Generalna kapetanija Venezuela

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Generalna kapetanija Venezuela
Capitanía General de Venezuela
Generalna kapetanija
  
1777. – 1821.   
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Generalne kapetanije Venezuele
Lokacija Generalne kapetanije Venezuele
Mapa Venezuele iz 1810. godine
Glavni grad Caracas
Jezik/ci španjolski jezik
Religija katolicizam
Vlada Monarhija
(generalna kapetanija)
Kralj
 - 1777. – 1788. Carlos III. (prvi)
 - 1813. – 1821. Fernando VIII. (zadnji)
Generalni kapetan
 - 1777. – 1782. Luis de Unzaga (prvi)
 - 1821. – 1823. Francisco Morales (zadnji)
Historija
 - Kraljevska povelja 8. rujna 1777.
 - Dekret o audijenciji 13. lipnja 1786.
 - Vrhovna hunta 1810.1811.
 - Deklaracija nezavisnosti 5. srpnja 1811.
 - Prva Republika 1811.1812.
 - Druga Republika 1813.1814.
 - Treća Republika 1817.1819.
 - Dio Velike Kolumbije 1821.
Danas dio  Venezuela
 Gvajana

Generalna kapetanija Venezuela (španjolski: Capitanía General de Venezuela) bila je kolonijalna jedinica Španjolskog Imperija stvorena Kraljevskim dekretom od 8. rujna 1777. godine s ciljem pružanja veće autonomije provincijama Venezuele, koje su dotad bile pod upravom Nove Granade i Kraljevske audijencije u Santo Domingu. Kao i u slučaju svih ranijih pružanja autonomije, ovaj potez bio je posljedica konsolidiranja španjolske vlasti i pružanja ustupaka domaćem stanovništvu, koje je postajalo sve više revoltirano, a proveden je u sklopu serije burbonskih reformi u XVIII. vijeku.

Orijentiranjem provincije Maracaibo prema Caracasu, vlast u Venezueli je postepeno centralizirana, a onda i unificirana tako da je Venezuela dobila samostalnu političku, vojnu, sudsku i financijsku strukturu; Venezuela je de facto postala vicekraljevstvo, iako je de iure imala drugačiji administrativni status. Kraljevskim dekretom iz 1786. godine, Venezuela je dobila i vlastitu audijenciju sa središtem u Caracasu.

Nakon što je 1808. godine Joseph Bonaparte imenovam španjolskim kraljem, većina latinoameričkih kolonija nije htjela priznati novu vlast. Godine 1810., civilna uprava u Caracasu prisilila je Bonaparteovog generalnog kapetana, Vicentea Emparána, na ostavku i formirala Vrhovnu huntu, što je ujedno bio i uvod u Venezuelanski rat za nezavisnost. Uslijedila je i deklaracija nezavisnosti, no unatoč činjenici da su pobunjenici podržavali Burbonce, Madridu se nije svidjela činjenica da Venezuela kroz turbulentne događaje nastoji ostvariti nezavisnost. Uz čak tri nepriznate venezuelanske republike, španjolska vlast se donekle konsolidirala kada je Juan Domingo de Monteverde preuzeo kontrolu, međutim domaćem stanovništvu nije se svidjela činjenica da je isti pokušao vladati diktatorski. Kraljevska audijencija je nastavila djelovati u Caracasu, međutim rat za nezavisnost je i dalje bio u tijeku i to je dovelo do konačnog odvajanja Venezuele od Španjolskog Imperija tokom 1821. godine, kada je generalna kapetanija ukinuta i postala je dio Velike Kolumbije, kao samostalni departman; ta je promjena priznata tek 1823. godine.

Potpuna nezavisnost Venezuele uslijedila je tokom 1830. godine.