Harold Gillies

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Sir Harold Gillies
Sir Harold Gillies.jpg
Rođenje 17. lipnja 1882.
Novi Zeland Dunedin, Novi Zeland
Smrt 10. rujna 1960.
Ujedinjeno Kraljevstvo London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Polje medicina
(otorinolaringologija, plastična kirurgija)
Alma mater Gonville and Caius College
Poznat po plastična kirurgija
korekcija spola

Sir Harold Delf Gillies (Dunedin, 17. lipnja 1882. – London, 10. rujna 1960.) je bio novozelandsko-britanski otorinolaringolog koji se danas smatra "ocem" plastične kirurgije.

Privatni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Gillies je rođen u Dunedinu, Novi Zeland. Studirao je medicinu na Cambridgeu, gdje je unatoč ukočenom laktu (kojeg je zadobio kao dijete spuštajući se niz rukohvat) bio odličan veslač. Gillies je oženio Kathleen Margaret Jackson 9. studenog 1911. u Londonu.

Uz karijeru kirurga, bio je doličan golfer i šaljivac. Dugo godina živio je u srcu londonskog Hampstead Villagea.

Karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Mornar Walter Yeo bio je ozlijeđen tokom Jutlandske bitke i smatra se kako je upravo on, 1917. godine, postao prva osoba koja se podvrgnula plastičnoj kirurgiji. Na fotografiji su prikazana stanja prije (desno) i poslije (lijevo) operacije koju je izvao Gillies.

Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata, pridružio se je Kraljevskim vojnim medicinskim snagama. U početku smješten u Wimereuxu, u blizini Boulogne, radio je kao pomoćnik francusko-američkog zubara, Valadiera, kojem nije bilo dopušteno operirati bez nadzora, ali je pokušavao razviti rad na ozljedama čeljusti. Gillies se vrlo zainteresirao za rad i po povratku u Englesku, nagovarao je glavnog kirurga vojske, Arbuthnot Lanea, da bi u Vojnoj bolnici u Cambridgeu trebalo osnovati odjel za ozljede lica.

Zbog povećanih potreba, ubrzo je osnovana nova bolnica u Sidcupu, koja se bavila liječenjem ozljeda lica. Bolnica je otvorena u lipnju 1917. i ukupno je imala 1,000 kreveta. U njoj su Gillies i njegovi kolege razvili mnoge tehnike plastične kirurgije; učinjeno više od 11,000 operacija na preko 5,000 bolesnika. Za svoje zaluge u ratu, Gillies je postao vitez u lipnju 1930. godine.

Privatna praksa[uredi - уреди | uredi izvor]

Između dva rata, Gillies je imao poznatu privatnu ordinaciju s mnogim poznatim pacijentima. Puno je putovao, predavao i širio svoje znanje o najnovijim tehnikama diljem svijeta. Godine 1930., Gillies je pozvao svog rođaka, Archibalda McIndoea, da mu se pridruži. To je bio trenutak kada se McIndoe posvetio plastičnoj kirurgiji, koja će ga kasnije proslaviti.

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Gillies je bio savjetnik pri Minstarstvu zdravstva, Ratnom zrakoplovstvu i Admiralitetu. Naučio je mnoge liječnike Commonwealtha kako obavljati plastične operacije.

Operacije promjene spola[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1946., Gillies je, zajedno s kolegama, načinio prvu operaciju promjene spola na Michealu Dillonu, koji je želio postati žena. Godine 1951., Gillies zajedno s kolegama načinio i prvu operaciju promjene spola na ženi, Roberti Cowell, tehnikom koja je postala standard sljedećih 40 godina.

Godine 1956., nakon ukupno 51 godine, Gillies je posjetio rodni Novi Zeland.

Smrt[uredi - уреди | uredi izvor]

Dana 3. kolovoza 1960. godine, Gillies je zadobio blagu cerbralnu trombozu dok je, u dobi od 78 godina, odrađivao tešku operaciju na oštećenoj nozi osamnaestogodišnje djevojke. Preminuo je 10. rujna iste godine u Londonu, ostavivši za sobom vrijednost od samo 21,161.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Meikle, Murray C. (2013) (Hardback). Reconstructing Faces: The Art and Wartime Surgery of Gillies, Pickerill, McIndoe and Mowlem. Dunedin: Otago University Press. ISBN 978-1-877578-39-7. 
  • Pound R. Gillies: Surgeon Extraordinary. Michael Joseph. 1964.
  • Slevin, Tom. ‘The Wound and the First World War: ‘Cartesian’ Surgeries to Embodied Being in Psychoanalysis, Electrification and Skin Grafting’ in Body and Society (Volume 14, No.2 2008) pp. 39–61.
  • Miranda Seymour, "Carrying on", New York Times (Sunday Book Review), 23 Jul 2010.

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]