Italijanska kuhinja

Italijanska kuhinja, između održivosti i biokulturne raznolikosti
	Nematerijalna svjetska baština
	Italija
Regija:	Evropa
Godina upisa:	2025.
ID:	02093
Ugroženost:
Poveznica:	UNESCO

Italijanska kuhinja je kulturna i društvena mješavina kulinarskih tradicija, povezana s korištenjem sirovina i zanatskih tehnika pripreme hrane. Ona je i zajednička aktivnost koja naglašava intimnost s hranom, poštovanje sastojaka i zajedničke trenutke za stolom. Praksa je ukorijenjena u receptima protiv otpada i prijenosu ukusa, vještina i sjećanja kroz generacije. Istovremeno je i način povezivanja s porodicom i zajednicom, bilo kod kuće, u školama ili kroz festivale, ceremonije i društvena okupljanja.^[1]

Italijanska kuhinja razvijala se kroz stoljeća. Postoje dokazi da su Etruščani pravili tjesteninu u Italiji tijekom 4. stoljeća p.n.e. Iako se Italija kao država nije ujedinila sve do 19. stoljeća, kuhinja ima svoje korijene još u 4. stoljeću p.n.e. što je vidljivo iz rimske zbirke recepata (Apicius) koja datira iz prvog stoljeća p.n.e. Počela se formirati nakon pada Rimskog Carstva, kada su se različiti gradovi počeli razdvajati i stvarati vlastite tradicije. Pripremalo se mnogo različitih vrsta kruha i tjestenine, a bilo je i varijacija u tehnologijama kuhanja i pripremi. Na daljnji razvoj uticale su susjedne regije, osvajači, politička događanja i otkriće Amerike.^[2]

Trgovina, položaj na Putu svile i njezini putevi prema Aziji, također su uticali na lokalni razvoj posebnih jela. Zbog klimatskih uvjeta i različite blizine mora, različita osnovna hrana i začini bili su dostupni od regije do regije. Regionalnu kuhinju predstavljaju neki od većih gradova u Italiji. Milano (na sjeveru Italije) poznat je po rižotama, Trst (na sjeveroistoku Italije) po multikulturalnoj hrani, Bologna (u središtu Italije) po svojim tortellinijima, a Napulj (na jugu Italije) po pizzama.

Nematerijalna svjetska baština

Italijanska kuhinja nalazi se na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalnog svjetskog naslijeđa čovječanstva kao element nematerijalnog kulturnog naslijeđa u Italiji, ne samo zbog njezinih ikoničnih jela — poput tjestenine, pice i gelata — već i zbog bogatih kulturnih tradicija i običaja koji ih okružuju.^[3] Odluku o upisu donio je Međuvladin komitet za očuvanje nematerijalnog kulturnog naslijeđa na 19. zasjedanju koje je održano od 8. do 12. decembra 2024. u Nju Delhiju u Indiji.^[4]

Ovo je prva nacionalna kuhinja koja je dobila ovaj status^[5] UNESCO-vo priznanje talijanske kuhinje nije samo simbolično. Formalno priznaje hranu kao kulturu, stavljajući kulinarsku praksu uz muziku, ples, zanatstvo i druge ljudske tradicije koje definišu čovjeka.

Italijanske kuhinje je u širem okviru dio mediteranske prehrane, koja je već upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine 2010. godine kao transnacionalna kandidatura Italije, Španije, Grčke, Maroka, Kipra, Hrvatske i Portugalije.

Ovaj status mogao bi pomoći u zaštiti autentičnih prehrambenih kultura od oponašanja te podržati inicijative održivosti i obrazovanja. Važno je kontekstualizirati novo prepoznavanje talijanske kuhinje u širem okviru mediteranske prehrane, koja je već upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine 2010. godine kao transnacionalna kandidatura Italije, Španije, Grčke, Maroka, Kipra, Hrvatske i Portugalije. Dok mediteranska prehrana stiče međunarodno priznanje, istraživanja pokazuju da se mladi Italijani udaljavaju od te tradicije. Prema Waste Watcher International Observatory, samo 8% mladih između 18 i 24 godine konzumira 11-15 porcija povrća sedmićno, u usporedbi s 25% onih starijih od 65 godina. Za voće postotak pada na 9% između 25 i 34 godine, dok među starijima doseže 29% (Il Pais, 2024). Ovi podaci postavljaju važna pitanja o potrebi jačanja obrazovanja o hrani i međugeneracijskog prijenosa tradicionalnih kulinarskih praksi.^[6]

Galerija

Pica
Različite vrste tjestenine (pasta)
Arrosticini (ražnjići)
Cotechino Modena, narezana, spremna za posluživanje s palentom i lećom u umaku
Brusketa
Arancini, tradicionalna sicilijanska ulična hrana od riže, pohovano i prženo
Crocchè (kroketi), kuhani i oljušteni krompir, jaja, naribani sir, peršun, so i biber
Parmiđano ređano (ital. Parmigiano-Reggiano), tvrdi granulirani sir iz okoline Parme

Izvori

[1] Italijanska kuhinja uvrštena je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Ministar Tajani: "Naša kuhinja je identitet, tradicija, rast i inovacija" -italiarappginevra.esteri.it - Pristupljeno, 13. januara 2026.(en)

[2] Istorija italijanske kuhinje -www.yourguidetoitaly.com - Pristupljeno, 13. januara 2026.(en)

[3] UNESCO: Nematerijalna svjetska baština u Italiji - ich.unesco.org, Pristupljeno, 17. januara 2026.(en)

[4] UNESCO: Italijanska kuhinja, između održivosti i biokulturne raznolikosti - ich.unesco.org - Pristupljeno, 17. januara 2026.(en)

[5] Prvi put u istoriji: Italijanska kuhinja dobils status UNESCO-ve kulturne baštine - ich.unesco.org - Pristupljeno, 10. januara 2026.(en)

[6] Talijanska kuhinja priznata od strane UNESCO-a - www.greatitalianfoodtrade.it - Pristupljeno, 10. januara 2026.(en)

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]