Genetička varijacija

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Varijacija kljuna Darwinovih zeba sa Galapagosa

Genetička varijacija je termin engleskog porijekla, koji opisuje istovremenu (sinhroničnu) varijaciju alela nekog gena u genskom fondu. Javlja ae u među populacijama, zasnovana na individualnim nositeljima varijantnnih gena. Ukratko, to je pojava da se različiti biološki sistemi, u istom vremenskom presjeku, međusobno razlikuju na razini jedinki i populacija. Prema tome, za razliku od pojma genetička varijabilnost za koji je glavna determinanta promjenljivost u vremenu, glavna odrednica pojma genetička varijacija je genetička različitost u funkciji prostora.[1][2][3][4]

Genetička varijacija nastaje slučajnim mutacijama, koje su stalne kvalitativne ili kvantitativne promjene u genomu određene jedinke i populacije, pripadajuće vrste organizama.

Međuindividualna varijacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Genetička varijacija između jedinki unutar populacije se ispoljava na različitim razinama . Moguća je identifikacija zapažanjem fenotipske varijacije, bilo kvantitativnih ili kvalitativnih svojstava. Kvantitativne su one osobine koje variraju kontinuirano, a kodirane su mnogiim genima, npr, dužina posmatranih dijelova tijela ili bilo koja druga mjerljiva ili brojljiva osobina. Za takva svojstva je karakteristično poligensko nasljeđivanje. U kategoriji kvalitativnih osobina, mogući fenotipovi variraju diskretno, alternirajuće i kodiraju ih jedan ili nekoliko gena (npr., bijela, roza, crvena boje latica u određenih biljaka). Takva svojstva imaju monogensko ili oligogensko nasljeđivanje.

Genetička varijacija se može identificirati I ispitivanjem varijacije na nivou enzima pomoću proteinske elektroforeze. Polimorfni geni imaju više od jednog alela na svakom lokusu. Tako kod insekata i biljaka, polovina gena za enzime mogu biti polimorfni, dok su kod kičmenjaka.polimorfizami relativno rjeđi. Konačno, u osnovi , genetička varijacija je uzrokovanana promjenama nukleobaza u nukleotidima, tj. genima. Nova tehnologija sada omogućuje naučnicima da direktno sekvenciraju DNK čija struktura najdirektnije odražava genetičke varijacije, daleko pouzadanije nego analiza genskih produkata – proteina elektroforezom. Ispitivanje DNK je pokazalo genetičke varijabilnosti I u kodirajućim I nekodirajućim intronskim regijama. regijama gena.

Genetička varijacija će rezultirati fenotipskom varijacijom, ako varijacije u redoslijedu nukleotida u DNK rezultatiraju u razlikama u redoslijedu ili vrsti aminokiselina u proteinimakoji su kodirani sa DNK sekvence, a ako rezultanta razlike u peptidnom nizu sekvencu aminokiselina utiče na oblik, a time i funkciju enzima.

Međupopulacijska varijacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Međupopulacijaska genetička varijacija se odnosi na pojavu da se dvije ili više istovremenih populacija osređene vrste međusobno razlikuju u genetičkoj strukturi tj. po strukturi genskog fonda. Ovakva varijacija u genetičkoj strkturi se često javlja među populacijama koje žive na različitim lokacijama. Geografska varijacija može biti posljedica razlike u selekcijskom pritisku ili djelovanja genetičkog drifta.

Mjerenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Genetička varijacija unutar populacije se obično mjeri kao postotak polimorfnih genskih lokusa ili postotak genskih lokusa heterozigot]nih jedinki.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Raspon varijacije dagnje Donax variabilis
Varijacija sjemenki jedne vrste oraha

Nasumične mutacije su početni izvor genetičke varijacije. Mutacije su vjerovatno bile rijetke, a većina ih je neutralna ili štetna, ali u nekim slučajevima novi aleli mogu davati prednost u prirodnom odabiranju. Mutacije mogu biti genske, hromosomske i genomske.

Hromosomske mutacije mogu biti strukturne (duplikacija, delecija, translokacija i inverzija i/ili numeričke (razni obimi aneuploidija).

Poliploidija je primjer hromosomskih mutacija. To je stanje u kojem organizmi imaju tri ili više skupova genom ske varijacije (3n ili više). Mutacija se javlja kod roditelja koji nakon parenja imaju šansu da je prenesu u potomstvo svih narednih generacija, skupa sa [[[osobina]]ma koje ona kontrolira.

Crossingover i slučajna segregacija tokom mejoze mgu rezultirati u proizvodnjom novih alela ili njihovih novih kombinacija. Rekombinacija ustvari predstavlja generiranje nove genetične varijacije na osnovu rearanžmana postojećeh genetičkog materijala, a ne njegovih (kvalitativnih ili kvantitativnih) promjena.

Osim toga, I slučajna oplodnja također doprinosi genetičkoj varijaciji. Rekombinacije putem Varijacija i rekombinacije mogu biti olakšane prijenosom putem i ugradnje genetičkih elemenata u razne vektore, poznatije kao endogene retrovirusne linije (‘’Setúbal’’)

Za dati genom jednog višećelijskih organizma, genetičke varijacije mogu biti stečene u somatskim ćelijama ili naslijeđene germlinijom, putem gameta.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Dobzhansky T. (1970): Mankind envolving: The evolution of the human species. Bantam Books, New York, ISBN 10 05526-539-0X; ISBN 13 978-05526-5390-9.
  2. Cavali-Sforza L. L., Bodmer W. F. (1999): The genetics of human populations. Dover Publications, Inc., Mineola, New York, ISBN 0-486-40693-8.
  3. Hadžiselimović R., Pojskić N. (2005): Uvod u humanu imunogenetiku. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-3-.
  4. Hadžiselimović R. (2005): Bioantropologija – Biodiverzitet recentnog čovjeka. Institut za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju (INGEB), Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.