Gorski vijenac

Izvor: Wikipedia
Naslovnica originalnog izdanja.

Gorski vijenac (u prvom izdanju: Горскıй вıенацъ) je pesnički ep i drama koja se smatra vrhunskim delom crnogorske i srpske književnosti epohe romantizma. Autor „Gorskog vijenca“ je crnogorski episkop, vladar i pesnik Petar II Petrović Njegoš.

Njegoš je ovo delo napisao narodnim jezikom u desetercu u formi narodne epike. Delo je napisano 1846. na Cetinju, a štampano februara 1847. u jermenskom manastiru u Beču.

Gorski vijenac opisuje događaje iz crnogorskog ustanka s kraja XVII veka, poznate kao „istraga poturica“, odnosno istrebljenje domaćih muslimana. Mnogi muslimani smatraju ovaj spis uvredljivim.

Istorijska pozadina[uredi - уреди]

{main|Istraga poturica}} Njegoš opisuje zbivanja u Crnoj Gori s kraja 17. veka (noviji autori smatraju je u pitanju početak 18. vijeka), poznata kao „istraga poturica“. Radi se o masovnim progonima muslimana Crne Gore (tzv. "poturica"), potaknutim slabljenjem Otomanskog carstva u Evropi, tokom Velikog bečkog rata (1683-1699). Ohrabreni vojnim uspesima hrišćanskih zemalja, crnogorski pravoslavci su, predvođeni Njegoševim pretkom vladikom Danilom Ščepćevićem, nameravali da se oslobode od Turaka tako što bi domaće muslimane pokrstili ili ih istrebili.[1] Njegoš ovaj tragičan sukob predstavlja kao nužnost radi oslobođenja Crne Gore.

Sadržaj[uredi - уреди]

Gorski vijenac se sastoji iz sledećih poglavlja[2]:

Spomenik Karađorđu.
  • Posveta Prahu Oca Srbije (predgovor u stihu kojim se ovo delo, koje govori o oslobođenju Crne Gore od Turaka, posvećuje ubijenom Karađorđu, koji je započeo oslobođenje Srbije od Turaka)
  • Lica (nabrajaju se svi likovi koji se pojavljuju u Gorskom vijencu)
  • Skupština uoči Trojičina dne na Lovćenu (skup crnogorskih glavešina na kojem pravoslavni vladika Danilo donosi odluku o "čišćenju" Crne Gore od muslimana; on odlučuje da prvo pokuša da ubedi domaće muslimane da se dobrovoljno pokrste)
  • Skupština o Malome Gospođinu Dne na Cetinju (sastanak sa predstavnicima muslimanima na kojem im uručuju ultimatum o povratku na "veru prađedovsku"; muslimani pokušavaju da smire situaciju i izbegnu krvoproliće ali ne uspevaju)
  • Badnje veče (tokom kojeg je izvedena koordinirana akcija protiv muslimana na Cetinju i okolnim mestima; na božićnje jutro glasnici dolaze i izveštavaju episkopa Danila o uspešno obavljenom "čišćenju")
  • Novo ljeto (novogodišnje jutro tokom kojeg stižu glasnici iz okolnih mesta - Dupilo, Crmnica, Rijeka Crnojevića - koji su ohrabreni pogibijom "Turaka" na Cetinju proterali muslimane iz svojih naselja)

Posveta[uredi - уреди]

Ovo Njegoševo delo je posvećeno Prahu Oca Srbije, odnosno ubijenom voždu Karađorđu, koji je započeo oslobođenje Srbije od Turaka:

Al' heroju topolskome, Karađorđu besmrtnome,
sve prepone na put bjehu, k cilju dospje velikome:
diže narod, krsti zemlju, a varvarske lance sruši,
iz mrtvijeh Srba dozva, dunu život srpskoj duši.

Njegoš radosno zaključuje da Srpkinje ponovo rađuju heroje i da je došlo blagorodno vreme za Srpstvo. Posveta je pisana u Beču na Novo ljeto 1847. godine.

