Isle of Dogs
| Isle of Dogs Otok pasa | |
|---|---|
 | |
| država |  Ujedinjeno Kraljevstvo
|
Isle of Dogs (prevedeno Otok pasa) je dio Londona uz rijeku Temzu u Boroughu Tower Hamlets na istoku metropole, gdje se danas nalazi financijsko - poslovni kvart - Canary Wharf.
Isle of Dogs samo je dio Londonskih dokova odnosno nekadašnje londonske luke.
Historija[uredi | uredi kod]
Sve do 19. vijeka veliki meandar Temze na istoku Londona (današni Isle of Dogs), zvao se Vriština Stebun ili Močvara Stepney i koristio se kao pašnjak.[1]
Iako je još od antike bio zaštićen zemljano - kamenim nasipom od visoke plime, rijeka bi povremeno probila taj nasip i potopila dijelove otoka, jednom prilikom je formirala trajno unutrašnje jezero zvano - Breach (ili Poplar Gut).[1]
Pašnjak je bio podijeljen na parcele drenažnim kanalima, a svega dva puta prolazila su kroz njega.[1]
Između 1680. - 1720 duž zapadne obale podignute su Vjetrenjače za mljevenje kukuruza, pa je čitav kraj nazvan - Millwall. U to vrijeme otok je bio prilično izolirano mjesto, nastanjen samo mlinarima, pastirima, splavarima i ribarima sa svojim porodicama.[1]
Tokom 17. i 18. vijeka otvorena su brodogradilišta u obližnjim Limehoousu i Blackwallu. Brodogradnja je pratila prosperitet Londona kao luke, - krajem 18. vijeka toliko mnoštvo brodova pristajalo je duž Temze, da je jedva bilo mjesta za iskrcaj i utovar robe.[1]
Trgovci karipskim šećerom zatražili su od parlamenta dozvolu za izgradnju zatvorenih dokova na sjeveru Otoka pasa. Karipski dokovi (West India Dock) otvoreni su 1802., njihovi tragovi vide se i danas, ali su zasjenjeni neboderima podignutim krajem 20. vijeka. Neka od orginalnih skladišta šećera pretvoreno je izložbene dvorane Muzeja londonskih dokova.[1]
Nakon otvaranja dokova zapadna obala otoka razvila se u industrijsku zonu, sa brodogradilištima i željezarama.[1]
Ime Millwall - 1850. postalo je povezano sa onodobnom najmodernijom mašinogradnjom nakon što je u njemu izgrađen parobrod Great Eastern Isambarda Brunela.[1]
Na istočnoj strani otoka, investitor i graditelj William Cubitt, podigao je naselje koje je nazvano Cubittov grad. Do 1860-ih stanovništvo Otoka pasa povećalo se od nekoliko stotina koliko ih je bilo 1800., na više od 14.000.[1]
Brodogradnja se ugasla do 1860., ali se razvila mašinogradnja, kemijska i prehrambena industrija. Millwallski dokovi za transport žita i drva u samom centru otoka proradili su - 1868. Oni i danas postoje, jedino što više nitko ne pristaje u njih.[1] Do kraja 19. vijeka broj stanovnika otoka popeo se na više od 21.000, a duž cijele obale nizale su se tvornice i radionice.[1]
Početkom 20. vijeka otok je postao naselje radničke klase jednoobraznih ulica sa kućicama u nizu i brojnim tvornicama i dokovima. Otok pasa je tad još uvijek bio pomalo izoliran od ostalog istočnog Londona, sa vlastitim školama, pubovima, crkvama, klubovima i društvima. Kvart sa vlastitim običajima - i vrlo niskom stopom kriminala. Administrativno je bio - Borougha Poplar, kog su nakon Prvog svjetskog rata vodili radnički zastupnici, koji su puno doprinjeli da se popravi položaj njegovih stanovnika.[1]
Za Drugog svjetskog rata otok je teško bombardiran jer su dokovi bili meta, pa puno objekata razoreno a stanovništvo se raselilo.[1]
Tokom 1950-ih i 1960-ih još uvijek je bilo dosta posla po dokovima i tvornicama otoka, pa se podigao standard njegovih stanovnika.
Od 1970-ih je počeo ekonomski pad, otočke tvornice progutale su veće kompanije, ili su se preselile iz svojih viktorijanskih pogona u modernije hale izvan Londona. Karipski i Millwallski dokovi zatvoreni su početkom 1980-ih, pa je kvart zamro.[1]
U to vrijeme bilo je puno rasprava kako na lokalnoj tako i na državnoj razini, o tome što napraviti sa Londonskim dokovima. Na kraju je britanska vlada osnovala kompanijuLondon Docklands Development Corporation (LDDC) sa zadatkom da privuče investitore u to područje.[1]
Nakon 30 godina, rezultat programa prenamjene je vrlo vidljiv,naročito u Canary Wharfu oko trga Canada sa visokom neboderima. Otok je lakom gradskom željeznicom povezan sa centrom Londona, a njegovi stanovnici pronašli su nova radna mjesta u kompanijama koje su se doselile.
Dok su visoki neboderi dominiraju sjevernom dijelom Otoka pasa, južna polovica zadržala je svoj stari šarm.[1]
Izvori[uredi | uredi kod]
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- The Island History Trust Arhivirano 2001-01-24 na Wayback Machine-u (en)
- Isle of Dogs (en)
