Gavrilović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Gavrilović
Gavrilovic logotip.jpg
Vrsta od 1947 do 1991 Osnovna organizacija udruženog rada (OOUR)
od 1991. Društvo sa ograničenom odgovornošću (d.o.o.)
Osnovana 1821.
Trenutno sjedište Petrinja, Hrvatska
Industrijaprehrambena
Proizvodisalame i suhomesnati proizvodi
SloganOdlično je od Gavrilovića je!
Web-stranicawww.gavrilovic.hr

Gavrilović d.o.o., prehrambeno poduzeće sa sjedištem u Petrinji.


Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Od osnutka do 1991 godine[uredi - уреди | uredi izvor]

Poduzeće Gavrilović je utemeljeno 1690 godine o čemu svjedoče pisani dokaz iz te godine. Gavrilović je 1821 dobio koncesiju za rad manufakture koja je trebala opskrbljivati mesom vojarne na području Vojne krajine tadašnje Austro-Ugarske. Tvrtka je poslovala kao obiteljsko poduzeće "Prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti" s 50-ak zaposlenih. 1883 godine proizvela je prve količine poznate zimske salame (tzv. gavrilovićka), izvozeći ju i na europska tržišta. 1902 tvornica se modernizirala i prerasla u dioničko društvo, a od 1925 počela je proizvodnju mesnih konzervi, mesa i mesnih prerađevina te gotovih jela. Đuro Gavrilović je 1940 godine bio vlasnikom 13% dionica, baš kao i njegova sestra, te su sa svojih 25+1% imali pravo glasa u Upravi. To pravo im je bilo oduzeto (konfiscirano) od strane vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH), a sama je tvornica radila do 1943 godine kada je, zbog ratnih prilika na području Petrinje, prekinula sa radom. Po završetku Drugog svjetskog rata tvornica i pogoni su bili u derutnom stanju. Vlasnik poduzeća, Đuro Gavrilović, je nakon rata bio osuđen na doživotni zatvor u Staroj Gradiški pod optužbom da je surađivao sa ustašama i nacistima. Nakon dvije godine je premješten, najprije u tvornicu u Zaprešić, a zatim u PIK Vrbovec. Đuro Gavrilović je 1957 godine zajedno sa sinom Georgom (Đurom) Gavrilovićem, nekoliko godina nakon puštanja iz zatvora, ilegalno prešao u Austriju dok su kći i supruga Gavrilovića ostale u Zagrebu. Nakon nacionalizacije 1947 godine, ponovno preuzevši ime Gavrilović, tvornica je razvijala kao osnovne djelatnosti poljoprivrednu proizvodnju, preradbu mesa i mesnih prerađevina te promet. 1957 godine Gavrilović je dostignuo svoj maksimum u količinskoj proizvodnji sa tada 1.000 zaposlenih radnika. Tadašnje rukovodstvo tvornice je formiralo Komisiju kojoj je zadatak bio razmotriti daljnje korake razvoja Gavrilovića. Najveća je dilema bila hoće li se renovirati postojeća ili izgraditi potpuno nova tvornica. No, tadašnje vlasti NR Hrvatske nisu našle razumijevanja niti podrške za razvoj Gavrilovića, te su 1959 godine na adresu tvornice poslale rješenje sa potpisom Vladimira Bakarića kojim se dozvoljava ulaganje u PIK Belje kao sirovinsku bazu i Sljeme, ali u Gavriloviću valja ugasiti proizvodnju. Unatoč negativnom rješenju radnici su sa direktorom Pajom Biračem kupili građevnu parcelu na području izlaza iz Petrinje prema Sisku. Zbog neposluha prema vlasti, tadašnji direktor Birač je bio primoran odstupiti sa položaja direktora, te je na njegovo mjesto došao Pajo Manojlović. Bez ikakve podrške tadašnje vlasti NR Hrvatske i bez mogućnosti dobivanja poticaja, radnici su samoinicijativno skupili sredstva za novu tvornicu, te osnovali štedionicu Gavrilović. Gradnja današnje moderne tvornice, koja je tristotinjak puta veća od stare, na novoj lokaciji počela je 1959, a završena je 1969 godine. Nova tvornica je bila izgrađena pod projektnim birom "Plan Zagreb" koji je izradio kompletan nacrt, izvedbeni nacrt i tehnološke gabarite. Tvornica je bila izgrađena samo 2 kilometra dalje od stare. U vrijeme kada je gradnja tvornice bila u punom jeku, obitelj Gavrilović je negodovala oko naziva nove tvornice i protivila se tome da tvornica nosi baš njihovo ime. Đuro Gavrilović tužio je kao austrijski državljanin preko Republike Austrije SFR Jugoslaviju na Međunarodnom sudu pravde u Haagu radi odštete. Direktor Manojlović je tada stupio u kontakt sa Đurom Gavrilovićem, te je vansudskom nagodbom u odvjetničkom uredu u Beču potpisao ugovor koji je odmah potom verificiran na sudu u Strasbourgu.

