Izrada stećaka
Izrada nadgrobnoga spomenika bila je dio kompleksnog pogrebnoga procesa u skladu sa srednjovjekovnim tehnološkim mogućnostima.
Pod kamene monolite (stećke) ukopavani su ljudi različitih konfesija – pripadnici Crkve bosanske, katolici i pravoslavci. Dakle, radilo se o spomenicima koji su bili opšteprihvaćeni među vjerski raznolikim stanovništvom i time predstavljaju autentično kulturno obilježje jedne zemlje i njenog podneblja.[1]
Svaki dio procesa izrade, implementiran u kamenolomu, izvan ili unutar groblja, tj. mjesta ukopa, činio je kariku u nizu povezanih radnji: pronalaska što kompaktnijeg kamenoga bloka, njegovoga odvajanja od stijene, transporta pomoću saonica (smuk) koje je vukla stoka, klesanja motiva i natpisa te postavljanja stećka iznad groba pokojnika. [2]
Čin pokopa nije završavao spuštanjem tijela pokojnika u grobnu raku i nanošenjem sloja zemlje, nego je stećak, postavljan naknadno iznad groba pokojnika, barem godinu dana ili kasnije dok se zemlja iznad rake ne slegne. Takvi su spomenici pripadali najuglednijim ljudima, onima koji su bili bogati i imali vlast, pa se za njihove potrebe stvorila i velika radna snaga.[3]
Kamenolomi, transport i postavljanje[uredi | uredi kod]
Mjesto, tj. kamenolom otkuda se dobivao kamen trebao je zbog problema s transportom biti u blizini nekropole, ali ima lokaliteta gdje to i nije tako.
Najčešći materijal koji se koristio za izradu stećaka je krečnjak, jer se pokazao najlakšim za obradu. Postoje i stećci isklesani od serpentina, škriljavca, sedre, ali su oni bili slabije kvalitete i lošije otpornosti na vanjske utjecaje pa su se brzo uništili. No, ima stećaka izrađenih i od tvrđeg kamena, pa čak i od granita.[4]
Proces izrade stećaka počinjao je usijecanjem blokova u kamenolomima, čime su se bavili posebni majstori. Za odvajanje bloka upotrebljavani su razni gvozdeni i drveni klinovi, čekići, dlijeta i poluge.Sam proces je išao tako da se napravi niz rupa u kamenu te se u te rupe zimi ulijeva voda. Voda se širi kada se zaledi, i na taj način stvara pukotinu na mjestu gdje su napravljene rupe na kamenu. Taj proces se naziva taslačenje ili zasijecanje taslaka. Zbog toga se najveći dio nekropola nalazi u blizini rijeka. Nakon što je stvorena pukotina vodom, uz pomoć čekića i klinova, blok se odvajao iz kamenoloma. Ovakav rad nije bio lagan pa je vrlo često bio običaj da se uzimaju već gotovi kameni blokovi koji su nekad bili sastavni dio antičkih ili ranijih kamenih građevina.[5]
Slijedilo je, na prostoru kamenoloma, grubo, a poslije i ljepše oblikovanje. Nakon toga pristupalo se transportu kamena na nekropolu. Razni motivi na stećcima koje vidimo tek bi poslije nastajali, najčešće na samim nekropolama, a razlog tome je, da prilikom transporta ne bi došlo do oštećenja.
Postoji čak oko 60.000 stećaka, razasutih po brdsko-planinskim predjelima Dinarskoga gorja. Neki od njih imaju i do tridesetak tona. U narodu postoji predanje o tome kako se jedan veliki stećak vukao deset kilometara, a taj pothvat opisuje se sljedećim stihovima:
- Sestra Marta vuče stećak za brata Marka,
- priko polja Svinjače, a miseca veljače.
- Kamen je vuklo sto volova,
- a sestra Marta zakla sto ovnova.
Predpostavlja se da su se za ovakvu vuču koristile posebne saonice plazaljke napravljene od drvenih oblica, koje su prelazile preko pljosnatih gredica, nalik današnjim željezničkim pragovima, dok bi ih ljudi uz pomoć stočnih zaprega vukli.[2][4][6]
Rake i stećci iznad njih su svojom dužinom u najvećem broju orijentirani po pravcu zapad-istok. Pokojnik je uvijek, bez obzira na pol i uzrast, polagan u raku u ležećem položaju, na leđa, tako da mu je glava bila na zapadnoj, a noge na istočnoj strani. Glavna orjentacija je bila prividna sunčeva putanja, pri čemu se najviše gledalo na mjesto izlaska sunca.
