Herbarij
Herbarij (lat. herbarium) je zbirka prešanoga sušenog bilja. Biljke se lijepe na listove papira (herbarijske arke) i razvrstavaju po vrstama, rodovima i porodicama. Uz svaku biljku se na herbarijskom arku nalaze naziv herbarijske zbirke, latinsko ime biljke, nalazište, tj. mjesto gdje je biljka ubrana, zatim stanište, tj. ekološke značajke nalazišta, datum sakupljanja, ime sakupljača i ime onoga tko je biljku odredio (determinirao), a mogu biti navedeni i drugi važniji podatci.
Povijest[uredi | uredi kod]
Početkom 16. stoljeća Luca Ghini, profesor botanike sa Sveučilišta u Bologni, počeo je sušiti biljke pod pritiskom i sakupljati ih u zbirku - herbarij. Vrlo brzo tu su tehniku prihvatili botaničari širom Europe i svijeta pa je do danas nezamjenjiva u čuvanju i proučavanju biljnog materijala. Ako se herbarij pravilno čuva i održava, može trajati neograničeno. Tako su najstarije zbirke starije od 500 godina, a još su u itekako upotrebljivom obliku. Herbarijske zbirke vrlo su bitan komparativni materijal u mnogim taksonomskim i florističkim i geobotaničkim istraživanjima, pa se najčešće nalaze uz botaničke institucije i prirodoslovne muzeje.
Herbariji u institucijama[uredi | uredi kod]
Tri najstarija herbarija na svijetu nalaze se u Kasselu (Njemačka) iz 1569., Bologni (Italija) iz 1570. i Baselu, (Švicarska) iz 1588. Neki od najvećih herbarija su Muséum National d'Histoire Naturelle u Parizu (Francuska) s 10 500 000 primjeraka, Komarov Botanical Institute u Sankt Peterburgu (Rusija) i Conservatoire et Jardan Botanique u Ženevi (Švicarska) s više od 5 000 000 primjeraka.
U Hrvatskoj postoji nekoliko važnijih herbarija, od kojih su najveći Herbarium Croaticum (herbarij Botaničkog zavoda Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu) i Herbarij Ive i Marije Horvat. U Hrvatskoj ima nekoliko herbarijskih zbirki. Najveća je u Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta u Zagrebu. Uspostavljen je 1880. a sastoji se od dva dijela: hrvatski herbarij (Herbarium Croaticum), u kojem je zastupljena pretežito hrvatska flora, s oko 180 000 primjeraka i opći herbarij (Herbarium generale) s oko 100 000 biljaka iz mnogih područja svijeta. Također je značajan Herbarij Ive i Marije Horvat, uspostavljen 1918. smješten u Botaničkom vrtu u Zagrebu s oko 78 000 primjeraka gdje su pohranjene uglavnom biljke iz Hrvatske i ostalih područja jugoistočne Europe.
Velike herbarijske zbirke, u kojima je veliki broj biljaka hrvatske flore, nalaze se u Beču i Budimpešti jer su, osobito u XIX. stoljeću, hrvatsku floru istraživali mnogi inozemni istraživači.
Izrada herbarijuma[uredi | uredi kod]
Priprema[uredi | uredi kod]
- Priprema za prikupljanje i herbarizovanje biljaka za zbirku podrazumeva pripremu ličnih stvari za teren, ali i pribor i materijal za rad na terenu, kao i za rad u kabinetu. Priprema podrazumeva i adekvatan nivo znanja iz botanike i ekologije.
- Osim odgovarajuće odeće i obuće, od ličnih stvari je moguće poneti i pribor za prvu pomoć i lekove, kao i baterijsku lampu.
- Pribor za rad na terenu čine: plastične i papirnate kese, nož i lopatica za iskopavanje biljaka, sekira, testera, vrtlarske makaze, kako obične, tako i one sa cevastom drškom, dleto, čekić, kuka, džepni nožić, lupa, pinceta, sveska, olovka, etikete, teglice, epruvete, hartija za presovanje i sušenje biljaka, kompas, topografska karta, herbarske korice, herbarska pres-mreža.