Lica[uredi - уреди]

  • Vladika Danilo, pravoslavni episkop Crne Gore. On je glavni lik u delu i predstavlja Njegoševu vladarsku i energičnu figuru. On poziva narod na zbor i proglašava rat protiv domaćih "poturica".
  • Iguman Stefan, duge sede brade i kose, predstavlja filozofski glas Gorskog vijenca.
  • Vuk Mandušić, čuveni junak koji je veoma dobar sa oružjem. Njegov lik je zasnovan na istorijskoj ličnosti dalmatinskog uskoka.
  • Vuk Mićunović, vođa hajduka koji gone Turke.Njegov lik je zasnovan na istorijskoj licnosti.Jedan od najvecih Crnogorskih junaka.
  • Knez Rogan, seoski knez, ugledna starina od osamdeset ljeta.
  • Serdar Radonja, prekaljeni borac, ima oko pedeset godina.
  • Vojvoda Batrić, nepomirljiv prema turcima i poturcima.
  • Vojvoda Draško, gorštak koji se igrom slučaja obreo u Veneciji, gdje se način života i mišljenja veoma razlikuju od onog na koji je navikao. Njegovi utisci oslikavaju poglede crnogorskih gorštaka na zapadnu kulturu.
  • Hadži-Ali Medović, kadija, predstavnik muslimana.
  • Skender-aga, glas razuma koji pokušava da spreči predstojeće krvoproliće.
  • Ferat Začir, kavazbaša, turski zapovednik.
  • Kolo predstavlja glas naroda. Ima funkciju naratora koji daje relevantne istorijske podatke i iznosi zajedničke stavove.[3]

I veliki broj sporednih likova koji odslikavaju prilike u ondašnjoj Crnoj Gori.

Skupština na Lovćenu[uredi - уреди]

Skupština na Lovćenu je održana uoči Trojičina dne. Trojičina dne, odnosno praznik svete Trojice, je pokretni hrišćanski praznik koji se obeležava u nedelju 50 dana nakon Uskrsa[4], što znači da je sabor crnogorskih glavešina verovatno održan krajem maja ili početkom juna.

Na ovom saboru glavešine raspravljaju o tome kako početi «čišćenje» zemlje od muslimana. Najpre se episkop Danilo žali kako je «srpstvo ugašeno», a za to je kriv lažni «demonski mesija» (Muhamed) koji «lažne vjere pruža poslastice». Pravoslavni episkop Srpske pravoslavne crkve je kivan na svoje sunarodnike jer tolerišu islam .

Jedan od prisutnih junaka, Vuk Mićunović, ga tada upita hoće li krenuti u «čišćenje» muslimana ili ćemo samo kukati:

Da li ovo svetkovanje nije
na komu si sabra Crnogorce
da čistimo zemlju od nekrsti?

On mu reče kako ima 500 momaka, koje mu stavlja na raspolaganje. Svi su spremni da se okušaju u tom poslu, odnosno da tamane domaće «turke» do smrti:

borbi našoj kraja biti neće
do istrage turske ali naše...

Nakon toga su iznijeli krste s Lovćena navrh Crkvine, gde su gledali munje i zaključili da je to povoljno znamenje za predstojeće događaje.

Skupština na Cetinju[uredi - уреди]

Skupština na Cetinju je održana o Malome Gospođinu Dne. Mala Gospojina, je nepokretni hrišćanski praznik koji se slavi 21. septembra[5] (odnosno 8. septembra po tadašnjem starom kalendaru[6]), što je datum ovog skupa.

