Historija tiskarstva i nakladništva u Međimurju

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Tiskarstvo i nakladništvo je u Međimurju uhvatilo korijenje od vremena izuma tiskarskog stroja (16. st.), što ukazuje da je pisana riječ, tj. knjiga, bila glavno oružje u očuvanju integriteta tog kraja kao i u nastojanju da se Međimurje pripoji Hrvatskoj, usprkos dugogodišnjem nastojanju Mađarske, da asimilira ovaj najsjeverniji dio Hrvatske. Knjigom Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja, Vinka Žganca dokazana je pripadnost Međimurja Hrvatskoj. Ovo je samo jedan od mnogih ključnih elemenata koji govore o važnosti knjige, autora, nakladnika i tiskara za očuvanje i razvoj nekog kraja.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Značajan je izum tiskarskog stroja koji je omogućio brže umnažanje knjiga, a knjige su time bile tačnije i jeftinije. U Hrvatskoj relativno brzo dolazi do prihvaćanja tiskarskog umijeća, ako znamo da je oko 1450. godine nastao izum Johannesa Gutenberga, a godine 1483. je tiskana prva knjiga u Hrvatskoj, Misal po zakonu rimskog dvora – otisnuta glagoljskim pismom na staroslavenskom jeziku. Budući da na knjizi ne postoji podatak o tiskari, proučavanjem te inkunabule, stručnjaci su se sporili o samom mjestu tiskanja knjige, tj. da li je tiskana u Veneciji ili u Kosinju. Detaljnijom analizom knjige, u novije vrijeme, došlo se do zaključka da je tiskana na hrvatskom tlu. Bez obzira gdje je tiskana, postoje nedvojbeni dokazi da je prva tiskara na područiju današnje Hrvatske bila u Kosinju, jer je u njoj tiskan brevijar (1491.) godine. Druga glagoljska tiskara bila je u Senju gdje su 1494. i 1496. godine tiskane dvije knjige – drugo izdanje glagoljskog Misala i Sprovid općena. Nakon senjske tiskare, imamo tiskaru u Rijeci koju je osnovao modruški biskup Šimun Begna-Kožičić (1530.) i za vrijeme njenog dvogodišnjeg djelovanja, tiskana su četiri glagoljska djela. U tom prvom stoljeću tiskarstva, pojavljuju se i tiskare u Međimurju poput tiskare u Nedelišću u blizini Čakovca, ali i u drugim djelovima sjeverne Hrvatske poput tiskare u Varaždinu.

Tiskarstvo i nakladništvo u Međimurju (1570. - 1945. god.)[uredi - уреди | uredi izvor]

Naslovna stranica Pergošićeva "Decretuma", Nedelišće, 1574.

Gutenbergovo otkriće tiskanja knjiga pomoću pomičnih slova, rezultiralo je procvatom tiskarstva i nakladništva. U tom prvom razdoblju pojavljuje se i prva tiskara u Međimurju, i to u Nedelišću, pokraj Čakovca, u kojoj su tiskane knjige na srpskohrvatskom jeziku. Na poziv grofa Juraja IV. Zrinskog, koji je bio prihvatio protestantizam, u Nedelišće dolazi putujući tiskar Rudolf Hoffhalter (1570.), iz obližnje Lendave. Rudolf Hoffhalter, austrijski tiskar i grafičar podrijetlom iz Poljske i Švicarske, ostavio je mnogobrojne tragove o svom radu u tiskarstvu. Da je tiskara u Nedelišću zaista postojala, kao nepobitan dokaz imamo tiskanu knjigu iz 1574. godine, a to je „Decretum koteroga je Verbewczi Istvan diachki popiszal […]“ varaždinskog bilježnika Ivana Pergošića, što je u stvari prijevod latinskog pravnog spisa „Tripartitum opus juris consuetudinarii Regni Hungarie “ mađarskog pravnog pisca i političara Istvána Verböczyja. Tiskara u Nedelišću pripada među najstarije tiskare u Hrvatskoj (četvrta tiskara), a svakako je prva u kojoj su se tiskale kajkavske knjige, a "Decretum"...“ je najstarija tiskana kajkavska knjiga. Jedini primjerak ove knjige čuva se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a njezin je pretisak objavljen 2003. godine u izdanju Matice hrvatske Ogranak Čakovec i tiskarskog poduzeća Zrinski iz Čakovca. Postoje neke pretpostavke da su u toj tiskari u Nedelišću tiskane i knjige Mihajla Bučića ( Novi zakon, Kerstjanski nauk i Contra praensentiam corporis et sanguinis Christi in sacramento Eucharistiae), ali za takovu tvrdnju nema materijalnih dokaza, postoje samo pretpostavke.

