Intervju

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Intervju je ispitivanje kroz ispitivača (tzv. intervjuera) s ciljem dobivanja osobnih informacija, ili utvrđivanja činjenica.

Vrste intervjua[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Selekcijski intervju: Selekcijskom intervjuu često prethodi neslužbeni intervju koji je položan brojnim zloporabama i može biti prilika za davanje netočnih informacija. Službeni selekcijski intervjui sadrže stučne metode vođenja razgovora s jednim ili više voditelja, jednim ili više kandidata za razgovore, primjenjuju se utvrđene tehnike procjene (npr. psihometrijske testove).
  • Procjenjivački intervju: Prije procjene potrebno je utvrditi ciljeve, jer se kasnija procjena vrši prema pokazateljima učinka koji su dogovoreni na počeku razdoblja za koje se obavlja procjena.
  • Istraživački intervju: Vezani su najčešće za profesije od kojih se očekuje doprinos istraživanjima. U medicinskoj profesiji npr. promatranjem djelovanja novih metoda liječenja i reakcija bolesnika na njih, socijalnih djelatnika na reakcije primatelja socijalne skrbi kod promjena pravila ili drugih koji podliježu pod djelatnost socijalnih službi.
  • Medijski intervju: Dobri su alati za praktičara koji želi komunicirati zajednicom koju pokrivaju mediji.

Medijski intervjui[uredi - уреди | uredi izvor]

Najpoznatiji su novinarski intervjui, sa svrhom pisanja novinskih članaka ili radijskih i televizijskih priloga s političarima, predsednicima uprava velikih korporacija, glasnogovornicima i drugim osobama od javnog interesa. Uloga medija je prenošenje informacije, mišljenja ili nuđenje zabave.

Kod medijskog intervjua potrebno je znati na koji će način biti upotrijebljen. Medijski intervju može inicirati medijska kuća ili sama osoba ili organizacija posredstvom glasnogovornika odnosno osobe zadužene za odnose s javnošću koja želi sama pristupiti medijskim predstavnicima s nekom informacijom. U tom smislu medijski intervju za organizaciju služi kao alat u odnosima s javnošću.

TV intervju[uredi - уреди | uredi izvor]

Intervju je sastavni dio svakog priloga u televizijskim vijestima. Intervju je razgovor novinara sa izvesnom ličnošću radi objavljivaja na televiziji. Intervju jeste razgovor, ali svaki razgovor nije intervju - treba da postoji namera da se razgovor publikuje, treba da postoji relevantna tema i treba da postoji određena ličnost. Tek kad su ispunjeni svi ovi uslovi, tek tada nastaje intervju, koji, načinjen u obliku dijaloga, saopštava jednu ili više životnih činjenica i u isti mah ih objašnjava, tumači i društveno vrednuje. Pravi intervju donosi ekskluzivne informacije koje sagovornik novinara razmatra na svoj način i iz svog ugla. Intervju je izveštaj o razgovoru koji ima karakter vesti, novosti a može da bude faktografski, analitički i beletristički. Uz pomoć intervju prilog se proširuje, razvijaju se nove teze, prenose se nove informacije i dodaje se aspekt priče o običnim ljudima. Dobri intervjui se ne dešavaju sami od sebe, na njima se mora raditi.

Vrste intervjua[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje tri osnovna tipa intervjua:

  • Istraživačko - analitički intervju (temeljno razmatra predmet razgovora)
  • Informativni intervju (intervju u studiju u kome učestvuje i publika)
  • Emotivni intervju (cilj ovog intervjua je otkrivanje trenutnog raspoloženja osobe koja se intervjuiše)

Ova tri tipa ukazuju na bezbrojne mogućnosti i veštine vođenja intervjua, a neki autori navode i ove podtipove intervjua:

  • Informativni intervju (intervju koji se odnosi na neposredne događaje ili one koji će tek uslijediti. Uvijek se mora pripremiti predistorija ili pozadina događaja)
  • Istraživačko-analitički intervju (cilj ovog intervjua jeste da se uđe dublje i temeljnije u neki problem i da se ustanove uzroci ili predvide događaji)
  • Interpretativni intervju (postoje dva pristupa ovakvom intervjuu: prvi je da je to reakcija na neki događaj, a drugi da je to objašnjenje događaja)
  • Personalni intervju (može biti kratak ako je sa nekom slavnom ličnošću ili duži, mnogo više ispitivački, sa namjerom da razotkrije profil ličnosti)
  • Emotivni intervju (ovaj intervju proizlazi iz ličnog intervjua i verovatno je najosetljiviji u novinarstvu. Bavi se skrivenom stranom nečije ličnosti u koju mediji, često bez poziva, vole da zavire)
  • Zabavni intervju (ovaj intervju se uglavnom bavi lepšom stranom života i njegov osnovni cilj je da nasmeje publika)
  • Intervju u prvom licu (intervju u kome nema pitanja ili komentara reportera, pusti se samo slika i ton, odnosno snima se samo izjava osobe koa se intervjuiše)
  • Telefonski intervju (ovu vrstu intervjua treba izbjegavati zbog loših veza. Upotrebljavati ga samo u krajnjoj nuždi i to za kratke izjave)
  • Ankete ( poznatije kao vox populi, glas naroda ili javnosti. U elektornskim medijima često se koriste kratke izjave ili ankete da bi se čulo mišljenje javnosti
  • Ugrabljeni intervju (intervju sa ljudima koji ne žele da daju izjave, a reporter je odlučio da ih po svaku cenu dobije. Obično su kratki i mogu da sadrže nekoliko kratkih odgovora tipa "nemam komentar!" što je samo po sebi dovoljan komentar)

