Hizb ut-Tahrir

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Hizb ut-Tahrir
((ar)) حزب التحرير
Osnivač Takijudin al-Nabhani
Vođa Ata Abu Rašta
Osnivanje 1953. (Jeruzalem)
Ideologija panislamizam, sunitski islamizam
Web-stranica
www.hizb-ut-tahrir.org

Hizb ut-Tahrir (arap. حزب التحرير, dosl. "Stranka oslobođenja") je međunarodna panislamistička i sunitska islamistička organizacija osnovana 1953. godine u Jeruzalemu. U početku je insistirala prije svega na političkoj borbi, da bi se nakon niza neuspješnih iskustava na tom polju sve češće okretala militantizmu.

Osnivač[uredi - уреди | uredi izvor]

Osnivač pokreta ili stranke je Takijudin al-Nabhani (19091979). Al-Nabhani se rodio u Haifi u Palestini gdje je stekao i svoje osnovno obrazovanje. Kasnije školovanje nastavio je u Dar al-Ulumu na kairskom Univerzitetu Al-Azhar. Po završetku studija vratio se u Palestinu gdje je neko vrijeme radio kao učitelj, a kasnije kao sudija u više palestinskih gradova. Nakon osnivanja države Izrael kao i veliki broj njegovih sugrađana biva protjeran u susjedni Libanon (1948). Kasnije će raditi kao profesor na Fakultetu islamskih nauka u Amanu gdje će 1953. godine osnovati Hizb ut-Tahrir. Nakon što je postavio temelje pokretu Takijudin al-Nabhani se u potpunosti posvetio širenju ideja pokreta i jačanju njegovog članstva. Djelovao je ne samo u Jordanu već i susjednoj Siriji i Libanonu. Umro je u Libanonu 1979. gdje je i pokopan. Nakon smrti osnivača vodeću ulogu u stranci uzima Abdul-Kadim Zalum, također rođeni Palestinac iz Hebrona (arap. al-Halil). Zalum je široj javnosti poznat po svoj knjizi Ovako je srušen kalifat, koja se smatra ideološkim pamfletom pokreta.

Učenje[uredi - уреди | uredi izvor]

Pripadnici Hizb ut-Tahrira za sebe tvrde da su samo jedna od islamističkih grupa, te da ne izlaze iz okvira sunitskog učenja. Prvobitni cilj za koji se zalažu jest osnivanje islamske države u nekoj od arapskih država koja će biti osnova za ujedinjenje svih muslimanskih zemalja. Ovo je podrazumijevalo da niti jedna država današnjice ne zaslužuje da nosi prefiks "islamska" i da niti jedno muslimansko društvo nije islamsko. Ideološko vodstvo je trebalo uložiti mnogo truda kako bi se članstvo uvjerilo u ovako radikalne postavke. Upravo zato je prva točka u metodologiji pokreta bila i ostala: ideološko pripremanje pojedinca, zatim grupe (odnosno čitave zajednice) za prihvaćanje njihove vizije islamizacije društva. Tek nakon okupljanja "kritične mase" ideološki potkovanih i odlučnih pojedinaca prelazi se na preuzimanje vlasti.

Za provođenje ovog plana u stvarnost ideolozi pokreta su napravili operativni plan prema kome su na vlast trebali doći za trinaest godina. Nije slučajno da su odredili broj od trinaest godina, jer je trinaest godina Muhamed proveo u Meki pripremajući muslimansku zajednicu za osnivanje islamske države u Medini. Kada se uspostava islamske države nije desila u predviđenom roku, izmijenili su plan dajući sebi dodatnih trideset godina za preuzimanje jedne od arapskih država. Insistiranje na tome da zemlja oko koje će se okupiti ostale muslimanske zemlje treba biti arapska je, prema mišljenju velikog broja analitičara, posljedica nacionalističkih tendencija pod kojima se pokret našao u prvim godinama svog osnivanja. Ideje arapskog nacionalizma su, preko osnivača Hizb ut-Tahrira koji je u ranim 1950-im bio jedan od zagovornika tada aktualnog arapskog nacionalnog buđenja, definirale ideološku pozadinu pokreta. Nacionalistički stavovi Takijudina al-Nabhanija se mogu jasno vidjeti u njegovoj knjizi Poruka Arapa koju je izdao 1950. odnosno tri godine prije osnivanja stranke. Glavne prepreke za neuspostavljanje islamske države u predviđenom roku al-Nabhani je sumirao u par točaka i time je definirao prioritetne probleme koje pokret mora riješiti:

