Glukometrija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Glukometrija
Glukometri različitih generacija (od 1993-2005)
MeSHD015190

Glukometrija je medicinska metoda za određivanje glikemije odnosno koncentracije glukoze u plazmi, uz pomoć glukometra i drugih laboratorijskih testova. Ona je danas postala neizostavni deo praćenja i lečenja obolelih od šećerne bolesti. Zahvaljujući primeni jednostavnih, vrlo praktičnih i jeftinih glukometara, upotrebljivih čak i za starije osobe, osobe sa oštećenim vidom, sluhom i/ili kognicijom, metoda je postala dostupna velikom broju obolelih od šećerne bolesti.[1] Zdravstveni radnici savetuju pacijentima sa šećernom bolešću odgovarajući režim glukometrije u odnosu na njihovo zdravstveno stanje. Većini ljudi, sa šećernom bolešću tip 2, glukometrija se savetuje najmanje jednom dnevno. Dok se dijabetičarima koji koriste insulin (svi oblici šećerne bolesti tipa 1 i neke vrste tipa 2s) savetuju se češće testiranje nivoa šećera u krvi (3 do 10 puta dnevno), kako bi se na adekvatan način procenila efikasnost prethodne doze insulina i utvrdimo broj jedinica sledeće doze insulina.

Valja naglasiti da određivanje glukoze pomoću glukometara nije referenta metoda za dijagnozu šećerne blesti, već su to odgovarajući laboratorijski analizatori, za određivanje glukoze u krvi u ambulantim uslovima. Analizatori u laboratorijama imaju strogo definisane standarde za većinu parametara potrebnih za dobijanje tačnih rezultata, i kod njih su dozvoljena odstupanja vrlo mala. Mada se često savetuje pacijentima da mere glukozu uvek u istoj laboratoriji.

Istorijat[uredi | uredi kod]

Šećerna bolest je hronični, sistemski poremećaj metabolizma, koji se karakteriše hiperglikemijom, to jest trajno povišenim nivoom glukoze u krvi. Međutim, i pored karakteristične simptomatologije, zabeležene još pre 3.500 godina u drevnim egipatskim medicinskim spisima, tek su razvoj i primena hemijskih postupaka (laboratorijskog) određivanja glukoze u urinu i krvi, od sredine 19. veka do danas, omogućili pouzdanu dijagnozu i praćenje ovog oboljenja.

Šećerna bolest, kao i činjenica da se visokih nivo šećera u krvi može manifestovati njegovim izlučivanjem preko bubrega, poznata je od davnina. Tu pojavu među prvima uočili su stari Indijci i Kinezi koji su primetili da mrave privlači šećer iz pacijentovog urin. U „Sušruta Samhita“ nailazimo na koncept „Madhu-meh“ ili „Slatka mokraća“ (jedan od 20 mogućih varijeteta). Ovaj nalaz je veoma značajan i predstavlja prvi poznati pomen o prirodi mokraće dijabetičara.

Neobično je da su pre 2.400 godina indijski lekari opisali pojedinosti dijabetesa koji se u današnjoj medicini koriste kao savre-

meni dijagnostički kriterijumi. Iako je njihova dijagnostička oprema bila oskudna, njihova snalažljivost im je omogućila da smisle metod za

proveru povišenog nivoa glukoze u mokraći. Naložili bi bolesniku da mokri blizu mravinjaka pa ako bi mravlja kolonija počela da se okuplja u blizini uzorka urina, to bi značilo pozitivan nalaz. Upotreba mrava pomogla im je da brzo i precizno dijagnostikuju osobu sa dijabetesom.[2]

Teofil Protospatarije (630) prvi je primenio zagrevanje urina kao dijagnostički test. Arapski lekar, Avicena (980–1037) (koji je dao prvi naučni opis dijabetične gangrene) uočio je sladak ostatak (još uvek nepoznatog porekla) nakon stajanja urina na sobnoj temperaturi. Paracelzus (1493–1541) zabeležio je da se posle isparavanja zagrejane mokraće dijabetičara može naći i do 4 unce „kristala-soli“ ali ne otkriva prirodu tih kristala. Smatra da je uzrok bolesti „suvišna toplota u bubrezima“. Kao i Avicena, i on je preporučio organoleptičko testiranje urina dijabetičara.[3][4]

Testiranje urina na glukozu, kao dijagnostička metoda za dijabetes primenjuje se tek nešto više od jednog veka (pre modernih hemijskim tehnika, određivanja šećera u uzorak urina koji smatraju validnim testom). Međutim mogućnost da sami pacijenti testiraju njihov urin, kao sredstvo praćenja glukoze u krvi, novijeg je datuma.

