Habemus Papam (film)
| Habemus Papam | |
|---|---|
| Žanr | drama |
| Režija | Nanni Moretti |
| Producent | Nanni Moretti Domenico Procacci |
| Uloge | Michel Piccoli Nanni Moretti |
| Muzika | Franco Piersanti |
| Montaža | Esmeralda Calabria |
| Studio | Sacher Film |
| Distribucija | 01 Distribution |
| Datum(i) premijere | 15. 4. 2011
|
| Trajanje | 104 min. |
| Zemlja |  Italija |
| Jezik | talijanski |
| Budžet | 8 milijuna € |
| Web stranica | http://www.habemuspapam.it/ |
Imamo Papu talijanski je komični dramski film iz 2011. godine u režiji Nannija Morettija.[1] Izvorni je naslov Habemus Papam, latinski izraz koji se rabi pri proglašenju novog pape. U filmu Michel Piccoli glumi kardinala koji je, protivno svojim željama, izabran za papu. Moretti igra sporednu ulogu psihijatra koji je pozvan radi pomoći papi u prevladavanju panike.[2] Film je praizveden u Italiji u travnju 2011. godine, a prikazan je u konkurenciji na 64. canneskom filmskom festivalu.
Radnja[uredi | uredi kod]
Nakon smrti pape započinju konklave u Rimu. Prvi krug izbora završava crnim dimom jer nijedan od glavnih kandidata ne dostiže kvorum. Nakon nekoliko krugova glasanja izabran je kardinal Melville iako prije toga nije bio smatran favoritom.
U trenutku javnog proglašenja, pred vjernicima okupljenima na Trgu sv. Petra i kardinalom protođakonom spremnim za objavu imena novog pape, novoizabrani papa doživljava panični napadaj i ne uspijeva se pojaviti na balkonu.
Glasnogovornik Svete Stolice izbjegava novinarska pitanja i znatiželju vanjskog svijeta objavivši da je novi prvosvećenik osjetio potrebu da se povuče u molitvu i promišljanje prije preuzimanja službe, objasnivši da će svoje službeno pojavljivanje obaviti unutar nekoliko sati. No to se ne dogodi.
U skladu sa zakonima Crkve sve dok se papa ne pojavi na balkonu pred narodom, ceremonija izbora nije okončana i nitko unutar konklave ne smije stupiti u kontakt s vanjskim svijetom.
Kardinalski zbor, duboko zabrinut krizom i depresijom od kojih novi papa očito pati, poziva psihoanalitičara profesora Brezzija. Kardinali reagiraju sumnjičavo prema psihoanalitičaru, no ipak mu dopuštaju da pregleda novog papu. Brazzi, u prisustvu kardinala, pokušava započeti psihoterapijsku seansu koja međutim ne uspijeva otkriti ništa što bi objasnilo depresiju i bespomoćnost koja mori prvosvećenika.
Brezzi otkriva da je njegova bivša supruga također psihoanalitičarka, pa novoizabranog papu tajno odvode k njoj, no tijekom šetnje odluči pobjeći svojim paziteljima. Nesvjesni njegove odsutnosti kardinali ubijaju vrijeme igrajući razne igre od kartanja do međunarodnog odbojkaškog turnira koji organizira Brezzi.
Vatikanski glasnogovornik Marcin Rajski uvjerava sve da je papa u svojim odajama u molitvi, no kardinali naposljetku pronalaze Melvillea i daju mu još jednu priliku da objavi svoje prihvaćanje. No kada Melville iziđe na balkon odbija svoj nov položaj uz tvrdnju "Vođa koji vam treba, nisam ja," a zatim se povlači u baziliku sv. Petra.
