Hano (slon)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Hano (Hanno ili latinski: Annone), * oko 1509 Cejlon (sada Šri Lanka), † 16. jun 1516 Rim, je bio bijeli pripitomljeni slon doma s otoka Cejlona, vlasništvo pape Lava X. i predmet opisa u Bedinijevoj knjizi The Pope's Elephant; An Elephant's Journey from Deep in India to the Heart of Rome. [1]

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Suvremeni prikaz kralja Manuela, kako jaše slona Hana, miljenika Lava X.
Raffaello Santi, oko 1514
Crtež papina slona Hana
Giulio Romano (1499-1546) Crtež crvenom olovkom za prikaz slona Hana, koji čuvaju u Oxfordu
Barabellovo svečano uzdignuće i pad - suvremena parodija

Neobičan skelet[uredi - уреди | uredi izvor]

Počelo je jedno popodne 1962. Za vrijeme priprema na početak Drugog vatikanskoga koncila – kojega je sazvao 1960. na sveopće čuđenje sveti sveti papa Ivan XXIII. - su htjeli modernizirati kotlove za grijanje u vatikanskim belvederskim vrtovima i biblioteci. Nekoliko radnika je tada naletjelo na veliko životinjsku kost – ogroman zub – a pored su ležali ostaci čeljusti. Mislili so – onda je to bilo moderno – da su naišli na dinosaura. Stvarnost je bila drugačija: ostaci nisu bili okamenjeni; tako je bio dovoljan pregled čuvara Vatikanske knjižnice, koji je utvrdio, da se radi o mnogo mlađoj životinji i to o slonu, njegovoj kljovi i nekim drugim kostima. Oduševljenje je odmah splasnulo; kosti su doduše spremili, a na tajanstvenu iskopinu zaboravili.

Tek kasnih osamdesetih godina 20. vijeka se je za stvar počeo zanimati arheolog Silvio Bedini, američki profesor na Smithsoniovem institutu u New Yorku, kad je istraživao vatikanske podzemne prijedore i naišao na slonove kosti; to je potaklo njegovu naučnu znatiželju, i nakon temeljitog proučavanja je 1997. objavio knjigu Papin slon (The Pope’s Elephant).[2][3][4][5] U toj knjizi otkriva tajnu: Sahranjeni slon nije bio niko drugi nego slavni Hano, najomiljelija životinja pape Lava X., koji neka bi na svoju nesreću – ipak bes svoje krivnje – postao za reformaciju simbol podmićivanja, lakoživosti i oblastnosti tadašnjega papinskoga dvora početkom 16. vijeka.

Kraljevski poklon[uredi - уреди | uredi izvor]

Kralj Manuel I. je trebao papinu naklonost za očuvanje osvojenih područja u Americi i Aziji te za sigurno trgovanje, koje su ugrožavali egipatski i turski muslimanski Mameluci. V znak podređenosti crkvenim vlastima je poslao godine 1514 papi bogato blago u pratnji 140 odličnika i službenika: tkanine, brokati, zlatni predmeti i dragulji. A onda, kao znak portugalske sveobuhvatnosti, čitav niz neobičnih životinja: majmune, papige, leoparde, perzijskog konja i, naravno, najznamenitiji poklon – petogodišnji bijeli slon Hano (latinski: Annone). Slon Hano je bio dakle najodličniji kraljevski poklon za krunisanje pape Lava X.[6] Pored debelokožca, koga je odlikovala bijela boja, je kakvu godinu kasnije portugalski kralj poslao papi za njegov zoološki vrt također nosoroga, kojega je naslikao Albrecht Dürer u znamenitom drvorezu; umjetnik nikada u životu nije vidio takvu životinju; nacrtao ju je vjerno samo po pričanju očividaca.

Kažu, da je portugalski kralj primio te životinje na poklon od kočinskoga kralja; prema drugim izvorima pak je kralj zapovijedio svome podkralju u Indiji Alfonzu, neka ih dade uhvatiti i dopremiti.