Sabor počinje glasom narodnoga Kola, odnosno naratora, koji identifikuje dva glavna uzroka propasti srpskog carstva: zapostavljanje boga i «velikaški» separatizam, te propast države i „svekolikog srpstva“ tumači kao zasluženu božju kaznu. On, međutim, ostavlja nadu da nije sve izgubljeno. Sve što je valjalo od nekadašnjih junaka, a nisu ubijeni ili pokršteni, uteklo je «u ove planine». Stoga, svi oni su izabrani.[7] Ali avaj, i pored njihovog junaštva, došla su takva vremena da se više ne ratuje, „gore su umučale“ i „ne razležu ratnijem klicima», što za njih nije željena situacija. Rđa se nahvatala na sjajno oružje jer muslimani zajednički žive sa hrišćanima:

Cetinjski manastir, sedište pravoslavnog vladike Danila.
Ujedno su ovce i kurjaci,
združio se Turčin s Crnogorcem,
odža riče na ravnom Cetinju!

Narator ovde završava izlaganje, a jedan od crnogorskih vojvoda, Milija, povika:

Udri vraga, ne ostav mu traga

Drugi vojvoda, Stanko, nastavi da potpiruje anti-muslimansko raspoloženje, nazivajući muslimane pogrdnim imenima:

Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gojimo zmiju u njedrima?
Kakva braća, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst časni pljuju!

U tom trenutku na gorski sabor stigoše i Ozrinići, koji se pohvališe uspešnom pljačkom. Naime, njih dvadest-tridest su sa četom dočekali karvan od Nikšića; Ubili su četrnaest nikšićkih muslimana, uzeli im sedamdeset konja i uhvatili dvije tri «robinje». Nakon toga su išli da se sastanu sa njima da im daju «roblje» na otkup, pa stoga su malo zadocnili. Na razmeni su se posvađali oko vjere, nakon čega je došlo do pucnjave u kojoj pogibe «šest našijeh, devet njihovijeh.»

Konačno, dođoše i Martinovići, koji žive najbliže a najviše su okasnili jer im, kako kažu, «Turci ženu ugrabiše». Naime, Mujo Alić je odveo Ružu Kasanovu. Ispostavlja se da su oni već neko vreme bili u vezu i da je ona dobrovoljno otišla s njim:

Evo ima više no godina
otka nešto među sobom glave.
Ali ko bi moga pomisliti
da će uzet Srpkinja Turčina?
Crnogorci, stara grafika. U pozadini se vide minareti.

Iz daljeg razgovora se saznaje da su Mujo i Ruža htjeli da se venčaju, ali su Martinovići stigli svatove i ubili ih - Muja Alića, njegovog brata i «nesrećnu nevjestu».[2] Ubrzo potom vladika Danilo iziđe među okupljene. Mladi i energični Vuk Mićunović zatraži da ih više ne drži u neizvesnosti i prebaci mu da previše razmišlja o sudbini Turaka («a ja zebem od mnogo mišljenja»). Nakon dužeg razmišljanja, vladika prozbori:

Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.

Nakon ovog zaključka, vladika nastavi razmatrati da napadnu «domaće Turke». Tu se nadoveza brat Rade da razreši njegovu neodlučnost:

Žališ nešto, a ne znaš što žališ;
s Turcima ratiš, a Turke svojakaš,
...
Nego udri dokle mahat možeš,
a ne žali ništa na svijetu!
Sve je pošlo đavoljijem tragom,
zaudara zemlja Muhamedom.

Svi muče. Noć je mjesečna; sjede oko vatri. Narator počinje:

Čašu meda jošt niko ne popi
što je čašom žuči ne zagrči;

naglašavajući dramatičnost situacije. Vladika Danilo ustaje i proglašava sveti rat:

Udri za krst, za obraz junački,
ko gođ paše svijetlo oružje,
ko gođ čuje srce u prsima!
Hulitelje imena Hristova
da krstimo vodom ali krvlju!
Trijebimo gubu iz torine!
Nek propoje pjesna od užasa,
oltar pravi na kamen krvavi!

