Hipostaza arhonata

Izvor: Wikipedia

Hipostaza arhonata, poznata i kao Stvarnost vladara, je gnostički spis iz 3. vijeka pronađen u 20. vijeku u okviru knjižnice Nag Hamadi.[1]

Hipostaza arhonata predstavlja ezoterično tumačenje Knjige Postanka 1-6, djelomice u formi dijaloga otkrivenja između anđela i ispitivača. I premda je ova egzegeza primjer sveobuhvatnog helenističkog sinkretizma, najjasniji su njezini dijelovi židovski. Također, zbog jasno prisutnih kršćanskih obilježja, djelo možemo smatrati kršćanskim. Teološko je stajalište traktata gnostički orijentirano, uz moguć setijanski utjecaj.[1]

Hipostaza Arhonata govori o postojanju zlih arhonata (vladara) u kosmosu koji porobljavaju duhovni svet. Ovo je jedno od ključnih gnostičkih verovanja, koji su vlastitu duhovnu prirodu definirali u suprotnosti s pojmom vlasti koja porobljava. No, spis obećava da za kršćanske gnostike postoji nada, jer će njihova duhovna priroda biti trajnija od arhontske, a njihova nebeska sudbina slavnija. Vladari će na kraju nestati, a gnostici, djeca svjetlosti, spoznat će i slaviti Oca.[1]

Nastanak[uredi - уреди]

Datum nastanka djela provizorno je smješten u 3. stoljeće. Najkasniji mogući datum je kraj 4. stoljeća, kad je sabrana zbirka Nag Hammadi. Zbog razvijene gnostičke obrade i midraškog tumačenja biblijske građe, malo je vjerojatno da je spis nastao prije trećeg stoljeća. Pored toga, filozofska je orijentacija u 96,11-14 tipična za neoplatonizam trećeg stoljeća. Pitanje datuma i mjesta nastanka djela dodatno otežava mogućnost da je njegov današnji oblik rezultat naknadne kršćanske redakture, kojom je narativni izvor (tumačenje dijelova Knjige Postanka) kombiniran sa soteriološko-eshatološkim diskursom, pri čemu su oba smještena u kršćanski kontekst.[1]

Opće je prihvaćeno da je Hipostaza Arhonata, kao i drugi tekstovi iz zbirke Nag Hammadi, prijevod sa grčkog. Ipak, mogućnost da se u nekim dijelovima teksta išlo na igru riječi na koptskome jeziku, upućuje na egipatsko porijeklo.[1]

Sadržaj[uredi - уреди]

Spis počinje tako što anonimni hrišćanski učitelj razgovara sa učenikom koji hoće da zna šta je „veliki apostol" Pavle mislio kad nas je upozorio da „naš rat nije s krvlju i telom, nego s poglavarima i vlastima, i su upraviteljima tame ovog sveta, s duhovima pakosti ispod neba" (Poslanica Efežanima, 6: 12). Da bi odgovorio na učenikovo pitanje, učitelj piše tajno otkrovenje nazvano Stvarnost vladara, jer, kaže on „ti pitaš o stvarnosti (kosmičkih) vladara." Učitelj objašnjava da je „njihov učitelj (Bog hebrejske Biblije) slep; zbog njegove moći, neznanja i arogancije, on je rekao,... 'Ja sam Bog, i drugog nema'." Ali učitelj tad kaže:

Rekavši to, ogrešio se o svemir. I čuo se glas odozgo, iznad sfere apsolutne moći, koji reče: „Grešiš, Samaele" (što znači „bog slepih")... A on reče: „Ako je neko drugi postojao pre mene, neka mi se pokaže!" I odmah, Mudrost ispruži prst i uvede svetlost u materiju... A on reče svom porodu: „Ja sam bog celine". A Život, kći Vere-Mudrosti, uzviknu: „Grešiš, Saklase - (što znači „budalo"). I dok mu disaše u lice, njen dah postade vatreni anđeo, i taj anđeo ga sveza i baci u Tartir ispod ambisa.[2]


