Ivana Brlić-Mažuranić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ivana Brlić-Mažuranić

Spomenik Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu
Rođenje 18. travnja 1874.
Ogulin
Smrt 21. rujna 1938.
Zagreb
Zanimanje književnica
Period pisanja 1902.-1937.
Književne vrste poezija, esej, dnevnik (književnost)
Suprug/zi Vatroslav Brlić
Važnija djela

Ivana Brlić-Mažuranić (Ogulin, 18. travnja 1874. - Zagreb, 21. rujna 1938.) hrvatska je književnica koja je priznata u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Napisala je mnoge pripovijetke, bajke, basne i romane.

Biografija

Potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir Mažuranić bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra Mažuranić, sestra jezikoslovca Dimitrija Demetra. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, a potom u Jastrebarsko.

Kada se 1889. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, Ivana seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Nakon duge borbe s depresijom počinila je samoubojstvo u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.

Stvaralaštvo

Kuća u kojoj je živjela i radila Ivana Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu.

Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani su redovito od 1903. nadalje. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. U ovoj napetoj priči siromašni šegrt Hlapić bježi od svoga gazde, a zgode na kraju prevladaju nezgode. Napisala je pjesničku zbirku Slike (1912.), pedagoški intoniranu Knjigu omladini (1923.), zapise o obiteljskome rodoslovlju (Obzor, 1933-34.), koje objedinjuje u trima knjigama (1934., 1935.), povijesno-pustolovni omladinski roman Jaša Dalmatin potkralj Gudžerata (1937.) te prevodila s njemačkoga i francuskoga.

Njenim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916., djelo koje sadrži motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Ova knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti. Želja za bogatstvom i čežnja za dalekim svjetovima kao simboli ljudske žudnje za istinom i znanjem često se pojavljuju u njenim pričama.

Akademija ju je dva puta (1931., 1938.)[1] predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937.[2] za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnoga idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G. Matoš) pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D. Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Djela

Neke od njenih knjiga ilustrirao je poznati hrvatski ilustrator Ivan Antolčić.

  • Valjani i nevaljani - Pripovijetke i pjesme za dječake. Vlastita naklada, Zagreb, 1905.
  • Škola i praznici - Zbirka pjesama i pripovjedaka za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1905.
  • Slike. Pjesme - Tiskara C. Albrechta, Zagreb 1912.
  • Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Roman za djecu. Hrvatski pedagoški književni zbor, Zagreb, 1913.
  • Priče iz davnine - Bajke. Matica Hrvatska, 1916.
  • Knjiga o omladini - Crtice. Vlastita naklada, Zagreb, 1923.
  • Iz arhive obitelji Brlić u Brodu na Savi - Tisak Tipografija D.D., Zagreb , 1934-35.
  • Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata - Roman. Knjižara Vasić, Zagreb, 1937.
  • Srce od licitara - Pripovijetke i pjesme za mladež. Zagreb, 1939.
  • Basne i bajke - HIBZ, Zagreb, 1945.

Prijevodi

Grob Ivane Brlić Mažuranić na zagrebačkom Mirogoju.

Djela su joj prevedena na više jezika.
"Čudnovate zgode i nezgode šegrta Hlapića" su prevedene, među ostalim i na bengalski (prevoditelj dr Probal Dashgupta), hindi, kineski (prevoditelj Shi Cheng Tai), vijetnamski (pojedina poglavlja), japanski (prijevod Sekoguchi Kena) i perzijski jezik (prijevod Achtar Etemadi) [3]. Najveći dio prijevoda na "egzotične" jezike je išao posrednim putem, preko esperantista. Zadnji esperantski prijevod je djelo Maje Tišljar [4], a pri prijevodu "Zgoda" na bengalski, perzijski i japanski je posredovala i Spomenka Štimec [5], najznačajnija hrvatska književnica koja piše na esperantu.

Ekraniziranje

Roman za djecu "Čudnovate zgode šegrta Hlapića" je u nešto dorađenom obliku preneseno i na mali ekran, odnosno, temeljem njega je napravljen crtani film.[6]

Veze

Izvori

  1. ↑ Nomination Database for the Nobel Prize in Literature, 1901-1950[mrtav link]
  2. ↑ Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 3, str. 198
  3. ↑ Kroatio gajnis jam 2 foje la premion
  4. ↑ Vjesnik Arhivirano 2008-02-28 na Archive-It-u Hlapić govori bengalski, a Waitapu kineski, 22. studenoga 2006.
  5. ↑ „Spomenka Štimec”. Arhivirano iz originala na datum 2011-08-16. Pristupljeno 2014-01-04. 
  6. ↑ (sh) Vjesnik Arhivirano 2008-02-28 na Archive-It-u Scenarij za seriju o našem šegrtu Hlapiću rade Britanci, a crtaju ga Korejanci!, 5. prosinca 1999.

Vanjske veze

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ivana_Brlić-Mažuranić&oldid=41819311