Svi glavari skočiše na noge i podržaše s velikom grajom. Vladika Danilo apelova da pruže muslimanima šansu, da pozovu “glavare braće isturčene“ da se dobrovoljno preobrate. Oni ih pozvaše i na skup ubrzo dođoše “turske poglavice” i posjedaše s Crnogorcima. Hadži-Ali-Medović (kadija) naivno pretpostavi da su se skupili radi mirenja krvne osvete:

Ja znam divno što smo okupljeni:
da mirimo krvi međusobne.
i krvnice puške objesimo!

Međutim episkop otpoče govor o povratku izgubljenih sinova iz „nevjere“ na vjeru. Jedan od muslimana, Skender-Aga, mu razložno odgovori:

Goniš kamen badava uz goru.-
Staro drvo slomi, ne ispravi.-
I zvjerad su isto kao ljudi,
rod svakoji svoju vjeru ima;

Međutim, okupljeni Crnogorci počeše glasno da traže kavgu. Vojvoda Batrić povika da je dosta bilo okolišanja i zapreti:

Datoteka:Nikšić - ostaci dzamije.jpg
Ostaci kazanačke džamija u Nikšiću, srušene krajem XVII vijeka.
No lomite munar i džamiju,
pa badnjake srpske nalagajte
i šarajte uskrsova jaja,
časne dvoje postah da postite;
za ostalo kako vam je drago!
Ne šćeste li poslušat Batrića,
kunem vi se vjerom Obilića
i oružjem, mojijem uzdanjem,
u krv će nam vjere zaplivati,-
biće bolja koja ne potone!

Tu nastade komešanje i velika graja. Kadija Mustaj reče:

Što zborite? Jeste li pri sebi?
Trn u zdravu nogu zabadate!

On pokuša da im objasni da muslimani neće napustiti „pravu vjeru“ i da su se Crnogorci “prećerano opjanili” Obilićem. Vuk Mićunović pozva na krvoproliće:

Krst i topuz neka se udare,
kome prsne čelo, kuku njemu!

Knez Janko ga podrža i odbrusi da neće više „slušat odže u Ćekliće“! Nadalje su crnogorski muslimani uglavnom istrajavali na miru a vladičini ljudi na sukobu. Skender-aga odmerenim rečima pokuša da umiri narod, podsećajući na etničko bratstvo, zajednički život i zajedničke bitke:

Što je ovo braćo Crnogorci?
Ko je ovaj plamen raspalio?
Otkud dođe ta nesrećna misa
o prevjeri našoj da se zbori?
Nijesmo li braća i bez toga,
u bojeve jesmo li zajedno?
Zlo i dobro bratski dijelimo.

Ferat Začir, kavazbaša, takođe pokuša da smiri situaciju:

Iako je zemlja pouzana,
dvije vjere mogu se složiti,
ka u sahan što se čorbe slažu.
Mi živimo kao dosad bratski,
pa ljubovi više ne trebuje.

Knez Janko im odgovori da od te ljubavi nema ništa. Prepirka se nastavi do u noć i oni polijegaše. Janko se obrati Roganu koji ležaše do njega:

Kako smrde ove poturice!
Opažaš li ti štogod, Rogane?

Knez Rogan mu odgovara:

Kad blizu njih sjedim u skupštinu,
ja nos držim svagda u rukama;
da ne držim, ja bih se izbljuvao.
Pa sam s toga na kraj i uteka,
e blizu njih ne bih osvanuo.
Evo vidiš kako smo daleko,
i opeta ona teška vonja
od nekrsti ovde zaudara.

Ujutro, "Turci" jedan za drugijem svi odoše, "ljuto sjetni".[2]

Badnje veče[uredi - уреди]

Ovo poglavlje počinje prazničnom scenom u kojoj vladika Danila i iguman Stefan koji sjede kraj vatre, a oko njih veseli đaci igraju i nalažu badnjake. Oni slave badnje veče (24. decembar) i nazdravljaju, a iguman Stefan poje uz gusle.

