Imbibicija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Imbibicija (lat. imbibitio = usisavanje, upijanje, vlaženje, namakanje) je posebna vrsta difuzije kada se voda apsorbira u čvrste materije – koloide, izazivajući ogroman porast volumena. Primjeri uključuju apsorpciju vode sjemenke[1] i suho drvo. Bez pritiska imbibicije, klijanci nisu u stanju da izađu iz zemlje na otvoreno; bez toga, oni se vjerojatno ne bi mogli uopće razviti.[2]

Imbibicija je difuzija koja nastaje kretanjem vode skupa sa koncentracijskim gradijentom; sjemena i drugi takvi materijali su gotovo bez vode koju lahko upijaju. Potencijalni gradijent vode između apsorbenta i upijajane vode, od suštinskog je značaja za imbibiciju. Osim toga, za bilo koju supstancu koja upija bilo koju tečnosti, neophodan je afinitet između adsorbant i tečnosti.

Imbibicija nastaje kada vlažeća tečnost istiskuje nevlažnu tekućinuj, za razliku od isticanja gdje je bezvlažna faza potiskuje tečnost za vlaženje. Dva procesa su upravljana različitim mehanizmima. Jedan od primjera imbibicije koji se javlja u prirodi je apsorpcija vode putem hidrofilnih koloida. U takvim supstancama količini vode znatno doprinosi matriksni potencijal. Primjeri biljnog materijala koji pokazuju imbibiciju su suhe sjemenke prije klijanja. Imbibicija također može biti u vezi sa genetičkim satom koji kontrolira cirkadijske ritmove u Arabidopsis thaliana i (vjerojatno) drugim biljkeama. Drugi primjer je imbibicija u Amottovom testu.

Različite vrste organskih tvari imaju različite kapacitete imbibicije. Proteini imaju vrlo visok kapacitet imbibiranja, a zatim skrob manje, a celuloza najmanje. To je razlog zašto proteinske sjemenke graška nabubri više od skrobnih sjemenki pšenice.

Imbibicija vode povećava volumen imbibanta, što rezultira u imbibicijskom pritisku. Ovaj pritisak može biti ogromne jačine. Ova činjenica može dokazati cijepanja stijena umetanjem suhih drvenih stabljika u pukotine stijena i dodavanbjeme vodu, tehnika koja se koristi još od vremana kada su drevni Egipćani cijepali kamene blokove.[3][4]

Kožni implantati (djelimične i pune debljine) primaju kisik i ishrane putem imbibicije, održavajući ćelije do procesa stvaranja anastomoza i revaskularizacije kojima se ponovno uspostavljen novi dotok krvi u tim tkivima.

Također pogledajte[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Spoljne veze[uredi - уреди | uredi izvor]