U zamjenu za odustajanje od spora primio je svotu novca dovoljnu da se kupi osobni automobil, i trajno zaposlenje u Gavriloviću. Direktor Manojlović zaposlio ga je u Gavriloviću te mu pomogao oko denacionalizacije kuće na zagrebačkom Kaptolu koja mu je potom vraćena u vlasništvo. Đuro Gavrilović je u Gavriloviću radio na programu gotovih jela uz obećanje direktora Manojlovića da "će do kraja života imati osiguranu egzistenciju".[1][2][3][4][5]

Kapacitet nove tvornice Gavrilović, od 1961 godine, je bio 75.000 tona gotovih prozvoda godišnje. Tvornica je zapošljavala 6.000 radnika, a samo u Petrinji njih 4.300. Pogon unutar tvornice je bio proglašen najljepšim na svijetu, po tehnologiji i kadru, od strane američke inspekcije koja je obilazila tvornicu svaka tri mjeseca s obzirom da su uvozili proizvode Gavrilovića za potrebe američke vojske. Od poslijeratne 1946 godine, Gavrilović je naime bio uključen u ishranu američke vojske stacionirane u Europi. Radnici su također samodoprinosima i kreditima izgradili tvornicu stočne hrane u Petrinji, kapaciteta do 60.000 tona godišnje sa silosima. Gavrilović je u to vrijeme razvio kooperaciju od Une do Turopolja za uzgoj 150.000 svinja godišnje, te je imao ugovor sa 6.000 kućanstava koja su te svinje hranila. Razvijena je tada poslovno-tehnička suradnja sa PIK-om Belje i Vupik-om. Također su razvijena tri reprocentra; za 60.000 komada odojaka, tri farme junadi sa 17.000 komada godišnje, te 3.000 hektara zemlje u svrhu proizvodnje silaže za tov junadi i potrebe farme junadi na Kosovu. Do 1990 Gavrilović je svoje proizvode izvozio na sve kontinente (preko 30% proizvoda išlo je za izvoz), te se svakoga tjedna izvozilo 16 tona šunke na američko tržište. Radnici Gavrilovića konstantno su ulagali u pogon, te su pred početak rata u Hrvatskoj u posjedu imali oko 500 vlastitih prodavaonica (poslovnih prostora), velika skladišta, odmarališta i hotele. Sa oko 4.500 zaposlenih Gavrilović je u vlastitoj proizvodnji 1984 godine uzgajao i više od 200.000 svinja i 8.000 grla tovne junadi.[1]

Privatizacija 1991 godine i poslovanje od 1991 do danas[uredi - уреди | uredi izvor]

Mesna industrija Gavrilović se početkom 1991 godine, sukladno tada važećim zakonima, organizirala i registrirala kao Holding Gavrilović u čijem je sastavu tada bilo devet tvrtki u kojima je bilo zaposleno više od 5.000 radnika. Budući da se radilo o društvenom, odnosno državnom poduzeću, Agencija za restrukturiranje gospodarstva (Hrvatski fond za privatizaciju) imenovala je članove Upravnog odbora, a nekoliko mjeseci kasnije, 21. 8. 1991, voljom politike (ključnu ulogu u tome imali su tadašnji predsjednik Sabora Hrvatske Žarko Domljan, čija je prva supruga sestra Đure (Georga) Gavrilovića, premijer Franjo Gregurić i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija), Agencija donosi odluku o pokretanju, kako tvrde stručnjaci, nepotrebnog stečaja nad pet poduzeća iz sastava Holdinga, i to: Mesna industrija Gavrilović, Poljoprivredna proizvodnja Gavrilović, Gavrilović trgovina, Gavrilović vanjska trgovina i Transporti Gavrilović. Sjedište poduzeća u stečaju promtno se prebacilo u Zagreb, Ilica 8 (ured Đure (Georga) Gavrilovića), svi radnici su bez plaće ili bilo kakve naknade bili otpušteni, zatečena roba u prodavaonicima je rasprodata, a utržak se nije uplaćivao na račune poduzeća. U privatizaciji Gavrilovića ključnu ulogu na nižoj razini imali su stečajni sudac Zdravko Tukša, koji je 1995 godine bio odvjetnik obitelji Gavrilović kad je u njihovo ime podnio zahtjev za povrat imovine, i stečajni upravitelj Slavo Boras. Prodaja poduzeća u stečaju obavila se za vrijeme rata u Hrvatskoj i srpske okupacije Petrinje. Petrinja je bila okupirana 21. 9. 1991 godine, a oglas o prodaji poduzeća objavljen je sedam dana kasnije. Na oglas se javio Đuro (Georg) Gavrilović s kojim je stečajni upravitelj Slavo Boras 11. 11. 1991 godine potpisao ugovor o kupnji pet temeljnih poduzeća Holdinga Gavrilović. Prodajna cijena Gavrilovića je bila 3,3 milijuna njemačkih maraka (DM). Cijena istaknuta ugovorom o kupnji iz stečaja je legalno uplaćena, što je potvrdila arbitraža u Washingtonu završena 2019. godine.

