Iranska teorija o porijeklu Hrvata

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Iranska teorija o porijeklu Hrvata predstavlja zbir naučnih hipoteza koje hrvatsku etnogenezu povezuju s drevnim iranskim narodima istočne Evrope ili Jugozapadne Azije. Minimalistička verzija teorije etimološko porijeklo hrvatskog imena dovodi u kontekst s nazivom i kretanjem sjevernoiranskih plemenskih skupina prema Crnom moru, dok se maksimalistička verzija nadovezuje se na prethodnu i povezuje Hrvate s drevnim iranskim narodom Harauvatiš (Arahozijcima) iz Sistana (današnji istok Irana i jugozapad Afganistana). Prva verzija ima najviše pristaša u akademskoj zajednici u odnosu na ostala etimološka tumačenja, dok su interpretacije potonje marginalizirane.

Harauvatiš[uredi - уреди | uredi izvor]

Harauvatiš (Harauvat, grecizirano Arahozijci) su bili stari iranski narod. Prema jednoj od teorija o porijeklu Hrvata, oni su se sa područja današnjeg Irana i Afganistana preselili prvo u Sarmatiju (sjeverni Kavkaz), a potom na područje današnje južne Poljske gdje su se pomiješali sa Slavenima i ostavili im svoje ime.

U 13. vijeku pne., na području današnjeg Irana i Afganistana postojala je zemlja koja se nazivala Harahvaiti (Harahvatija), čije ime neki dovode u vezu sa imenom Hrvata. Tu zemlju spominje staroiranski vjerski učitelj Zaratustra u svetim knjigama Aveste (Vendidat I, 12). Centar ove zemlje nalazio se u blizini današnjeg grada Kandahara u Afganistanu. Ovaj grad, kao i rijeka koja kroz njega protiče nazivali su se Horohvat.

U čast pobjede nad Gaumatom i nad devet pobunjenih kraljeva, Darije Veliki je oko 520. pne. podigao pobjednički spomenik-proglas na stijeni planine Bagastan u gorju Zagros. Na tom spomeniku su uklesana imena naroda i zemalja nad kojima vlada "po volji Ahuramazde", a između ostalih tu se nalaze imena naroda Harauvatiš i zemlje Harauvatija (Harahvatija).

Ime Harauvatiš nalazi se i u popisu naroda Perzijske Monarhije, koji je uklesan na unutrašnjoj strani veličanstvenih stepenica koje su vodile na tvrđavu u Darijevoj prijestonici Perzepolisu. Na planinskim liticama blizu Persepolisa, na mjestu koje se danas zove Nakš-e Rustam, na grobnici Darija Velikog uklesani su likovi predstavnika trideset naroda kojima je Darije vladao, sa uklesanim imenima tih naroda. Ispod desetog lika po redu, brojeći u gornjem redu slijeva nadesno, na staroperzijskom jeziku piše: "Ovo je Harauvat".

Pretpostavlja se da su se Arahozijci sa teritorije današnjeg Irana i Afganistana preselili na područje Sarmatije, odnosno na prostor pored Azovskog mora (sjeverni Kavkaz). Na tom prostoru nalazimo trag hrvatskog imena u 2. i 3. vijeku na dve mramorne spomen-ploče pronađene na ušću rijeke Tanais (današnji Don) u Azovsko more. Hrvatsko ime je ovde zapisano kao Horoúatos i Horóatos. Prema tumačenjima, ova dva natpisa predstavljaju lična imena osoba, koje su bile hrvatskog porijekla. Prema tvrdnji Nika Županića, u rimsko doba su u Tanaisu postojale osobe sa prezimenima koja su upućivala na njihovu narodnost. Iz toga se zaključuje da su u Tanaisu tada živjeli i Hrvati.

Također se pretpostavlja da su se oni kasnije preselili u Centralnu Evropu, na područje današnje južne Poljske, u regiju poznat pod imenom Bijela Hrvatska. Prema ovoj teoriji, tu su se Stari Hrvati pomiješali sa Slavenima i ostavili im svoje ime.

Dio ovih Slavena, koji je usvojio ime Hrvati, se doselio na Balkan u 7. vijeku, gdje se pomiješao sa ranije doseljenim slavenskim plemenima i romaniziranim potomcima balkanskih starosjedilaca.

Veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]