- Pribor za rad u kabinetu čine: stona i binokularna lupa, pribor za disekciju i preparisanje biljaka, herbarska hartija, trajne herbarske etikete, karton, kutije, koverte, bočice, kese i naravno, potrebna literatura. U toku presovanja biljaka, ali i kasnije u cilju čuvanja zbirke, makar jednom godišnje je potrebno koristiti sanduk za dezinfekciju herbara. To je veći, okovani plehani sanduk koji je hermetički zatvoren. Na njegovo dno se postavlja vodonik-disulfid u otvorenoj posudi tako da isparava i pri tome uništava insekte koji nisu poželjni u herbaru. U ovom sanduku biljke se ostave 24 časa.[1]
Sakupljanje biljaka[uredi | uredi kod]
Izlazak na teren podrazumeva prethodno planiranje maršrute, kako bi se obišlo što veće područje i što raznovrsnija staništa. Sa jednog staništa se prikuplja nekoliko primeraka iste vrste u slučaju da se jedan primerak ne ispresuje dobro. Ovo pravilo ne važi za retke i ugrožene vrste. Potrebno je, gde je to moguće, uzimati biljke sa svim njihovim organima, a ne tek cvet ili list. Takođe, potrebno je paziti da izdanci ne sadrže previše listova, jer tokom presovanja će se lepiti jedan za drugi i teže će se uočavati njihov oblik i detalji. Uzimaju se primerci srednje veličine, koji su reprezentativniji od suviše velikih ili malih. Radi bolje determinacije parazitskih biljaka, potrebno ih je uzimati sa domaćinom. Poželjno je svaku biljku brati u različitim godišnjim dobima jer im se razlikuju faze listanja, cvetanja i plodonošenja. Semena biljaka se sakupljaju u označene koverte. Kod biljaka čija je boja nepostojana, odnosno, gubi se u toku presovanja, potrebno je skicirati biljku ili fiksirati cvet u teglicu. To se radi i kod biljaka koje su teške za determinaciju. Kod mahovina je bitno prikupiti i gametofit i sporofit, a presuju se nekoliko dana tako što se menja hartija svakih nekoliko sati.[1]
Presovanje[uredi | uredi kod]
Pre presovanja je potrebno odstraniti suvišne delove biljke, ali tako da se ne naruši njihov opšti izgled. Zapravo, smisao presovanja je da se biljka predstavi reprezentativno, pa je potrebno da u što većoj meri ona sačuva svoj oblik i boju pojedinih organa. Zato se koriste mnoge tehnike, pa tako da bi se sačuvala boja listova četinara oni se popare ključalom vodom ili se na kratko vreme potope u rastvor alkohola. Teškoće pri presovanju postoje kod podzemnih organa i najviše kod cvetova, pa se pri tome koriste posebni postupci, kao i pribor, poput higroskopne vate, na primer.[1]
Obrada materijala[uredi | uredi kod]
Obrada materijala podrazumeva determinaciju biljaka. I za ovaj postupak se koristi odgovarajući pribor, gde značajnije mesto zauzima literatura. To su zapravo tzv. ključevi.[1]
Izrada herbara[uredi | uredi kod]
Koje će vrste činiti zbirku zavisi prvenstveno od njene namene, odnosno šta njome treba da se prikaže. Obično se prave zbirke vrsta jedne oblasti, ali one mogu sadržavati i samo lekovite ili autohtone vrste na primer. Biljke se najčešće sortiraju po taksonomskim grupama. Ako je u pitanju veći herbarijum, moguće je napraviti katalog radi lakšeg snalaženja.[1]
Literatura[uredi | uredi kod]
Eksterni linkovi[uredi | uredi kod]
- Herbarijum Josifa Pančića Arhivirano 2009-05-26 na Wayback Machine-u