Himjarsko Kraljevstvo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Kraljevina Himjar
مملكة حِمْيَر
Kraljevina
oko 110. pne.520   
Lokacija
Lokacija
Glavni grad Zafar
Sana (od 500e)
Jezik/ci Himjarski jezik
Religija paganizam, judaizam, kršćanstvo
Politička struktura Kraljevina
Historija Antika
 - Uspostavljena oko 110. pne.
 - Ukinuta 520

Kraljevina Himjar ili samo Himjar (arapski: مملكة حِمْيَر), za antike su Grci i Rimljani zvali Homersko kraljevstvo, prostiralo se na jugozapadu Jemena. Korijeni ovog kraljevstva sežu do 110. pne.. Sjedište ovog kraljevstva bio je grad Zafar, pred kraj je to postala Sana. Kraljevina Himjar uspjela je osvojiti susjedna kraljevstva; Saba oko 25. pne., Kataban oko 200 i Hadramaut oko 300 Himjar je bio u vječnim borbama i mirenjima sa susjednom Sabom s različitim ishodima, - sve je to prekinuto oko 280 godine, kad je Himjar napokon konačno zauzeo Sabejsko kraljevstvo[1].

Povijest[uredi | uredi kod]

Kraljevina Himjar bila je dominantna država Južne Arabije sve do 525 Privreda ove kraljevine temeljila se na robovlasničkoj poljoprivredi i trgovini egzotičnim robama (tamjan, smirna, slonovača, zlato i robovi). Himjar koji se prostirao na rogu Južne Arabije, kontrolirao je pomorski put Crvenim Morem, a ono je povezivalo Afriku i Sredozemlje.

Novčić Kraljevine Himjar (imitacija Augustova novčića iz 1. st.)

Himjar od 115. pne. do 300. godine ne.[uredi | uredi kod]

U ovom periodu, Kraljevina Himjar uspjela je zauzeti susjedno Sabejsko kraljevstvo, tad je i preseljen glavni grad iz Mariba u Zafar (Rajdan). Ruševine Zafara i danas su vidljive u podnožju planine Mudavar, blizu grada Jarima. Pred kraj ovog razdoblja započelo je doba stagnacije i pada moći kraljevstva. Trgovina tamjanom nije više bila tako unosna, jer su Nabatejci kontrolirali sjever i Hidžaz, a Rimljani plovidbu Crvenim morem, nakon što su pokorili Egipat, Siriju i arabijske zemlje sjeverno od Hidžaza. Ono što je bilo još gore Himjar su zahvatile unutrašnje plemenske svađe i ratovi. Zbog svega gore navedenog brojne Katanske porodice (stanovnici Himjara) razmilili se i raselili po cijeloj Arabiji.

Karta "Homerskog kraljevstva"

Himjar od 300. godine do širenja islama po Jemenu[uredi | uredi kod]

Ovo vrijeme obilježili su veliki nemiri i brojni unutrašnji sukobi i ratovi. Sve to iskoristilo je Kraljevstvo Aksum iz prekomorske Etiopije, koja je napala na najbliže prekomorske zemlje Tihamu i Najran po prvi put 340. Aksum je vješto koristio stalne unutrašnje plemenske sukobe između Hamdan i Himjara, tako da je zauzeo jug Arabije i držao ga pod okupacijom Tihamu i Najran sve do 378, kad su jemenska plemena uspjela istjerati Aksumite. Nakon teških oštećenja Brane Marib (za velikih povodnja oko (450 ili 451) Himjar je toliko oslabio da ga je to dovelo do konačnog sloma.

Za nekoliko kraljeva Himjara se zna da su tokom 5. st., prihvatili judaizam. Arapski poluotok bio je mjesto gdje su se prelamali interesi između kršćanskog Bizanta i zaratustričke Perzije. Neutralnost, i zadržavanje dobrih trgovinskih odnosa s oba dva carstva, bilo je bitno za prosperitet arabijskih trgovačkih puteva. Zbog tog neki današnji naučnici misle da je izbor judaizma bio pokušaj zadržavanja neutralnosti.[2] Bizantski carevi su uvijek priželjkivali da ovladaju nad Arapskim poluotokom i tako prošire svoj utjecaj, ali i da pomoću toga kontroliraju trgovinu egzotičnom robom i pomorski put do Indije. Bizant se nadao da će to uspjeti napraviti i bez vojničkog osvajanja, - jednostavnim obraćenjem tada poganskih Arapa na kršćanstvo, nešto slično napravili su u Etiopiji. Ali osim početnih uspjeha po sjevernim dijelovima Arabije, po ostaloj Arabiji imali su vrlo bijedne rezultate.

