• (en) Khalidi, Rashid (2013). Brokers of Deceit: How the US Has Undermined Peace in the Middle East. Beacon Press. ISBN 978-0-8070-4475-9. 
• (en) Khalidi, Rashid (2020). The Hundred Years' War on Palestine: A History of Settler Colonialism and Resistance, 1917–2017. Henry Holt and Company. ISBN 978-1-62779-854-9. 
• (en) Khalidi, Rashid (2024). The Iron Cage: The Story of the Palestinian Struggle for Statehood. Simon & Schuster. ISBN 978-0-86154-899-6. 
• (en) Khatib, Rasha; McKee, Martin; Yusuf, Salim (5 July 2024). „Counting the dead in Gaza: difficult but essential”. The Lancet (Elsevier BV) 404 (10449): 237–238. DOI:10.1016/s0140-6736(24)01169-3. ISSN 0140-6736. PMID 38976995. 
• (en) Morris, Benny (1999). Righteous Victims. Knopf Doubleday Publishing Group. ISBN 978-0-679-74475-7. 
• (en) Morris, Benny (2004). The birth of the Palestinian refugee problem revisited. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-00967-6. 
• (en) Pappé, Ilan (2022). A History of Modern Palestine. Cambridge University Press. ISBN 978-1-108-24416-9. 
• (en) Sela, Avraham, ur. (2002). The Continuum Political Encyclopedia of the Middle East. New York: Continuum. ISBN 978-0-8264-1413-7. 
• (en) Shlaim, Avi (2015). The Iron Wall: Israel and the Arab World. Penguin Books. ISBN 978-0-14-103322-8. 
• (en) Slater, Jerome (2020). Mythologies Without End. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-045908-6. 
• (en) Roy, Sara (2024). Stern-Weiner, Jamie. ur. Deluge. OR Books. ISBN 978-1-68219-619-9. 
• (en) Roy, Sara (2013). Hamas and Civil Society in Gaza. Princeton University Press. ISBN 978-1-4008-4894-2.