Georges Mandel

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Georges Mandel godine 1932.

Georges Mandel (5. jun 1885 – 7. jul 1944) bio je francuski novinar i političar poznat po tome što je za vrijeme drugog svjetskog rata ubijen zbog svojih antifašističkih stavova i podršci pokretu otpora.

Pravo ime mu je bilo Louis George Rothschild, a rodio se u porodici jevrejskog krojača porijeklom iz Alsacea. Karijeru je započeo kao novinar u znamenitom lijevo orijentiranom listu L'Aurore. S vremenom ga je zapazio Georges Clemenceau, francuski ministar unutrašnjih poslova, te ga zaposlio kao svog pomoćnika; kao Clemenceauova desna ruka se istakao uspješnim nadzorom tiska i sindikata za vrijeme prvog svjetskog rata.

Prvi put je u Nacionalnu skupštinu izabran 1919. godine. Sudjelovao je u radu odbora koji je u francusku uveo proporcionalni izborni sistem; pet godina kasnije je izgubio svoje parlamentarno mjesto, ali ga je 1928. vratio. Mandel se u međuratnom periodu profilirao kao ekonomski konzervativac, iako se zalagao za žensko pravo glasa, a 1930-ih postao jedan od rijetkih francuskih desničara koji je upozoravao na opasnost od fašizma, te se zalagao za savez sa Sovjetskim Savezom. Glavni suparnik mu je postao Pierre Laval, koji je često u polemikama implicitno kao argument koristio njegovo jevrejsko porijeklo.

Godine 1934. je imenovan ministrom pošta, telegrafa i telefona gdje se istakao kao tvorac Radio-PTT Vision, jedne od prvih državnih televizija u Evropi. Nakon pada Narodnog fronta je služio u nekoliko francuskih vlada, gdje ga je zatekao i drugi svjetski rat. Na samom početku se bezuspješno zalagao za ofanzivu na protiv njemačkih snaga na Zapadu dok je njihova glavnina bila preokupirana invazijom Poljske.

Služio je kao ministar unutrašnjih poslova za vrijeme vojnog sloma Francuske. Iz vlade je izbačen 16. juna kada je za novog premijera izabran Philippe Petain čiji su predstavnici 22. juna potpisali primirje u Compiegneu. Pet dana kasnije je Mandel zajedno s nekoliko najviših političara brodom Massilia izbjegao iz Marseillea u francusku Sjevernu Afriku, pokušavši odatle organizirati nastavak otpora. Tamo su mu britanski predstavnici ponudili da dođe u London i stane na čelo izbjegličke vlade, ali je Mandel to dobio rekavši da bi time "priznao da se boji".

8. augusta 1940. su francuske vlasti u Maroku, tada na strani Vichyja, uhapsile Mandela i njegove sljedbenike. Mandel je vraćen u Francusku gdje je zbog veleizdaje bio osuđen na doživotni zatvor. Godine 1942. mu je vichyjska vlada sudila na neuspjelom Riomskom procesu gdje se ljevičarskim i jevrejskim političarima Treće republike nastojala dokazata odgovornost za vojni slom Francuske. Mandel je nakon njemačke okupacije vichyjske teritorije krajem 1942. predan njemačkom Gestapou i odveden u koncentracioni logor Buchenwald

Mandel je iz Buchenwalda vraćen u Francusku i 4. jula 1944. predan višijskim vlastima. Tri dana kasnije su ga pripadnici pro-osovinske Francuske Milicije odveli u Fontainebleausku šumu i ubili. Vjeruje se kako je njegova likvidacija izvedena u znak odmazde zbog atentata na Philippea Henriota, višijskog ministra propagande koga su nekoliko dana ranije ubili komunistički makiji.

O Mandelovom životu je Nicolas Sarkozy 1994. objavio biografsku knjigu Georges Mandel, moine de la politique po kojoj je snimljen TV-film Le Dernier Été (Posljednje ljeto) u kome je njegov lik tumačio Jacques Villeret.

Izvori[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Vidi takođe: Mandel
Političke funkcije
Prethodi:
André Mallarmé
Ministar pošta, telegrafa i telefona
1934–1936
Slijedi:
Robert Jardillier
Prethodi:
Marius Moutet
ministar kolonija
1938–1940
Slijedi:
Louis Rollin
Prethodi:
Henri Roy
ministar unutrašnjih poslova
1940
Slijedi:
Charles Pomaret