Postoji naravno i jedna historijska legenda o širenju judaizma po Himjaru. Ona ide ovako, negdje oko 500, kralj Himjara, Abu-Kariba Asad, poduzeo je ofenzivu na sjevernu Arabiju, željevši tako suzbiti bizantski utjecaj. Njegova vojska dospjela je do Jatriba, i zauzela ga bez otpora, potom su krenuli dalje na sjever ostavljajući kraljeva sina kao upravitelja. Međutim tek što su malo odmakli do njih je dospijela vijest da su stanovnici Jatriba ubili Abu-Karibovog sina, zbog tog je očajni Abu-Karib okrenuo vojsku na grad želivši osvetiti svog sina. Posjekao je sve palme oko grada (od tog su mještani Jatriba živjeli) i postavio dugotrajnu opsadu grada. Židovi Jatriba borili su se uz bok sa svojim poganskim sumještanima da obrane svoj grad. Tokom duge opsade Abu-Karib je teško obolio. Dva židovska svećenika; Kaab i Assad dočuli su za nesreću svojih neprijatelja, otišli su u logor kralja Abu-Kariba i uz svoje medicinsko znanje uspjeli ga izlječiti, usput su ga zamolili da prekine opsadu i ponudili mu mir. Apel ove dvojice mudraca urodio je plodom, - priča nadalje govori da je Abu-Karib doista prekinuo opsadu, ali i to da je nakon toga prihvatio judaizam zajedno sa cijelom svojom vojskom. Na njegovo inzistiranje, ta dva mudraca krenula su s njime u Himjar, da prošire judaizam. Kralj je zahtjevao od svojih podanika da prigrle judaizam, što su mnogi i učinili. Ali to nije teklo bez otpora, mnogi ipak to nisu napravili, tako da je ipak polovica ostala paganska.

Vladavina Abu-Kariba nakon njegova obraćenja na judaizam nije dugo potrajala. Ne zna se pouzdano kako je skončao, neki pretpostavljaju da su ga ubili vlastiti vojnici izmoreni njegovim stalnim ratničkim pohodima. U svakom slučaju po njegovoj smrti na tron se popeo paganski - Du-Šanatir.

Jezik kraljevstva[uredi | uredi kod]

Po Himjaru se govorio izumrli himjaritski jezik (Semitski jezik) kojim se govorilo po jugo zapadnoj Arabiji do 10. st..

Sabejski i Himjarski kraljevi[uredi | uredi kod]

Ime vrijeme (okvirno)
Mabad 115.-100. pne.
Sumhuali Darih III. 20.-5. pne.
Damarali Vatar Juhanim 5 . pne. - 20.
Jadail Vatar II. 20.-25.
Damarali Bajin II. 25.-45.
Karibil Vatar Juhanim I. 45.-60.
Damarali Darih 70.-80.
Juhakam 80.-85.
Karibil Bajin III. 85.-90.
Našakarib Juhamin I. 90.-100
Rabšams Nimran 100.-110.
Ilšarah Jadab I. 110.-125.
Vatar Juhamin 125-135
Sadšams Asra 135.-145.
Jasir Juhasdik 140-145
Damali Juhabir I. 145.-160.
Taran I. 160.-170.
?
Taran II. Jaub Juhanim 220.-225.
Liaz Juhanuf Juhasdik 225.-230.
Šamar Juhamid 230.-245.
Karibil Ajfa 245-265
Jasir Juhanim I. 275-285.
Šamar Juhariš 238.-300..
Jasir Juhanim II. 300.-310.
Damarali Juhabir II. 310.-315.
Taran Juhanim 315-340
Malkikarib Juhamin I. 340-345
Karibil Vatar Juhanim III. 345-360
(Hasan) Malkikarib Ju(ha)min II. 375-410
Daramar Ajman II. 375-410
Abukarib Asad 410-435
Hasan Juhamin 436-440
Šarabil Jafur 440-458
Šarabil Jakuf 458-485.
Madikarib I. Janum 485-490
Abd-kulalum 490-495
Martadilum Januf 495-505.
Madikarib II. Jafur 505-517
Jusuf Asar Jatar (Du Nuvas) 517-525
Simjafa Ašva 525-536
Abraha 536.-570.

Pogledajte i ovo[uredi | uredi kod]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. M. A. Bafaqīh: L'unification du Yémen antique. La lutte entre Saba’, Himyar et le Hadramawt de Ier au IIIème siècle de l'ère chrétienne. Paris, 1990 (Bibliothèque de Raydan)] (fr)
  2. "The Jewish Kingdom of Himyar (Yemen): Its Rise and Fall," by Jacob Adler, Midstream, May/June 2000 Volume XXXXVI No. 4

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Alessandro de Maigret: Arabia Felix, (Rebecca Thompson), London: Stacey International, 2002. ISBN 1-900988-07-0 (en)
  • Andrej Korotajev: Ancient Yemen. Oxford: Oxford University Press, 1995. ISBN 0-19-922237-1. (en)
  • Andrej Korotajev: Pre-Islamic Yemen. Wiesbaden: Harrassowitz Verlag, 1996. ISBN 3-447-03679-6. (en)
  • M. A. Bafaqīh: L'unification du Yémen antique. La lutte entre Saba’, Himyar et le Hadramawt de Ier au IIIème siècle de l'ère chrétienne. Paris, 1990 (Bibliothèque de Raydan, 1) (fr)
  • P. Yule: Himyar Late Antique Yemen/Die Spätantike im Jemen, Aichwald, 2007, ISBN 978-3-929290-35-6 (de)
  • Zafar Yule:The Capital of the Ancient Himyarite Empire Rediscovered, Jemen-Report 36, 2005, 22-29 (en)

Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]