Italijanski rat (1494–1495)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Prvi talijanski rat
Segment Talijanskih ratova
Italy 1494 AD.png
Politička karta Italije uoči invazije Karla VIII.
Datum 1494. - 1495.
Lokacija Italija
Ishod Pobjeda mletačkog saveza
Sukobljene strane
Pavillon royal de la France.svg Francuska Emblem of the Papacy SE.svg Papinska Država
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka republika
Bandera de Nápoles - Trastámara.svg Napuljsko kraljevstvo
Armoiries Espagne Catholique.svg Španjolska
Flag of the Duchy of Milan (1450).svg Milansko Vojvodstvo
Banner of the Holy Roman Emperor with haloes (1400-1806).svg Sveto Rimsko Carstvo
Komandanti i vođe
Pavillon royal de la France.svg Francuska
Armoiries Anjou Jérusalem.svg Ferdinand II, Napuljski
Armoiries Espagne Catholique.svg Ferdinand II, Aragonski
Coat of arms of the House of Gonzaga (1433).svg Francesco II, Goznaga
Snage
25,000 ljudi[1] Nepoznat broj

Talijanski rat 1494.–1495., poznat također i kao Prvi talijanski rat ili Talijanski rat Karla VIII, bio je prvi u nizu takozvanih talijanskih ratova. Taj rat započeo je francuski kralj Karla VIII., uz podršku Milanskog Vojvodstva, protiv saveza talijanskih gradova-država koji je predvodio papa Aleksandar Borgija.

Pozadina rata[uredi - уреди | uredi kôd]

Francuski kralj Luj XI.. pobijedio je burgundskog vojvodu Karla, nakon te pobjede počeo se odlučno boriti protiv širenja utjecaja Habsburgovaca na sjevero zapadu francuskih granica, zbog tog je izabrao Rajnu kao područje širenja svog uticaja. Njegov sin i nasljednik Karlo VIII., nije nastavio očevu politiku, već je kao prostor za ekspanziju izabrao Apeninski poluotok, iz slijedećih razloga; Francuska je u Italiji već posjedovala Grofoviju Asti, koju je dinastija Orlean dobila 1395. pomoću miraza Valentine Visconti, žene vojvode Luja I. Orleanskog. Kada je 1481. izumrla vladarska dinastija Anžuvinaca, Provansa se ujedinila s Francuskom, a Karlo VIII. je odlučio djelovati u skladu sa starim nasljednim regulama, po kojima su Anžuvinci polagali nasljedno pravo na Napuljsko kraljevstvo koje su im oduzeli Aragonciiz Španjolske. Drugi - formalno prvi razlog bio vezan sa planom osvajanja Konstatinopolisa, po kojem je napuljska luka je trebala poslužiti kao odskočna daska za zauzimanje Konstatinopolisa.

Karlo je bio je prilično lakovjerno uvjeren uspjeh svoje misije, zbog toga što su Aragonci u Napuljskom kraljevstvu bili prilično izolirani, ponajviše nakon nasilnog gušenja pobune baruna 1485., ali i zbog prikrivenog neprijateljstva Milanskog Vojvodstva i Mletačke republike prema njihovoj prisutnosti na Apeninskom poluotoku. Drugi važan faktor bile su unutrašnje borbe koje su potresale Papinsku Državu i kardinalski kolegij nakon što je za papu izabran kardinal Rodrigo Borgija. Njegovi rivali iz kolegija - ponajprije nadglasani Giuliano della Rovere [2] i Ascanio Sforza nadali su se da će francuski kralj sazvati koncil na kojemu će taj kontroverzni papa biti smijenjen.

Tok rata[uredi - уреди | uredi kôd]

Karlova invazija na Italiju, koji je počela je 1494. Prvi talijanski rat imao je dvije faze, u prvoj od 1494.-1495., Karlo je s velikom vojskom od 25.000 ljudi lako došao do Milana, gdje ga je primio saveznik Ludovico Sforza, nakon tog je lako nastavio napredovanje prema jugu. U Firenci je nespretni nasljednik i sin Lorenza Medicija - Piero Medici (Piero Nesretni) predao Karlu ključeve toskanskih utvrda, što je uzrokovalo bijes stanovništva koji su ga istjerali iz republike i svrgnuli s vlasti. [2]Kad se Karlo u novembru primakao do Rima činilo se da će papa Aleksandar Borgija, izgubiti papinstvo, ali se on uz pomoć biskupa iz Saint-Maloa, koji je imao uticaja na Karla VIII - uspio izmiriti sa njim, uz obećanje da će njegov sin Cesare Borgija poći sa francuskom vojskom za Napulj, kao papin legat.

Kad se Karlo VIII. sa svojom velikom vojskom primakao Napulju tadašnji aragonski vladar Alfonso II. abdicirao je u korist svog sina Ferdinanda II. Na kraju je i Ferdinand II. 1495. napustio Napuljsko kraljevstvo i pobjegao u Španjolsku - tako je Karlo lagano došao do napuljske krune.

Lagani Karlov uspjeh, uzbudio je sve njegove potencijalne neprijatelje, tako je 31. marta 1495. osnovana Sveta liga[2], u koju su ušli Papinska Država, Habsburgovci, Mletačka republika, Milansko Vojvodstvo i Španjolci - de jure - taj savez je bio uperen protiv Otomanskog carstva, ali de facto protiv Karla VIII., to je obilježilo drugu fazu talijanskog rata, iznenađeni Karlo VIII. naredio je povlačenje iz Italije u strahu da mu ne presijeku odstupnicu prema Francuskoj. Njegovu vojsku sustignule su snage Svete lige kod mjesta Fornovo di Taro, gdje je 6. juna 1495. došlo do Bitke kod Fornova, u kojoj su koalicijske snage predvođene Mletačkom republikom pobijedile francusku vojsku, a Karlo VIII. uspio pobjeći u Francusku.[2]

Posljedice[uredi - уреди | uredi kôd]

Nakon Bitke kod Fornova, Francuzi su izbačeni iz Italije, a u novembru se na napuljski tron vratio Ferdinand II uz španjolsku pomoć. Karlov relativno lagani pohod kroz Italiju (usprkos brojnim utvrdama), postao je primjer ostalim evropskih vladarima koji su poput njega vrlo brzo posegnuli za talijanskim razjedinjenim prostorom, inauguriravši doba tzv. Talijanskih ratova. Jedina veća promjena koju je njegova invazija prouzročila, bio izgon Medicija iz Republike Firence i uspostava kratkotrajne vlasti (1494.-1498.) dominikanskog propovjednika Girolama Savonarole[2], te nakon njega republikanske Piera Soderinija od 1498. - 1512.

Bilješke[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. R. Ritchie, Historical Atlas of the Renaissance, 64
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Storia moderna di Italia, na portalu treccani.it, pristupljeno 29. 06. 2011.((it))

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi kôd]