Tromerov test
  • Karl Tromer (1806–1879), 1841. godine otkrio je prvu dijagnostičku metodu (kvalitativni test) za otkrivanje prisustva šećera u urinu. Rastvor trščanog šećera (saharoza) i (manje količine) bakar–sulfata u prisustvu (viška) kalijum-hidroksida (ili natrijum-hidroksida) zadržava plavu boju posle zagrevanja. Dodatkom urina (u kojem je prisutna glukoza) u alkalnoj sredini dolazi do redukcije bakra iz bakar–sulfata (CuSO4) u bakarni kupro–oksid (Cu2O) koji se izdvaja kao talog mrkocrvene boje. Laktoza i drugi monosaharidi takođe daju istu reakciju.
  • Herman fon Feling 1849. godine prvi je primenio kvantitativni test (zasnovan na Tromerovoj metodi), kojim se određivao šećer uz pomoć Felingovim reagensom A ili plavog vodenog rastvorg bakar-sulfata, dok je Felingov reagens B bezbojni vodeni rastvor kalijum natrijum tartarata (Ročelova so) i jake baze (natrijum hidroksida). Spajanjem ova dva rastvora nastaje tartaratni kompleks bakar-jona, koji ima ulogu da spreči taloženje bakar-hidroksida. Felingov reagens oksiduje u vodi rastvorne aldehide. Glukoza na taj način prelazi u glukonsku kiselinu) pri čemu se izdvaja crven talog bakar-oksida, Cu2O.[5]
R-CHO + 2Cu2+ 4OH → R-COOH + Cu2O + 2H2O
  • Stenli Rositer Benedikt 1908. godine otkrio je novi, osetljiviji test za merenje šećera u mokraći (modifikujući Felingov test).
  • Ivar Kristijan Bang 1913. godine počeo je svoje pionirske radove na metodi za određivanja glukoze u krvi.
  • Već 1925. godine koriste se prvi testovi za kućno određivanje šećera u mokraći.
  • Godine 1941, Ames Division iz Majls laboratorije, u Elkhartu, Indijana, prvije je uveo u medicinsku praksu primenu „Benediktovog reagensa”, zasnovanog na standardnom testu za određivanje šećera u mokraći uz pomoć tableta bakarnog sulfata. Test se izvodio tako što se na Clinitest tabletu stvaljalo nekoliko kapi urina. U zavisnosti od nivoa šećera u urinu javljala se promena boje tablete, od svetlo plave do narandžaste. Potom se dobijena boja upoređivala u odnosu na niz štampanih boja na instrukcionom listu, kako bi se približno, procenio nivo glukoze u urinu.

Testiranje glukoze u urinu, imalo je veoma ozbiljan problem. Kada se kod osoba razvija dijabetesa, nivo glukoze u urinu je razuman pokazatelj preteranog nivo glukoze u krvi. Međutim, kod ooba sa normalan i niskim nivoom glukoze u krvi pregledom urina, nikada nije moguće proceniti nivoe šećera u krvi pomoću urina. Takođe kako bolest vremenom napreduje, metoda postaje mnogo manje pouzdana, zbog visokog nivoa šećera u krvi. Čak i u ranoj fazi merenja, ona nikad nije tačna mera, iako su višestruko poboljšani uređaji za testiranje uređaja ("merne trake") tokom godina. Tako da test za određivanje đežera u mokraći nikada nije bio više nego "polu-kvantitativna" test metoda.

Da biste dobili tačne vrednosti, neophodno je da se merenje količina glukoze u samoj krvi, a to je dugo rađeno u ordinacijama lekara i laboratorijama. Međutim, za ljude sa dijabetesom kako bi održavali poželjan nivo glukoze, bio je potreba jednostavniji, precizan test koji bi mogli pacijenti da primenjuje i kod svojih kuća.

Godine 1964., nakon razvoja mnogo testove za određivanje glukosze u urinu, Ernest Adams iz Amesa razvio je praktičnu test traka za merenje glukoze u krvi pod nazivom Dekstrostik (na osnovu naziva dekstroza, drugog imena za glukozu). Umesto korišćenja hemijske reakcije za merenje glukoze, Dekstrostik koristio je biohemijsku reakcije sa enzimom pod nazivom glukooksidaza, koja reaguje sa glukozom i daje vodonik peroksid. Vodonika peroksid menja boju u prisustvu orto-tolidina i u zavisnosti od intenziteta boja na test traci nakon izlaganja kapnjici krvi određuje se i do danas nivu glukoze u krvi. Isprva, količina boje je jednostavno upoređivana u odnosu na tabelu boja štampanu na etiketi, i tako je određivana koncentraciju glukoze prema boji upoređenjem. Postupak nije trivijalna, i pružao mogućnost pacijentu da ga lako savlada i primeni u kućnim uslovima.

