Hrvatski dom u Vukovaru

Hrvatski dom je građevina u Vukovaru.

Nalazi se na adresi J. J. Strossmayera 20.

Namjena

Kao i svi drugi Hrvatski domovi, bio je nacionalne misije. Bio je predviđen biti mjestom njegovanja hrvatske narodne kulture, hrvatskog jezika, običaja, pismenosti. Trebao je biti središtem hrvatske svijesti. Po tome su bili slični sa Sokolskim domovima iz istog razdoblja i Prosvjetnim ognjištima iz doba NDH.

Smještaj

Nalazi se u glavnoj ulici Novoga Vukovara. Odmah do njega nalazi se barokno-klasicistička kapela sv. Roka i dvorac grofova Eltz. Perivoj ovog dvorca se sa zgradom oranžerije dvorca proteže do ove zgrade. Cjelinu se ovom zgradom činio je jednokatni hotel K lavu, s kojim je bio povezan. Prekoputa također su bile klasicističke građevine, kao rodna kuća Lavoslava Ružičke i kurije baruna Adamovića. U predvrtu je bio javni zdenac ("Minkičino vrelo"), koje je dao podići Milutin Tićak u spomen na svoje nesretno umrlo dijete (kćer); Tičak je 1945. bio nacionalno "nepodoban" te je bio prisiljen napustiti Vukovar, a prebjegao je u Kanadu. Kad je 1975. perivoj bio preuređivan, na mjesto tog zdenca stavljen je kip autora Vanje Radauša, koji je otuđen tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku.

Ovdje je djelovala u 19. st. njemačka škola građena u barokno-historicističkom stilu. Hrvatski se je dom u početku služio njenim prostorom. U blizini se nalazilo i srednjovjekovno groblje, no nije utvrđeno čije.

Povijest

Izgradnju ovog projekta iniciralo je 1919. godine Hrvatsko pjevačko društvo Dunav. Smatra se da je ovo društvo na neki način angažiralo Freudenreicha neka nekako pripremi idejno rješenje. Mogućnost mjesta gradnje zgrade nije još bila sigurna, budući da je planirano mjesto gradnje bilo na zemljišnoj parceli koja je onda još bila vlasništvom grofa Eltza.

Projektirao ju je poznati hrvatski arhitekt Aleksandar Freudenreich. Ova je građevina bila njegov prvi uspjeh kao arhitekt. Njegov je projekt dobio 1. nagradu.

Zgrada je građena od 1922. do 1923. godine.

Interijere su dekorirali poznati umjetnici kao što su Dragutin Renarić i drugi. Dosta je bilo secesijskih uradaka. Krasio ga je i dekorativni svečani zastor pozornice. Ukrasi su mu bili bordure, ovalni medaljoni s cvjetovima i utkani natpis "Hrvatska žena - Hrvatima Vukovara". Zastor je bio osebujne sudbine: članice onda zabranjenoga društva Hrvatska žena iz Zagreba donijele su ga potajice dan prije otvorenja, gotovo su ga prokriomčarile u zgradu.

Već 1946. počele su stvari koje su najavile ono što će uslijediti manje od pola stoljeća poslije. Članice Antifašističke fronte žena uklonile su sa zastora taj natpis. To je bilo prigodom neke proslave 8. prosinca 1946. godine. Upravni odbor Hrvatskoga doma uzaludno je uputio prosvjed GO-u Narodne fronte.

Uništavanje hrvatskih atributa nije stalo na tome. Indikativno je da je prizemlje Hrvatskog doma 1960-ih srušeno kao i obližnji klasicistički hotel K lavu. Novonastali "trg" bio je zapravo čistina, te je proširen "Centar za kulturu" arhitektonski neprimjerenim aneksom.

Dom se danas obnavlja. Na ulaznoj je hali bista Renea Matoušeka, tajnika Društva Hrvatski dom ubijenog u Domovinskom ratu. Bistu je izradio akademski kipar Mladen Mikulin.

Izvor

• Zlatko Karač, Đuro Šimičić: Hrvatski dom u Vukovaru... Arhivirano 2016-08-15 na Wayback Machine-u, Prostor 2[34] 15[2007] , str. 204.-223.

Vanjske poveznice

• Javna ustanova u kulturi - Hrvatski dom Vukovar