Ta je tiskara iz Nedelišća, 1586. godine premještena u Varaždin, gdje je objavljena „PastillaAntuna Vramca, a godinu dana kasnije tiskara seli u Eberovo (Mađarska). U 17. stoljeću nema značajnijeg razvoja tiskarstva u Međimurju. Hrvatski pisci svoja su djela većinom tiskali u Veneciji, Beču ili Grazu. Tako su i poznati književnici iz obitelji Zrinski, koji su imali svoje posjede u Međimurju, primorani svoja djela tiskati u Beču – „ Adria Tengerenek Syrenaia“ (1651.) poznati je spjev Nikole Zrinskog. Petar Zrinski preveo je taj spjev na srpskohrvatski jezik pod naslovom „Adrianskoga mora sirena“, a tiskao ga je u Veneciji 1660. godine. Molitvenik „Putni tovaruš“ i knjiga gatalica „SibilaAna Katarina Zrinska također su tiskane u Veneciji 1661. godine.

Tiskarstvo u 18. st.[uredi - уреди | uredi izvor]

U 18. stoljeću počinje veći razvoj tiskarstva u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu. Međutim u Međimurju nema podataka o ponovnom pokretanju tiskarstva. Ovdje je tiskarstvo na kratko zamrlo. Bile su to burne godine, jer u razdoblju od 1720. do 1848. godine Međimurje je pod mađarskom upravom. Jezik u školi, crkvi i upravi je srpskohrvatski. Međimurje je za vrijeme bana Jelačića, 1848. godine pripojeno Banovini Hrvatskoj, ali samo nakratko, jer već nakon trinaest godina, 1861. godine, car Franjo Josip, Međimurje ponovo daje Mađarskoj.

Tiskarstvo u 19. st.[uredi - уреди | uredi izvor]

Odjeci ilirskog narodnog preporoda u Međimurju bili su skromni, međutim nakon ponovnog pripojenja Mađarskoj, sve je jači pritisak Mađara da provedu mađarizaciju,i tada počinje jak otpor svih žitelja Međimurja. Budući da je školstvo, prema priznanju samih Mađara, u Zaladskoj županiji bilo najrazvijenije u Međimurju, iz tog proizlazi da su Međimurci bili pretežito pismeni ljudi. Ta je činjenica pogodovala otvaranju još jednog „fronta“ mađarizacije – izdavanje dvojezičnih tjednih novina „Medjimurje-Muraköz“. Novine počinju izlaziti 1884. god., a o tome svjedoči sačuvani prvi broj novina od 18. svibnja 1884. Osnivač novina bio je čakovečki knjižar i tiskar Fülöp Fischel, koji je imao tiskaru u Čakovcu i Nagykanizsi. Prema zapisu kroničara u čakovečkom listu „Međimurje-Muraköz“ od 30. svibnja 1909. godine, iščitava se da je već drugi broj lista tiskan u Čakovcu, a to znači da je krajem svibnja 1884. godine u Čakovcu postojala tiskara.

Tako se, nakon više od tri stoljeća, u Međimurju ponovo javlja tiskarstvo. Međimurje u to vrijeme, druga polovina 19.stoljeća, ima razvijeno zanatstvo i manufakturnu djelatnost, te je potreba za tiskarskim uslugama bila velika. Tiskara Fülop Fischela ima zaposleno pet do deset radnika. U tiskari se tiska list „Medjimurje-Muraköz“, zatim popularni „Medjimurski kolendar“ koji je izlazio s prekidima od 1885. godine. Oko tog lista i tiskare, formirala se grupa građana koja je podupirala mađarizaciju, te su pisali i objavljivali svoja djela na mađarskom jeziku kao Karlo Zrinyi, autor knjige Csaktornya monografiaja: a var es varos tortenete s az 1901-iki nepszamlalas (Monografija grada Čakovca), originalno djelo objavljeno je 1905. godine na mađarskom jeziku u Tiskari Fülöp Fischel, kao i roman Hortyjeva ženidba, čiji je autor Szabo Zsigmund, liječnik iz Preloga, također objavljen na mađarskom jeziku u istoj tiskari.