Svečani prijem[uredi - уреди | uredi izvor]

Hano je dobio ime po znamenitom kartažanskom vrhovnom zapovjedniku Hanu Pomorcu. Lađa, koja je nosila Hana, je doplovila iz Lisabona te iskrcala petogodišnjeg slona uz ušće Tibra. Na putu do Rima je nastala velika gužva zbog znatiželjnog mnoštva, koje je za svaku cijenu htjelo vidjeti rijetkog tvrdokošca, koji je prvi puta stao na talijansko tlo cijelo tisućljeće po propadu Rimskoga Carstva. Povijesničari su zabilježili ogromnu štetu na usjevima, vinogradima, voćnjacima i čak uništavanje vila i kuća, gdje su gledaoci jurišem zauzimali stubišta, balkone i prozore, kako bi se domogli što bolje točke promatranja. [7]

U Rim su konačno stigli 12. marta 1514. Vodili su ga u povorci cestama glavnoga grada Papinske Države usred dva krial oduševljenog mnoštva zajedno sa dva leoparda, tigrom, papigama, rijetkim ćurkama te bogato okrašenima indijskima konjima. Debelokožac je imao na grbači srebrenu nosilicu nalik na zamak, koji je sadržavao u sebi škrinju sa kraljevskim darovima; pored ostaloga je nosio odijela okovana biserima i draguljima, kao i zlatnike iskovane upravo za tu priliku.[8]

Papa je čekao dolazak izaslanstva u Anđeoskoj tvrđavi; kad je jednom prispio pred njegovo lice, Hano je triputa kleknuo u znak štovanja, podrgnuo surlu po papučama; zatim je, poslušan na mig svoga indijskog čuvara, srknuo vode iz kablice te ju štrcnuo ne samo prema stožernicima, nego i prema mnoštvu.

Brod sa nosorogom, koji je otplovio kasnije, je doživio brodolom u zaljevu Spezie 1516 i tako taj rogljaš nikada nije stigao do ljubitelja životinja u Rimu.

Rimski život[uredi - уреди | uredi izvor]

Filomates: Slon Hano
Rim 1514 (drvorez)

U prvo vrijeme su slona smjestili u baraku na Belvederskom dvorištu, koje su upravo tada uređivali; zatim su ga prevezli u posebnu zgradu između Bazilike sv. Petra i Apostolskom palačom, blizu trga Borgo Sant Angelo. Njegov dolazak su opjevale pjesme i predstavljala umjetnost.

Pasquale Malaspina je napisao o njemu ove verze:

Elefante bianco (izvornik)
Bijeli slon (prijevod)

Nel Belvedere prima del grande Pastore
Venne condotto l'addestrato elefante
che danzava con tanta grazia e tanto amore
che difficilmente un uomo avrebbe potuto ballare meglio.

Na Belveder pred velikoga Pastira
Su doveli izvježbanoga slona,
Kpji pleše tako milo i spretno,
Da bi ga teško kakav čovjek nadmašio.

Tadašnji ljetopisci govore o njemu kao o izvanredno bistroj životinji, koja se je često predstavljala plesovima, kot o izredno bistroumni živali, ki se je pogostoma predstavljala s plesi, štrcanjem po publici surlom i različitim šalama.

Hano je odmah postao ljubimac papinskoga dvora i bio glavna ličnost kod procesija u gradu; čuvao ga je protonotar Branconio. Često su ga vodili naokolo rimskim ulicama; to je provzrokovalo radoznalost i divljenje prolaznika. Njegovo uzdrževanje je iznosilo sto zlatnika godišnje i jedna od glavnih zadaća dviju najvećih umetnika onoga doba, Rafaela i Aretina, koji su ovu neobičnu životinju jako cijenili, jeste bilo njeno čuvanje.

Hano na papinskom dvoru[uredi - уреди | uredi izvor]

Posjedovanje posebnih divljih životinja u zoološkom vrtu nije bilo po evropskim vladarskim kućama ništa neobično. Papa Lav X. je bio uz to navikao izmlada, da je imao oko sebe rijetke životinje; njegov otac Lorenzo Veličanstveni se je u Firenci zabavljao sa životinjskom izložbom te se je općenito rado bavio divljim životinjama. Kao papa je sebi uredio u Vatikanu mali životinjski vrt, u kojem je držao pored medveda i dvoje dresiranih leoparda također jednu znatiželju pobuđujuću životinju: kameleončića. [9]

Hano je razonodavao ne samo papu, nego i njegove goste i čitav narod. Papa je u brizi za povremene slonove javne prikaze pozvao njegova indijskoga čuvara i vježbatelja Mahuta, koji ga je tako dugo vježbao, da se je na njegov mig naklonuo i klekao, prskao oko sebe vodom, plesao po zvucima glazbe te izvodio svakojake vještine.[10]. Slon je bio očito usposobljen; jer je bio još mlad, mu je značio predragocjeni kraljevski poklon.