Tokom 20. veka, došlo je i do razvoja raznovrsnih metoda kvantitativnog određivanja glukoze u krvi:

  • Redukcione metode (Zasnovane na redukcionim osobinama endiolnog oblika glukoze): Hagedorn-Jensen, Kac i saradnici (kolorimetrijska modifikacija Hagedorn-Jensenove metode), Folin-Vu, Somođi-Nelson, Gmajner...
  • Hemijske metode (Zasnovane na reakciji aldoza sa fenolima ili aromatičnim aminima): Hultman (modifikacija Hivarinen-Nikila)...
  • Enzimske metode (Zasnivane na određivanju glukoze sa heksokinazom, glukozo-oksidazom ili glukozo-dehidrogenazom).[6][7]

Prvi glukometar pojavili su se u prodji 1971. godine. Od prvobitnog testiranja slatkog ukusa urina do savremenih biohemijskih analiza glukometrom, kroz vekove rasla su saznanja o dijabetesu a dijagnostičke metode postajale sve sofisticiranije. U budućnosti se očekuju još specifičniji testovi za dijagnozu različitih varijeteta dijabetesa od kojih će neki pripadati području genetičkog skrininga ili farmakogenetike.

Značaj[uredi | uredi kod]

Značaj glukometrije ogleda se u sledećem:

  • Praćenje nivo šećera u krvi, koji otkriva pojedine modele promena nivoa glukoze u krvi, i pomaže u planiranju obroka, aktivnosti, i ukazuje na to u koje doba dana treba uzimati lekove.[8]
  • Brzi odgovor na visok nivo šećera u krvi (hiperglikemija) ili niskog nivoa šećera u krvi (hipoglikemija).
  • Prilagođavanju dijete, vežbanja i primene insulina, u skladu sa uputstvima davaoca zdravstvene zaštite.[8]

Glukometrija glukometrom[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Glukometar

Samokontrola koncentracije glukoze u krvi pomoću glukometra, danas je verovatno najveća prednost u kontroli šećerne bolesti nakon otkrića insulina 20-tih godina 20. veka. Merenje glukoze u krvi koje je uz pomoć glukometra moguže u bilo kojem trenutku bolesnikovog života, pomaže prevenciji posledica vrlo visokih i vrlo niskih koncentracija šećera u krvi.

Princip rada glukometra[uredi | uredi kod]

Današnja glukometrija zasniva se na primeni digitalizovanih glukometra koji radi na principu glukoznog biosenzora ugrađenog u dijagnostičku test trakicu glukometra. Biološki aktivni sloj senzora glukometra sadrži enzim glukoza-oksidazu, koja se glukozom iz uzorka periferne krvi reaguje. Ta hemijska reakcija uz pomoć transduktora pretvara se u izlazni signal, u obliku električne struje razlićitog intenziteta između dve elektrode biosenzora.

Standardizacija glukometara[uredi | uredi kod]

Glukometri dostupni na tržištu moraju zadovoljavati određene ISO standarde koji omogućavaju pravilnu kućnu samokontrolu glukoze u krvi. Takav trenutni standard u Srbiji glasi: „da pri vrednostima glukoze iznad 4,2 mmol/l 95% svih rezultata merenja glukometra ne smeju prelaziti odstupanje od +/- 20% u odnosu na rezultat dobijen laboratorijskim merenjem, odnosno za vrednosti ispod 4,2 mmol/l odstupanje ne sme prelaziti +/- 15% .” To znači da ako je stvarna izmerena koncentracija glukoze u krvi 5,0 mmol/l dopuštena su odstupanja od +/- 1 mmol/l, a za koncentraciju glukoze od 10 mmol/l dozvoljena odstupanja su od +/- 2 mmol/l.