Tiskarstvo u 20. st.[uredi - уреди | uredi izvor]

Koncem 19. i početkom 20. stoljeća javlja se i mlado pokoljenje ilirskih preporoditelja (Luka Purić, Ivan Novak i Vinko Žganec), koji se ističu svojom borbom protiv mađarizacije i objavljuju svoja djela na srpskohrvatskom jeziku, poput Luke Purića koji je 1907. godine objavio četiri knjižice u varaždinskim Hrvatskim Pravicama. Godine 1906. u Našim pravicama počinje izlaziti Povijest Međimurja, autora dr. Rudolfa Horvata, a 1907. godine dr. Ivan Novak u Zagrebu objavljuje Istinu o Međimurju. U tom istom razdoblju, 1912. godine u Zagrebu je tiskan hrvatski molitvenik iz Međimurja - Jezuš, ljubav moja, kojeg su objavili Lajtman, Kuhar i Lipnjak, a 1916. godine, u Zagrebu, u vlastitoj nakladi Vinko Žganec objavio je Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja. Međimurski pjesnik, Nikola Pavić, tiskao je svoju prvu zbirku pjesama na kajkavštini, Pozabljeno cvjetje, 1923. godine. Roman Međimurje: ispovijest jednog sutona, autora Đure Vilovića, objavljen je u Čakovcu, međutim neki mladi ilirski preporoditelji svoja su djela morali tiskati većinom izvan Međimurja, jer u Međimurju to nije bilo prihvatljivo.

Tiskaru Fülöpa Fischela pred Prvi svjetski rat, od obitelji Fischel kupuje Sandor Strausz. Tiskara nastavlja s radom istim intenzitetom. Zbog bolesti vlasnika, 1918. godine, tu tiskaru kupuje Ernest Balkany, koji je vlasnik još jedne tiskare u Lendavi. Neposredno nakon Prvog svjetskog rata i pripojenja Međimurja Državi SHS, tiskaru otkupljuje grupa dioničara koju su predvodili tadašnji napredni Međimurci – dr. Ivan Novak, ilirski preporoditelj, dr. Kovačić, Takšić i drugi. Jedan od suvlasnika tiskare bio je Vladimir Takšić, koji je vodio i veliku knjižaru u Čakovcu. Vladimir Takšić 1921. godine u cijelosti preuzima tiskaru koja radi sve do 1931. Također postoji podatak da je u isto vrijeme djelovala tiskara i knjigovežnica Vežić-Kraljek.

Takšićevu tiskaru 1931. godine ponovo otkupljuje Ernest Balkany za svog sina Ljudevita. U ovoj tiskari započinje raditi i Antun Šarec, osnivač još jedne tiskare u Čakovcu. Ljudevit Balkany vodio je ovu tiskaru sve do polovine drugog svjetskog rata. Tiskaru u ratno doba od Balkanya otkupljuje Franjo Dering i Antun Hunjak, a tiskara u to ratno vrijeme uglavnom tiska „Medjimurski kolendar“. Tiskara se nalazi u centru grada, u Ulici kralja Tomislava. U ratno doba Čakovec ima dvije tiskare. Neposredno pred okupaciju, 1941. godine Antun Šarec prodaje svoju tiskaru u Varaždinu (osnovanu 1936. godine), i osniva vlastitu tiskaru (Muraközi Katolikus Könyvnyomda – Csáktornya) u Čakovcu 1942. godine koja je bila smještena u današnjoj Ulici Otokara Keršovanija. Znači, tijekom rata u Čakovcu djeluje tiskara Dering – Hunjak i tiskara Šarec. U to ratno doba objavljena je zbirka pjesama, poznatog čakovečkog kipara Luje Bezeredija. Samostalna pjesnička zbirka pod naslovom Sóhajtás (Uzdah) tiskana je 1943. godine u Međimurskoj katoličkoj tiskari Antuna Šareca u Čakovcu. U toj se tiskari tiskaju i novine Murakóz – Megyimurje tijekom ratnih godine.

Nakon oslobođenja, obje su tiskare nacionalizirane. Tiskara Antuna Šareca u bombardiranju na završetku rata bila je jako oštećena, dok je tiskara Dering – Hunjakova ostala u boljem stanju, pa se u toj tiskari započelo sa kompletiranjem jedne tiskare u Čakovcu. Iz Šarecove tiskare prenijeta su sva upotrebljiva tiskarska slova, nekoliko tiskarskih strojeva, i „nova“ tiskara bila je opremljena osnovnim strojevima za početak daljnjeg rada.

Poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Almanah hrvatskog tiskarstva, nakladništva, novinstva, bibliotekarstva i knjižarstva. Zagreb: Horizont press<etc.>, 1997.
  • Bartolić, Z. Sjevernohrvatske teme: knjiga I. studije. Čakovec: Zrinski, 1980.
  • Kalšan, V. Međimurska povijest. Čakovec : V. Kalšan, 2006.
  • Stipčević, A. Povijest knjige. Zagreb:NZMH,1985.