Da je papi bio njegov debelokožac posebno po volji, se izražalo time, da je dozvolio vjernicima, koji su ga mnoštveno posjećivali nedjeljom; razgledali su njegovo stanovište, gdje su mogli primjetiti, da se je ponekad s njime igrao te primao njegovu zvjersku odanu nespretnost i sam papa.[11]

Jednom zgodom si ga je papin nećak Lorenzo godine 1514 htio isposuditi za neku izložbu u Florenci; ali stric papa je to odbio, jer se bojao, da bi Hano ne mogao podnjeti dugo potovanje bez zdravstvene štete. U svom odbijanju je Lav rastumačio, da se boji za slonove noge; pomislio je doduše na izradu neke vrste čizama, koje pa vjerovatno ne bi mogle udovoljiti naporima na takvoj udaljenosti.[12] To Lavovo pismo je klasični primjer diplomatskog odbijanja.

Zabilježili su kroničari i slavnosnu povorku za pjesnika i dvorsku ludu Barabala, gaetskoga opata, kojii je igrao značajnu ulogu na papinskome dvoru; svojimi šaljivim prerađivanjima Petrarcovih stihova je redovito poticao na dobro raspoloženje papu i njegove goste, za što je sa zadovoljstvom primao mnogobrojne pohvale. Jednom su ga htjeli odlikovati podjelom pjesničkoga vijenca; kad je prispio u Rim, da bi bio njime okićen, je papa iskoristio priliku, da bi ga okrunio na hrupnoj zabavnoj priredbi 27. septembra 1513 u posebnom obredu. Vrhunac je bio, kada su ga namjestili na slona Hana i vodili ga naokolo, što je životinja neko vrijeme strpljivo podnosila; kad je pak počelo mnoštvo zaglušujuće urlati, slon se tako uznemirio, da je počeo ritati i izbacio sa sebe jahaća u rijeku na veliku zabavu razdraganoga mnoštva. Kasnije je u vezi toga napisao Poli podrugljiv sonet; Barabala – koji više nije bio ni mlad ni zdrav – je uskoro nakon toga umro.[13]

Kod jednog drugog slonova nastupanja pa je došlo do teške nezgode. Giuliano de’ Medici se je 25. januara 1515. vjenčao sa Filibertom Savojskom, kćerkom pokojnoga kralja Luja Francuskoga; marta su ga očekivali zajedno sa njegovom suprogom i u Rimu. Za njegov prijem je bio ovjenčan slavolocima ne samo put, nego su mu poslali ususret veliku četu plemića, kao i slona Hanota, koji je nosio tvrđavu, u kojoj su sedjeli naoružani strelci. Pozdravna pucnjava i galama mnoštva pak su slona tako uplašili, da se je nastojao okrenuti za povratak, ali tada je toranj pao prema Tibru; u taj smjer bježeći narod je došao pod konjska kopita i nesreća se dogodila. Prema zvaničnim podacima je bilo trinaestoro mrtvih i nekolicina ranjenih.[14]

Uspješno poslanstvo[uredi - уреди | uredi izvor]

Portugalski kralj Manuel, koji je znao za papino zanimanje za rijetke in neobične zvijeri, je svojim darom pridobio Lavovu naklonost. Poslanstvo je, naročito zaslugom svoga surlatoga vođe, postiglo puni uspjeh. Papa je ispunio sve zahtjeve i molbe kralja Manuela. Portugalski poslanici, dostojanstvenici in njihovi pratioci bili su odlikovani visokim častima i dobili su bogate darove. Papa je bio tako zadovoljan svojim »posrednikom«, da je dozvolio slobodan ulazak u sva rimska kazališta za sve Portugalce za čitavo vrijeme njihova boravka v Rimu. Tim privilegijem obilno su se posluživali i mnogi Rimljani, ki so se predstavljali za »Portugalce«. I ne samo tamo! Znamenita je postala izrečica: “Oste io nun te pago gnente/ che so’ portoghese, nun se sente?”[15] Od toga događaja pa nadalje rimski narod zove »portugalcima« one, koji ulaze „gratis“ tamo, gdje bi morali platiti.[16]

Smrt i uspomena[uredi - уреди | uredi izvor]

