Hans Jonas

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hans Jonas
Filozofija 20. vijeka
Zapadna filozofija
Biografske informacije
Rođenje 10. maj 1903. (1903-05-10)
Mönchengladbach, Rajnska pokrajina, Njemačka
Smrt 5. februar 1993. (dob: 89)
New Rochelle, New York, SAD
Državljanstvo njemačko
Supružnik Lore Weiner (vj. 1943)
Obrazovanje
Alma mater Univerzitet u Marburgu
Filozofija
Škola/Tradicija kontinentalna filozofija
Glavni interesi bioetika, politologija, religija
Inspiracija

Hans Jonas (Mönchengladbach, 10. 5. 1903. – New Rochelle, 5. 2. 1993), njemački filozof i teolog, značajno doprinio na području istraživanja gnosticizma. Smatra se jednim od najkreativnijih i najoriginalnijih jevrejskih mislilaca 20. vijeka.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Jonas je rođen 1903. u Mönchengladbachu, gradu u tadašnjoj Rajnskoj pokrajini na zapadu Njemačkog Carstva. Kao mladić svjedoči Prvom svjetskom ratu i pod utjecajem ondašnjih nacionalističkih tendencija postaje cionist. Godine 1921. završio je gimnaziju u rodnom gradu i upisao se na studij filozofije na Univerzitetu u Freiburgu gdje su mu predavali Edmund Husserl i Martin Heidegger. Dvije godine kasnije zajedno s Heideggerom prelazi na Univerzitet u Marburgu i upisuje novozavjetni studij gdje mu predaje protestantski teolog Rudolf Bultmann. Tokom seminara o Evanđelju po Ivanu zainteresirao se za gnosticizam i počeo je proučavati klasične tekstove, uključujući tada recentno izdane mandejske i manihejske spise. U Marburgu je upoznao Hannah Arendt s kojom je ostao u kontaktu cijeli život.

Godine 1928. obranio je doktorat na temu Koncept gnoze (njem. Der Begriff der Gnosis) koja je predstavljala samo jedno poglavlje u opsežnom proučavanju osnova gnostičkog svjetonazora i njegovog utjecaja na kasnu antiku. Ovo istraživanje izdano je u dva dijela pod naslovom Gnoza i duh kasne antike (njem. Gnosis und spätantiker Geist, 19341954). Tokom 1933. dovršio je prvi dio i planirao ga je objaviti sljedeće godine pod naslovom Mitološka gnoza (njem. Die mythologische Gnosis), no tada je već napustio Njemačku zbog uspona Adolfa Hitlera i općeg antisemitskog raspoloženja. Prvo je u augustu 1933. otišao u London, a potom 1935. u Jeruzalem pod tadašnjim britanskim mandatom. Tamo se upoznao i zaručio s Lore Weiner (vj. 1943).

Služio je u paravojnoj organizaciji Haganah, a 1940. prešao je u britansku armiju i borio se na italijanskom frontu u završnoj fazi Drugog svjetskog rata. U poraženu Njemačku i rodni grad vratio se u julu 1945. i saznao da mu je majka tri godine ranije stradala u Auschwitzu. Donosi odluku da neće nastaviti živjeti u Njemačkoj, vraća se u Britansku Palestinu i 1948. sudjeluje u arapsko-izraelskom ratu. Kratko vrijeme predavao je na Hebrejskom univerzitetu, zajedno s Gershomom Scholemom. Godine 1949. napušta Izrael i emigrira u Kanadu gdje prvo godinu dana radi kao profesor na Univerzitetu McGill u Montrealu, a potom od 1950. na Univerzitetu Carleton u Ottawi. Godine 1955. posao profesora filozofije dobiva u Novoj školi u New Yorku gdje je ostao sve do umirovljenja 1976. godine. Prvi dio Jonasovog kapitalnog djela o gnosticizmu izdan je 1954. u Njemačkoj, a drugi dio objavljen je tek 1993. (na godinu njegove smrti). Dok je Jonasovo rano filozofsko stvaralaštvo obilježeno kasnoantičkom, kasnojevrejskom i ranokršćanskom gnozom, srednju fazu (1970-ih) obilježilo je bavljenje utemeljenjem filozofijske biologije, usmjerene na prevladavanje novovjekovnog kartezijanskog dualizma (duhovnoga i tjelesnoga) i na zasnivanje nove filozofije duha i filozofije organizma. U trećoj fazi (1979–) bavio se utemeljenjem etike odgovornosti kao filozofije morala za tehnološku civilizaciju.

Opus[uredi - уреди | uredi izvor]

Djelomična lista najvažnijih djela:

  • Augustin i Pavlov problem slobode (Augustin und das Paulinische Freiheitsproblem, 1930)
  • Gnoza i duh kasne antike (Gnosis und spätantiker Geist, I–II, 1934–1954)
  • Gnostička religija (The Gnostic Religion, 1958)
  • Između ništa i vječnosti (Zwischen Nichts und Ewigkeit, 1963)
  • Fenomen života (The Phenomenon of Life, 1963)
  • Načelo odgovornosti (Das Prinzip der Verantwortung, 1979)
  • Tehnika, medicina i etika (Technik, Medizin und Ethik, 1985)

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]