Postupak merenja glukometrom[uredi | uredi kod]

Postupak glukometrije

Postupak merenja šećera u plazmi glukometrijom sprovodi se u više koraka:

  • Pre glukometrije ispitanik treba da opere ruke sapunom i mlakom vodom, i dobro ih osuši papirnim ubrusom
  • Ispitanik polaže ruku na podlogu a nadlanicom šake nadole
  • Lekar odabira jagodicu prsta iz koje će uzeti uzorak periferne krvi
  • Iz kutijice sa dijagnostičkim trakocama uzme jedna i na njoj označenim delom stavlja u 0tvor glukometra
  • Kada se začuje zvučni signal i pojavi oznaka na displeju glukometar je spreman za upotrebu
  • Pomoću lancetara, u koji se prethodno ubaci lanceta (metalna iglica) pritiskom na okidač lancetara buđi se koža na izabranom prstu
  • Prvu kapljica krvi se obriše
  • Uzme se glukometar sa podloge, primakne prstu pacijenta i vrhom trake uiše kapljica krvi.
  • Začuje se zvučni signal kad je kapljica usisana a aparat počinje sa odbrojavanjem sekundi do konačnog merenja.
  • Glukometar se položi na podlogu i nakon 5 - 10 sekundi na ekranu se javlja rezultat
  • Po završenom uzorkovanju tupferom vate pritisne se jagodica prsta kako bi se zaustavilokrvarenje.
  • Vednost glikemije aparat unosi u svoju memoriju, ili je lakar upisuje u istoriju bolesti ili ako merenje vrši pacijent sam u dnevnik samokontrole uzorka (u satima i danima)
  • Potom se trakica vadi iz glukometra, a lanceta iz lancetara i baca u kontejner za medicinski otpad.

Neinvazivna glukometrija[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Neinvazivna glukometrija

Neinvazivni monitorinng glukoze je nova tehnologije za praćenje nivoa glukoze u krvi, kod koje nije potrebna kap krvi za čitanje nivo glukoze. Neinvazivna tehnologija zasniva se na primeni ultrazvuka i dielektrične spektroskopije.[9]

Ova metoda je jako praktična jer oslobađa osobu sa dijabetesom da koristi prst kao izvor kapi krvi za analizu glukoze u krvi. Naime ovaj neinvazivni merač nivoa glukoze u krvi može da obezbedi merenja nivoa glukoze bezbolno, bez uzorkovanja krvi ili uboda prstiju, u roku od samo nekoliko sekundi.[10]

Većina neinvazivnim metoda u procesu rada koristi kontinuiranu metodu za praćenje nivoa glukoze u krvi i time nudi brojne prednost jer pruža dodatne informacije u odnosu na konvencionalne glukometre koje koriste kap krvi iz prsta, jer merenja šećera u krvi vrše i u vremenskim periodima kada pacijent spava. Takođe uređaj se može lako prilagoditi da istovremeno obezbedi kontinuirano praćenje i pamćenje-memorisanje (za određeni vremenski period) više parametara, npr. nivoa glukoze i nivo kiseonikom u krvi, broja otkucaja srca itd.[11]

Izvori[uredi | uredi kod]

  1. Lipkowski, J., Kolb, D. M., & Alkire, R. C. (2011). Bioelectrochemistry : Fundamentals, Applications and Recent Developments. Weinheim: Wiley-VCH.
  2. Galmer A.: The Birth of Diabetes. Biographies of Disease. Westport, CT: Greenwood Press. 2008. ISBN [[Special:BookSources/{{{2}}}|{{{2}}}]] Uneseni ISBN nije važeći.. pp. {{{pages}}}
  3. Kirchof M, Popat N, Malowany J: A Historical Perspective of theDiagnosis of Diabetes. Diagnostic Review UWOMJ 2008; 78, 7-11
  4. Đorđević M: Kratka istorija dijabetesa sajt Društva za borbu protiv šećerne bolesti „Zaječar“
  5. Davison JM, CheyneGA.: History of the Mesurement of Glucose in Urine: a cautionary tale. Med Hist 1974; 18 (2): 194-197.
  6. Štraus B.: Medicinska biokemija. Jugoslavenska medicinska naklada. Jumena, Zagreb 1988; 121-156.
  7. Majkić-Singh N.: Medicinska biohemija. DMBJ, Birografika, Subotica, 1994; 103-169.
  8. 8,0 8,1 Elizabeth H. Holt, MD, PhD. In turn citing: American Diabetes Association. Standards of medical care in diabetes -- 2008. Diabetes Care 2008;31:S12-S54.
  9. V. A. Saptari, A Spectroscopic system for Near Infrared Glucose Measurement. PhD Thesis, MIT, 2004.
  10. Masab Ahmad , Awais Kamboh & Ahmed Khan Non-invasive blood glucose monitoring using near-infrared spectroscopy www.edn.com EDN netvork October 16, 2013.
  11. A. Tura, A. Maran, and G. Pacini, Non-invasive glucose monitoring: Assessment of technologies and devices according to quantitative criterion, Elsevier J. of Diabetes Research and Clinical Practice, vol. 77, no. 6, pp. 16-40, 2007.

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]