Heliofita
Biljke sunčanice ili heliofite su za nesmetanu izgradnju sopstvenih strukura i metabolizma prilagođene na staništa s vrlo jakom osunčanošću. Takve biljke su, na primjer, divizma, vrijesak, majčina dušica i meki čičak, bijela djetelina, većina ruža i duge. Oni su česte na otvorenim terenima, stijenama, livadama, planinskim pašnjacima i dugim prisojnim pozicijama.[1][2]
Posebna obilježja ovih biljaka uključuju grube sitne listove sa dlačicama i voštanu zaštitu od prekomjernog svjetlosnog zračenja i gubitka vode. Građa listova razlikuje se od ostalih po čestim dvostrukim palisadnim slojevima. Hloroplasti imaju zaštitne pigmentne dodatke kao što su karotenoidi i enzimi, te akumulirane reaktivne vrste kisika da se izbjegne toksični učinak. Osim toga, tu su još i stome na listovima i zelenim izdancima, kako bi se omogućila bolja razmjena plinova. To ujedno povećava i mogućnosti fotosinteze.[3][4]
Za razliku od biljaka sjene, heliofite imaju visok tačku kompenzacije svjetlosti, a za to im je potreban veći intenzitet osvjetljenja za efikasno usvajanje ugljen-dioksida. Lišće sunčanica, u tom pogledu, ima vrlo velike kapacitete, do
. Međutim, one imaju i veći bazni metabolizam u odnosu na ostale listove.
Povezano[uredi | uredi kod]
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1.. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8.
- ↑ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2.. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6.
- ↑ Walter S Judd, Walter S.; Campbell, Christopher S.; Kellogg, Elizabeth A.; Stevens, Peter F.; Donoghue, Michael J. (2007). Plant systematics: a phylogenetic approach. (1st ed. 1999, 2nd 2002) (3 izd.). Sinauer Associates. ISBN 0-87893-407-3. Pristupljeno 29 January 2014.
- ↑ Simpson, Michael G. (2011). Plant Systematics. Academic Press. ISBN 0-08-051404-9. Pristupljeno 12 February 2014.