  • neislamske ideologije koje se šire u muslimanskim zajednicama
  • obrazovni sistemi koje su uspostavili kolonizatori i koji baštine neislamsku tradiciju
  • razvoj određenih kulturno-umjetničkih disciplina (suprotstavljanje filmu, teatru i muzici koje po samoj njihovoj prirodi, neovisno o sadržaju, smatraju neislamskim)
  • konstatacija da muslimanska društva današnjice ne žive u skladu sa islamskim učenjem
  • demokratizacija muslimanskih društava (prema njihovom mišljenju demokratija i islam su dva isključiva pojma)

Borba protiv ovih i sličnih problema postati će okosnica djelovanja pokreta.

Druga ključna odrednica, pored arapskog nacionalizma, koja je odredila ideološki profil Hizb ut-Tahrira preko njenog osnivača jeste pripadnost al-Nabhanija pokretu Muslimanskog bratstva. Naime, al-Nabhani je duži niz godina bio član jordanskog ogranka ovog pokreta. Bio je redovan gost na svim njihovim skupovima, držeći prigodne govore na svim simpozijima i seminarima. U svojim predavanjima je često citirao tvrdnje ili prerađivao ideje Sajida Kutba. Međutim, nakon što je na jednom od svojih predavanja u Jeruzalemu kritizirao, ono što je on smatrao, pretjeranim insistiranjem dijela Muslimanske braće na promoviranju moralnih vrijednosti na račun drugih vidova islamističkog aktivizma, al-Nabhani je ušao u žučnu raspravu sa pripadnicima Muslimanskog bratstva nakon čega je počeo izdavati vlastite proglase. Kako bi dodatno argumentirao takvu kritiku napisao je knjigu Al-Takattul al-Hizbi ("Struktura stranke").

Njegovo odcjepljenje od pokreta i osnivanje vlastite stranke imalo je poražavajuće posljedice za popularnost Muslimanskog bratstva ne samo u Jordanu već i u svim drugim zemljama Bliskog Istoka gdje je djelovalo. Nije razlog tome bilo to što je al-Nabhani uspio pridobiti veći broj simpatizera Muslimanske braće već što je po prvi put zbunio širi sloj slabije obrazovanih arapskih masa, koji su generalno bili osnovna glasačka mašinerija Bratstva. Osnovna argumentacija članova Muslimanske braće kojom su nastupali pred sve izbore bila je do kosti pojednostavljena: mi predstavljamo "islamsku" opciju, a svi ostali "neislamsku". U nedostatku prosvijetljene građanske mase i institucija civilnog društva ovo je bila više nego prihvatljiva argumentacija koja je redovno davala dobre rezultate. Međutim, pojavom Hizb ut-Tahrira stvari su se zakomplicirale jer odtad su postojale dvije islamske opcije. Podrška Muslimanskoj braći je ubrzano opadala, a popularnost Hizb ut-Tahrira se povećavala.

Ideolozi Muslimanske braće su u više navrata pokušali razuvjeriti al-Nabhanija tražeći od njega da se ponovo vrati u okvire pokreta. Međutim, svi pokušaji su bili bezuspješni jer je on bio odlučan da istraje na svojoj verziji islamizacije društva. U više navrata i sam Sajid Kutb je vodio rasprave s al-Nabhanijem s istim ciljem. Ni to nije dalo rezultate. U skoro svim osvrtima na Hizb ut-Tahrir koje je izdao pokret Muslimanske braće navodi se jedan takav susret između Kutba i al-Nabhanija u Jeruzalemu 1953. na kraju kojeg je ovaj prvi izreko svoje kasnije često citirano mišljenje o tahrirovcima: "Pustite ih! Oni će završiti tamo gdje su Muslimanska braća počela".

Terorizam[uredi - уреди | uredi izvor]

Hizb ut-Tahrir se vodi kao teroristička organizacija u Rusiji i Kirgistanu, a u Njemačkoj je zabranjen.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]