Sledeće jutro, nakon što su svršili božićnu liturgiju, iziđoše ispred crkve, a njihov razgovor ubrzo prekide pucnjava pušaka niz polje. Vladika Danilo izjaha i vide braću Martinoviće i Vuka Borilovića, sve krvave, kako dolaze sa pet-šest stotina naoružanih ljudi. Vojvoda Batrić čestita božić i izvesti vladiku o „veselim glasima“, da su sinoć poklali domaće muslimane, popalili im kuće i srušili džamiju:

Cetinje, stara fotografija.
Koliko je ravnoga Cetinja,
ne uteče oka ni svjedoka,
ni da kaže kako im je bilo,
te pod sablju svoju ne metnusmo
koji ni se ne kće pokrstiti;
Koji li se pokloni Božiću,
prekrsti se krstom hristijanskijem,
uzesmo ga za svojega brata.
Kuće turske ognjem izgorijesmo,
da se ne zna ni stana ni traga
od nevjerna domaćega vraga.
Iz Cetinja u Đeklić pođosmo.
Ćeklićki se razbježaše Turci
malo koga od njih posjekosmo
ma njihove kuće popalismo;
od mečeta i turske džamije
napravismo prokletu gomilu,
neka stoji za uklin narodu.

Odgovara vladika Danilo:

Blago meni, moji sokolovi,
blago meni, junačka svobodo!
Jutros si mi divno voskresnula
iz grobovah našijeh đedovah!

Vladika siđe sa konja i izljubi svoje „junake“. Oni zajedno nastaviše niz polje „pjevajući i puškama veselje čineći“. Kada stigoše do crkve, iguman Stefan im reče da skinu kape kako bi učinili pomen dušama „vitezova našega naroda“, od Kosova do danas. Iguman Stefan zatim pomenu cara Dušana, Miloša Obilića, devet Jugovića i „ostale naše vitezove“.

Novo ljeto[uredi - уреди]

Ostaci tvrđave Besac.

U narednim danima su nastavaljene akcije protiv muslimana. Za novu godinu, dođe glasnik od Rijeke Crnojevića da izvesti episkopa o izvedenoj akciji u tom kraju. Ohrabreni "turskom" pogibijom na obližnjem Cetinju, oni su riječkim muslimanima uputili sledeći ultimatum:

Ko ne misli na Koran pljunuti
neka bježi glavom bez obzira!

Riječki muslimani objesiše glasnike i pobegoše iz grada „u lađama put bijela Skadra“, a Crnogorci uhvatiše i ubiše riječkog kadiju. Glasnik još dodade i to da su „serdar i glavari“ htjeli lično doći da sve potanko ispričaju svom episkopu, ali nemaše kada jer su zauzeti razaranjem grada Obodnika i njegovih džamija, da im pazar "ne smrdi nekršću".[2] Glasnik poljubi vladiku u ruku, ostavi mu pismo, i ode. Vladika Danilo pozove đače i dade mu pismo da pročita naglas. Njime Nikola, seoski knez Dupila, izveštava vladiku da se Dupiljani poklaše sa domaćijem „Turcima“, da je pokolj trajao „dan i noć“ i da je reka Crmnica bila puna Turaka. Dalje kaže da su Dupiljani takođe „grdno izginuli“, da je nestalo mesta na groblju oko crkve ali da je krajnji ishod zadovoljavajući:

Po Crmnici Turke isjekosmo
i grad Besac s zemljom izravnismo.
sad ti nema u našu nahiju
obilježja od turskoga uha
do trupine ali razvaline.

Vladika Danilo plače zbog crnogorskih žrtava, a iguman Stefan se smije zbog pobjede. Utom ulete Vuk Mandušić, sav namrčen, pocepan i krvav, sa slomljenom puškom u rukama. On se bejaše veoma rastužio jer je tokom borbi izgubio omiljenu pušku te plačući moli vladiku da mu je negde odnese na popravku. Vladika se samo nasmeši i reče:

Zdravo tvoja glava na ramena,
ti ćeš pušku drugu nabaviti
a u ruke Mandušića Vuka
biće svaka puška ubojita!