Ostavljanje priloga uz pokojnike (keramika, nožići, nakit, hrana, novčići) je paganski običaj, protiv kojega se hršćanstvo energično borilo, ali se on, ipak, dugo održao. Jedan broj novčića je nađen u ustima pokojnika, dok su ostali bili na raznim mjestima uz skelete. Stavljanje novčića u usta, tzv. obolusa, bio je običaj u antičkom periodu, ali i u najstarijem hrišćanskom. Vjerovalo se da će odlazak na drugi svijet pokojniku biti olakšan ako se putarina plati.[7]
Klesarska središta[uredi | uredi kod]
Zbog sličnosti u odabiru oblika stećaka, njihovom ukrašavanju i sadržaju epitafa, smatra se da su postojala određena pravila prema kojima su autori stvarali stećke. U zavisnosti od rasprostranjenosti, uočavaju se klesarska i pisarska središta (škole). Vodeće mjesto među njima pripada klesarskim školama u:
- Području Hercegovine sa 5 središta ili radionica: jedna u okolini Stoca, druga na području Trebinja i Bileća, treća na području Gacka i Nevesinja), četvrta je bila u okolini Konjica i peta negdje kod Širokog Brijega.
- Zapadnoj Bosni na području između Kupresa i Tomislavgrada,
- Srednjoj Bosni u okolini Travnika.
- Istočnoj Bosni između Kladnja, Olova i Ilijaša,
- U okolini Rogatice.
Stvaraoci[uredi | uredi kod]
Tvorci stećaka bili su uglavnom domaći ljudi. Jedan broj hercegovačkih klesara učio je zanat u primorskim gradovima, prvenstveno u Dubrovniku, dok su zatim bosanski klesari učili od njih. Zabilježeno je i da su majstori iz Dubrovnika i primorja radili u Bosni. Stvaraoci stećaka i epitafa bili su:
- kovač, majstor-umjetnik koji je klesao (sjekao) stećke. Postoji i natpis u kome se kaže: Usiče na nj mati Radosava i na se. Teško je povjerovati da je majka Radosava obavljala takve poslove, vjerovatnije je da je glagol usjeći ponekad značio obezbijediti, osigurati finansijska sredstva i brinuti se da se spomenik jskleše i postavi.[8]
- dijak (pisar), osoba koja je sastavljala tekst epitafa. Dijaci se smatraju glavnim nosiocima pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni i Humu i poticali su iz redova sveštenstva i vlastele. Javljali su se kao pisari (crkvenih) knjiga, u službi bosanskih banova i vlastele te kao dijaci epitafa.[6]
Još uvijek nije jasno je li epitaf urezivao dijak ili je on samo sastavljao predložak teksta na temelju kojega je to činio kovač. Činjenica je da se u epitafima pojavljuju imena kako kovača tako i dijaka, što navodi na zaključak da su dijaci ipak bili ti koji su urezivali tekst na nadgrobni spomenik pokojnika.[9]
U ovim klesarskim centrima djelovali su brojni kovači i dijaci. Jedan dio ostavio je svoja imena na nadgrobnim spomenicima. U okolini Stoca, u nekropolama u Opličićima i Boljunima, djelovao je Grubač, jedan od najpoznatijih i najpriznatijih kamenorezaca toga vremena. Grubač se pojavljuje na osam stećaka (četiri puta u Boljunima i četiri puta u Opličićima). Poznato je i to da je "sjekao" stećak vojvodi Radivoju Valtkoviću koji je zadnji put spomenut 1458. god. Semorad, Milić i Zelija svoja imena napisali su na stećcima u Boljunima, Miogost u Radimlji i Mileta Krilić u Nekuku kod Stoca, Boško Semjunović u Gracu kod Hutova, Radoje kovač kod Trebinja, Pribil Bjelopčelanin kod Konjica.
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ „Adis Zilić, historičar s Univerziteta Džemal Bijedić u Mostaru i autor knjige "Stećci Podveležja": Stećci, bijeli kameni spavači, vječna su inspiracija jer kriju brojne tajne”. www.klix.ba. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ 2,0 2,1 „Edita Vučić KASNOSREDNJOVJEKOVNE NEKROPOLE STEĆAKA ZAPADNE HERCEGOVINE, doktorski rad”. Zagreb, 1971. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ „Šefik Bešlagić: STEĆCI – KULTURA I UMJETNOST”. Sarajevo: Veselin Masleša, 1971. Pristupljeno 9. 2. 2017.
- ↑ 4,0 4,1 „Stećci”. Nova akropola. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ „Šefik Bešlagić: Stećci, kultuta, umjetnost”. Sarajevo, 1971. Pristupljeno 9. 2. 2022.
- ↑ 6,0 6,1 „Branka Purgarić-Kužić - Dosadašnja istraživanja o stećcima”. Radovi za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995. Pristupljeno 9. 2. 2019.
- ↑ „STEĆCI – JESTE LI VEĆ ČULI DA… - www.nevesinjeturizam.com”. Arhivirano iz originala na datum 2022-10-21. Pristupljeno 2022-10-21.
- ↑ „Archive copy”. Arhivirano iz originala na datum 2022-10-23. Pristupljeno 2022-10-23.
- ↑ „Alojz Benac-Đuro Basler-Borivoj Ćović-Esad Pašalić-Nada Miletić-Pavao Anđelić - KULTURNA ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE”. Veselin Masleša, Sarajevo, 1966. Pristupljeno 9. 2. 2019.