Uloge[uredi | uredi kod]
- Michel Piccoli kao kardinal Melville/Papa
- Nanni Moretti kao psihijatar
- Jerzy Stuhr kao glasnogovornik
- Massimo Dobrovic kao švicarski gardist
- Renato Scarpa kao kardinal Gregori
- Margherita Buy kao psihijatrica
- Franco Graziosi kao kardinal Bollati
- Leonardo Della Bianca kao dječak
- Camilla Ridolfi kao djevojka
- Camillo Milli kao kardinal Pescardona
- Roberto Nobile kao kardinal Cevasco
- Gianluca Gobbi kao švicarski gardist
- Ulrich von Dobschütz kao kardinal Brummer
Teme[uredi | uredi kod]
Redatelj Nanni Moretti objasnio je svoju namjeru snimanja ovog filma na tiskovnoj konferenciji nakon snimanja u Rimu: "Želio sam prikazati krhkog čovjeka, kardinala Melvillea, koji se osjeća nedoraslim pred licem moći i ulogom na koju je pozvan ... mislim da se takav osjećaj nedoraslosti zbiva svim kardinalima izabranima za papu ili je barem to ono što kažu."[3]
Produkcija[uredi | uredi kod]
Imamo Papu najavljen je u svibnju 2009. godine kao koprodukcija Sacher Filma, Rai Cineme i francuskog društva Le Pactea.[4] Fandango se pridružio kao koproducent iste godine nešto poslije.[5] Produkcija je uključivala proračun od osam milijuna eura.[2] Francuski glumac Michel Piccoli odabran je za glavnu ulogu nakon audicije od šest scena na talijanskom jeziku u kolovozu 2009. godine. Ime lika Melville inspirirano je francuskim filmašem Jean-Pierreom Melvilleom. Neke manje uloge odglumili su članovi producentskog tima koje je Moretti smatrao prikladnima za te uloge tijekom rada na setu.[3]
Snimanje je počelo 1. veljače 2010. i dovršeno do kraja svibnja.[6] Studijske konstrukcije u studijima Cinecittà u Rimu uključivale su replike Sale Regije i Sikstinske kapele. Ostale scene snimane su u palači Farnese i Villi Medici, koje inače udomljavaju francusko veleposlanstvo odnosno Francusku akademiju u Rimu.[2]
Izlazak[uredi | uredi kod]
Film je izišao u Italiji 15. travnja 2011. godine kroz 01 Distribution u suradnji sa Sacher Distribuzione. Prikazivan je na 460 ekrana.[2] Uprihodivši 1,298.524 eura tijekom prvog vikenda film je ušao na ljestvicu talijanskih kinoblagajna na drugom mjestu iza američkog filma Rija koji je istovremeno praizveden.[7] Imamo Papu bio je prikazan u konkurenciji na Canneskom filmskom festivalu 2011.[8]
Recepcija[uredi | uredi kod]
Deborah Young iz The Hollywood Reportera nazvala je film "dobro napisanom, iznenađujuće mainstream komedijom" i primijetila da je manje politički od prijašnjih Morettijevih djela kao što su Idite u miru i Kajman: "Ovdje pripovjedač svladava moralista u svakom smislu. Nijedna naznaka klerikalnih seksualnih skandala ne zasjenjuje nadrealnu sliku veselih sjedokosih kardinala; najkritičnija misao u filmu predlaže da Crkva treba vođu koji će donijeti veliku promjenu, no čak je i to naznačeno neusiljeno." Young nastavlja komplimentom o produkcijskom dizajnu i kinematografiji, nazvavši Morettija "jednim od najkreativnijih filmaša koji rade u Italiji". No Young je ipak napisala da je "finale razočarenje koje ostavlja dojam umjetnika paralizirana njegovim perfekcionizmom i očajnom potragom za originalnošću pod svaku cijenu."[9]
Reakcije rimokatoličke zajednice bile su podijeljene. Vatikanski dopisnik Salvatore Izzo pozvao je na bojkot filma u novinama Avvenire u vlasništvu Talijanske biskupske konferencije. Izzo je napisao: "Ne bismo smjeli dirati papu – stijenu na kojoj je Isus sagradio svoju Crkvu." Nastavio je: "Zašto bismo financijski poduprli ono što vrijeđa našu religiju?"[10] Vatikanski radio komentirao je film čiji je sadržaj doživio "bez ironije, bez karikature" pape.[10] Usprkos očekivanju službene osude filma od crkvenih vlasti, Sandro Magister, talijanski novinar specijalist o vatikanskim pitanjima, izjavio je: "Ako se i to dogodi, samo će pomoći producentu. On bi se vrlo radovao polemici koja je potpuno bez osnove."[10]
Više informacija[uredi | uredi kod]
- talijanska kinematografija
- popis fiktivnih klernih i religijskih likova
- odreknuće pape Benedikta XVI.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Smith, Ian Hayden (2012.). International Film Guide 2012. str. 153. ISBN 978-1908215017. Pristupljeno 2. rujna 2012.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Scarpa, Vittoria (14. travnja 2011.). „Moretti's Pope suffers from stress”. Cineuropa. Pristupljeno 15. travnja 2011.
- ↑ 3,0 3,1 Scarpa, Vittoria (21. travnja 2011.). „Interview with Nanni Moretti”. Cineuropa. Pristupljeno 29. travnja 2011.
- ↑ Marco, Camillo de (21. svibnja 2009.). „Le Pacte re-teams with Moretti for Abbiamo il Papa”. Cineuropa. Pristupljeno 6. ožujka 2011.
- ↑ Marco, Camillo de (15. prosinca 2009.). „Piccoli to play Pope for Moretti”. Cineuropa. Pristupljeno 6. ožujka 2011.
- ↑ „We Have A Pope (Habemus Papam)”. Screenbase. Screen International. Arhivirano iz originala na datum 2022-03-03. Pristupljeno 6. ožujka 2011.
- ↑ „Italy Box Office: April 15–17, 2011”. Box Office Mojo. Amazon.com. Pristupljeno 21. travnja 2011.
- ↑ „Festival de Cannes: Official Selection”. Cannes. Arhivirano iz originala na datum 2011-05-15. Pristupljeno 14. travnja 2011.
- ↑ Young, Deborah (15. travnja 2011.). „We Have a Pope: Film Review”. The Hollywood Reporter. Pristupljeno 15. travnja 2011.
- ↑ 10,0 10,1 10,2 Vaissiere, Jean-Louis de la (19. travnja 2011.). „AFP: Pope's shrink film stirs controversy in Italy”. Google News. Arhivirano iz originala na datum 2011-04-26. Pristupljeno 21. travnja 2011.