Vladika ustade i dade Mandušiću iz odaje svoje jedan dobar džeferdar. (kraj)

Kontroverze[uredi - уреди]

Petar II Petrović Njegoš, za života poznatiji kao vladika Rade.
Wikicitati „Izmeštanjem sukoba iz oblasti krvne osvete u kosmičku dvojnost dobra i zla, Njegoš postavlja slovenske muslimane u trajno stanje drugosti.[8]

Gorski vijenac se prvenstveno kritikuje stoga što glorifikuje tzv. „istragu poturica“, odnosno pokolj muslimanskog stanovništva stare Crne Gore početkom XVIII veka, izvršen za vreme vladike Danila Petrovića.[9] Prema kritičarima, Gorski vijenac je delo koje slavi i opravdava zločine etničkog čišćenja i bratoubilačkog rata.[10][11] Ovo tumačenje je uglavnom prisutno među zapadnim i bosanskim autorima, a pojavilo se u kontekstu krvavih ratova koji su pratili raspad Jugoslavije. Štaviše, neki bošnjački autori ovaj spis dovode u izravnu vezu sa genocidom u Bosni i Hercegovini.[12]

Njegoš u Gorskom vijencu muslimane, po pravilu, naziva sledećim imenima: "poturice", "guba", "kuga", "smrad", "đavo", "vrag", "nekrst", "domaće zlo" i slično.[2] Kritičari izdvajaju više problematičnih mesta, usredsređujući se na anti-muslimanska osećanja koje ovaj ep raspaljuje.[13]

U srbijanskim kritičkim krugovima Gorski vijenac se navodi kao drastičan primer "totalne inverzije smisla Božićnog praznovanja koje bi celom svetu trebalo da donese mir Božiji", čime Srpska pravoslavna crkva radi ostvarenja svojih političkih ciljeva odustaje od samih hrišćanskih vrednosti.[14] Crnogorski pisac i političar Novak Kilibarda smatra da su Crnogorci inspirisani parolama iz "Gorskog vijenca" počinili zločine nad muslimanima u Crnoj Gori nakon Berlinskog kongresa 1878 i tokom balkanskih ratova 1912. godine, kao i pokolj muslimana Šahovića 1924. godine.[15]

2013. godine je Ministarstvo kulture Crne Gore, povodom dvjestogodišnjice Njegoševog rođenja, predložilo novi državni praznik – Crnogorski dan kulture, na Njegošev rođendan. Protiv toga se žestoko pobunila Bošnjačka stranka u Crnoj Gori sledećim saopštenjem:

“Ne ocjenjujući književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo krajnje neprimjerenim da se u građanskoj Crnoj Gori, državnim praznikom proglašava njegov rođendan, pogotovo ako se zna da su neke ideje tog djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvođačima zločina i genocida nad islamskim stanovništvom i u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i okruženju”.[16]


Prema crnogorskom autoru Andreju Nikolaidisu, Gorski vijenac osim što je spjev o borbi za slobodu od turskog osvajača, on je također i spjev o “čišćenju” zajednice od pripadnika druge vjere, on je mit o stvaranju homogene, jednonacionalne i jednovjerske zajednice, koja će se “pročistiti” kroz krv i oganj.[17]

Na suđenju Radovanu Karadžiću optuženom za genocid, tužiteljka haškog Tribunala Catrina Gustafsson opširno je citirala stihove "Gorskog vijenca" tokom ispitivanja svedoka odbrane Gojka Kličkovića koji je pomenuo da se Karadžić, tokom rata u BiH, često pozivao na taj spev. Tužilaštvo Tribunala je ocenilo da Njegoš u Gorskom vijencu "slavi ubijanje Muslimana, uništavanje njihovih kuća i rušenje njihovih džamija".[18]

Izvori[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]