Priprema[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje tri bitna elementa o kojima treba voditi računa da bi se uradio dobar intervju. To su tema, ličnost i pitanja.

  • Izbor teme: U okvirima interesovanja celog društva ili jedne kategorije ljudi, sve može da bude tema intervjua. Neophodan je samo povod, motiv, aktuelan trenutak, a to je ili nova životna činjenica ili već registrovana informacija koja traži posebno objašnjenje i posebno društveno vrednovanje od strane kompetentne ličnosti.
  • Izbor ličnosti: Od izbora teme direktno zavisi izbor ličnosti. To su zapravo dve strane iste medalje, jer isto onako kako je važno pronaći odgovarajuću temu, neophodno je pronaći i pravu ličnost, onu koja će moći da pruži informaciju i da je objasni stručno i kompetentno.
  • Izbor pitanja: Osnovno je: pronaći pravu meru u postavljanju pitanja. Ona ne smeju da budu štura, suviše kratka. Pitanja moraju biti jezgrovita, da provociraju prave odgovore, da proistuču spontano u improvizovanom razgovoru.

Tehnike vođenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Prva stvar jeste učtivost koja će da popločati put za uspešan intervju. Čak i ako u intervjuu treba postavljati neka teška pitanja, nema opravdanja za neučtivost. Moguće je da se nastupi oštro, ili uporno, a mogu se i postavljati podpitanja. U idealnim okolnostima, s osobom koja će se intervjuisati će već pre intervjua razgovarati istraživač, producent ili sam novinar koji radi na prilogu. Ukoliko se pravi intervju sa više osoba, svi trebaju da dobiju korektnu minutažu. Ukoliko se pokrivaju izbori, svakoj od važnijih stranaka treba da se da ista minutaža. Glavne stvari pri vođenju su:

  • učtivost
  • smirenost i kontrola
  • opuštenost sagovornika
  • prolaženje kroz pitanja
  • izbjegavanje prekidanja sagovornika
  • izbjegavanje iznošenja tvrdnji
  • izbjegavanje svađa ili rasprava
  • prekinuti sagovornika samo ako skreće sa teme i ne daje vam odgovor na postavljeno pitanje

Završavanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Reči "i na kraju" nisu preporučene za vreme intervjua, zato što u međuvremenu može iskrnuti nešto drugo što zahteva pojašnjenje, a i sam izraz "i na kraju" zvuči pomalo neprikladno. Ako je potrebno da se označi kraj razgovora izraz "ukratko" može takođe da signalizuje završetak. Intervju bi trebalo da odjekne, nikako da bude mlak. Trebalo bi da se okonča na način koji celom razgovoru daje odvažan i nedvosmislen završetak.

Etička pitanja tijekom vođenja intervjua[uredi - уреди | uredi izvor]

  • kako postavljati pitanja o osjetljivim temama?
  • što učiniti ako se slučajno sazna za neriješen problem?
  • kakvu povratnu informaciju dati nakon intervjua?

Intervju u znanosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Važnu ulogu kao osnova za analizu i dokumentacijski rad imaju znanstveni intervjui na području jezikoslovlja, povijesti ili društvenim istraživanjima.

U medicinskoj dijagonostici liječnik može ispitati anamezu intervjuom.

Intervjui se obavljaju u području socijalnog rada, policijskim ispitivanjima, u službama za ljudske potencijale u poduzećima, u obrazovnim ustanovama, politici.

U kliničkoj psihologiji intervju je najčešće korišteno sredstvo i glavna je sastavnica kliničke obrade i procjenjivanja.

Povezani članci[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vještine vođenja infervjua, Glaynis M. Breakwell, Naklada Slap, 2001.
  • Novinarstvo u elektronskim medijima; Endrju Bojd; Clio; 2002.
  • Biti novinar; Dušan Slavković; Beograd; Naučna knjiga; 1988.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Intervju - Savjeti za selekcijski intervju