Nakon uvoda u kojem se navode riječi apostola Pavla, Hipostaza Arhonata razvija svoju mitološku narativu. Glavni su likovi u ovoj mitološkoj drami slijepi vladar Samael, također zvan Saklas ("budala") i Yaldabaoth, koji huli protiv božanskog; potom duhovna Žena, koja budi Adama i nadmudruje pohlepne vladare; zmija, podučavateljica, koja savjetuje muškarca i ženu da jedu plodove stabla koje su vladari zabranili; te Noreja, Evina kći, nevina u naravi i uzvišena u znanju. Prema Stvarnosti vladara, Samael i njegove kolege „vladari tame", a ne pravi Bog, stvaraju Adamovo fizičko telo (Postanje 2: 7), „stavljaju ga u vrt Edenski, da ga radi i da ga čuva" (Postanje 2: 15), a zatim ga uspavljuju i od njegovog rebra prave mu ženskog partnera (Postanje 2: 21-22).[2] Isti vladari zabranjuju Adamu da jede voće s Drveta znanja, da mu ono ne otvori oči za istinu, jer su bili ljubomorni i želeli da njime vladaju. Kada su im se Adam i Eva, prosvetljeni ženskim duhovnim principom, koji se Evi pojavljuje u zmijskom obličju, usprotivili, vladari su prokleli ženu i zmiju, i isterali Adama i Evu iz raja:

Štaviše, bacili su čovečanstvo u veliku zabunu i život ispunjen argatovanjem, dirinčenjem, kako čovečanstvo, zauzeto svetskim poslovima, ne bi imalo prilike da se posveti svetom duhu.[2]


Prema ovom spisu, ljudska situacija - rad, brak i rađanje dece - nije dar božanskog blagoslova, već znak ropstva kosmičkim silama, koje ljudskim bićima onemogućuju da spoznaju svoje urođene sposobnosti za duhovno prosvetjenje. Ovi radikalni hrišćani veruju da većina čovečanstva, uključujući tu većinu hrišćana, postala plen vladara i stoga, poput većine Jevreja i pagana, živi u seksualnom, društvenom i ekonomskom ropstvu.[2] Međutim, postoje ljudi - u ovu grupu autori ubrajaju sebe - čije su se oči otvorile, i koji postaju svesni božanskog izvora svih ljudskih, i njih samih, izvora duboko skrivenog u običnom iskustvu. Prototip duhovno probuđene osobe jeste Evina kći Norea. Kad su „vladari" pokušali da je zavedu i prevare, Norea doziva Boga i prima božansku pomoć. Anđeo Eleleth (čije hebrejsko ime znači „razumevanje") objašnjava joj kako su ove korumpirane i ograničene sile zavladale svetom, uveravajući je da ona ne pripada njima, već višim silama - Ocu celine, njegovoj emanaciji i „kćeri" Mudrosti, i božanskom Životu:

Ti i tvoje dete ste iz više sfere; ove duše potiču iz neuništive svetlosti. Stoga vam vladari ne mogu prići, zbog duha istini koji je u njoj; a svi koji znaju ovaj metod žive besmrtni usred umirućeg čovečanstva.[2]


Analiza[uredi - уреди]

Hipostaza Arhonata je djelo gnostičkog učitelja namijenjeno poučavanju čitatelja. Ovo delo ima funkciju hrabrenja i umirivanja nesigurne zajednice, koja je po svoj prilici snažno osjećala pritisak glavne kršćanske struje, koja je sebe smatrala ortodoksnom, a ostale heretičkima.[1] Koristeći raniju građu, autor govori s pozicije autoriteta, čak i u dijelu anđeoskog otkrivenja, gdje je razgovor vođen u trećem licu. Njegovo čitateljstvo je kršćanska gnostička zajednica, koja prihvaća Pavla, upućena je u Stari i Novi zavjet, kao i u židovsku literarnu predaju, uključujući i predaje otkrivenja.[1]

U ovom spisu se tvrdi postojanje arhontskih vladalaca, oni nisu fiktivni, oni stvarno postoje. Za gnostike je to užasna stvarnost, a njihova je duhovna priroda suprotna i protivna ovim vladajućim i porobljavajućim vlastodršcima. Kao što ovaj spis i obećava, gnostici se mogu nadati nebeskoj slavi, jer će njihova duhovna priroda biti trajnija od samih arhonata. Na kraju, arhonti će nestati, a gnostici, deca Svetlosti, spoznaće Oca i večno živeti.[3]

Postoji jasna veza između Hipostaze Arhonata i O podrijetlu svijeta, koji je u Kodeksu II knjižnice Nag Hamadi neposredno slijedi. Moguće je da oba teksta dijele isti izvor.

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]