Hanov epitaf s natpisom; (Orlando, 1538, prema Rafaelovom crtežu)
Berninijev nacrt je ostvario njegov učenik Ferrata; postavljen je bio 11. jula 1667
Pinelli (1809-1841): Piazza della Minerva u Rimu u 19. vijeku (akvarel)

U godini 1516. je neočekivano umro Leonov brat Giuliano; samoga Leona pak je mučila vrućina i čir. Neki vračarski monah je njemu in njegovoj životinji nagovijestio skorašnju smrt.[17] Početkom juna se Hano teško razbolio; jedva je disao i dobio je grčeve. Papa Lav mu je poslao svog ličnog liječnika, koji je ustanovio anginu pectoris poradi poteškoća sa disanjem. Životinju je mučio i zatvor; ljekari su po tadašnjem čudnom običaju propisali odvajalo, kojemu su primiješali glede na slonovu veličinu također velike količine zlata u prahu. Liječenje nije bilo učinkovito, nego se je pojačao pritisak na organe za varenje, da je životinja uginula 8. juna 1516. uz nazočnost samoga pape. Slona so sahranili na Belvederskom trgu.[18]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. The Pope's Elephant; An Elephant's Journey from Deep in India to the Heart of Rome = Papin slon; slonovo putovanje iz Indijske prašume do Rimskoga srca
  2. "The Pope's Elephants by Silvio A. Bedini" (en). Penguin Books. http://www.goodreads.com/book/show/1635428.The_Pope_s_Elephants. pristupljeno 19. maj 2016. 
  3. The Pope's Elephants by Silvio A. Bedini. Paperback, 320 pages. Published April 1st 2000 by Penguin Books (prvi puta objavljeno jula 1997). ISBN 0140288627 (ISBN13: 9780140288629). Edition Language English. Prisvojeno 19. 5. 2016
  4. "The Pope's Elephants – dostižni primjerci na engleskom" (en). Penguin Books itd.. http://www.waterstonesmarketplace.com/The-Popes-Elephant-Silvio-A-Bedini/book/5234399. pristupljeno 19. maj 2016. 
  5. "The Pope's Elephant – KOMENTARI" (en). Penguin Books. 1997. http://www.goodreads.com/book/show/1635428.The_Pope_s_Elephants#. pristupljeno 19. maj 2016. 
  6. "L’elefante amato dal Papa seppellito sotto al Vaticano" (it). Dario Ronzoni. 25. oktober 2015. http://www.linkiesta.it/it/article/2015/10/25/il-mistero-dellelefante-sepolto-sotto-al-vaticano/27909/. pristupljeno 12. maj 2016. 
  7. "La storia di Annone, elefantino de Roma" (it). Riccardo. http://www.ciociari.com/Eco60/annone.htm. pristupljeno 12. maj 2016. 
  8. "La triste storia di Annone, l’elefante bianco di Leone X". Cinzia Dal Maso. 23. novembar 2004.. http://www.specchioromano.it/Fondamentali/Lespigolature/2004/Novembre/La%20triste%20storia%20di%20Annone,%20l'elefante%20bianco%20di%20Leone%20X.htm. pristupljeno 12. maj 2016.. 
  9. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 107s. 
  10. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 111. 
  11. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 101s.. 
  12. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 111s.. 
  13. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. p. 115-125. 
  14. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 135s.. 
  15. “Oste io nun te pago gnente/ che so’ portoghese, nun se sente?” = “Gostioničaru, ja ti neću ništa platiti/ zar se ne osjeća, da sam Portugalac?”
  16. "La storia di Annone, elefantino de Roma" (it). Riccardo. http://www.ciociari.com/Eco60/annone.htm. pristupljeno 12. maj 2016. 
  17. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 170s. 
  18. S. Bedini. Der Elefant des Papstes. str. 176s. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Silvio A. Bedini: ‘’The Pope's Elephant: An Elephant's Journey from Deep in India to the Heart of Rome’’. Penguin Books, 302 str., New York-London 2000.
  • Silvio A. Bedini: The Pope’s Elephant. Carcanet, Manchester 1997, ISBN 1-85754-277-0
  • Silvano A. Bedini, L'elefante del Papa, Carcanet Press, 1997, ISBN 1-85754-277-0
  • Silvio A. Bedini: Der Elefant des Papstes. Klett Cotta, Stuttgart 2006, ISBN 3-608-94025-1, Rezension)

Pogledaj i[uredi - уреди | uredi izvor]

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]