Gavrilovićevi proizvodi su, prema navodima iz poduzeća, nakon ulaska Hrvatske u Europsku Uniju (EU), odnosno izlaskom iz CEFTA-e postali i do 50 posto skuplji na važnim tržištima bivše SFR Jugoslavije. Gavrilović je zbog toga dio proizvodnje odlučio preseliti u susjednu Bosnu i Hercegovinu (BiH), pošto više od 50 posto izvoza Gavrilović plasira u BiH.[6] Od prijeratnih 4.500 do 5.000 radnika Gavrilović 2014 godine u tvornici ima zaposlenih njih nekoliko stotina, nekadašnja kooperacija sa 6.000 svinjogojaca po cijeloj Baniji i šire samo je nostalgično sjećanje, bez ijednog grla bilo kakve stoke u organiziranom tovu. Od maja 2014 godine obitelj Gavrilović je austrijskoj tvrtki GlenDor u najam ustupila svoj novi svinjogojski reprocentar. U najam su ustupljene i sve prodavaonice Gavrilović.[7]

U oktobru 2014 godine policija je pretražila prostorije tvornice i Uprave Gavrilovića u Petrinji. Više 10-aka policijskih službenika, u pratnji sanitarnih inspektora, ušlo je u tvrtku, te se rasporedilo po pogonima i uredima. U nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu u Sisku rečeno je kako policija provodi izvide, temeljem naloga istražnog suca, zbog sumnje u kaznena djela koje se progone po službenoj dužnosti.[8] Upitan za komentar, Đuro (Georg) Gavrilović je izjavio kako ga "postupak državnih tijela i intervencija policije podsjeća na 1945 godinu".[9]

Tužba Gavrilovića protiv Zagrebačke banke[uredi - уреди | uredi izvor]

2005 godine Đuro (Georg) Gavrilović je tužio Zagrebačku banku (ZABA) kako bi se utvrdilo vlasništvo nad 14.357 dionica te banke za koje smatra da su mu bile nezakonito oduzete. Riječ je o 0,5 % dionica ZABA-e koje su tada vrijedile 43,8 milijuna eura (EUR) kapitala banke. Gavrilović smatra da je kupnjom poduzeća Gavrilović dobio i prava na udjele poduzeća Gavrilović u ZABA-i, a što mu ZABA osporava. Riječ je o osnivačkom udjelu poduzeća Gavrilovića u ZABA-i iz 1989 godine.[10][11]

Tužba Gavrilovića protiv Hrvatske[uredi - уреди | uredi izvor]

Georg Gavrilović, sin Đure (Georga) Gavrilovića, pokrenuo je u decembru 2012 godine arbitražu u američkom Washingtonu pri Međunarodnom centru za rješavanje sporova o ulaganju (ICSID), kako bi nakon dvadeset godina sudskog sporenja i neuspješnih pregovora, s Hrvatskom oko vlasništva nad nekretninama u Petrinji, Gavrilović dobio i nekretnine iz Ugovora o kupoprodaji. Pet godina, 1996, nakon što je država prodala pet poduzeća iz Holding Gavrilović, država se predomislila i upisala se kao vlasnik gotovo svih nekretnina osim tvornice i tužila Gavrilovićeve kako bi se poništio Ugovor o kupoprodaji kojim su Gavrilovićevima uz tvorničke hale i brend prodali i nekretnine tvrtke. Među nekretninama našlo se i 438 stanova, 10 kuća, 22 garaže, zemljište od 498,2 tisuće metara četvornih u deset katastarskih čestica, te 17.000 kvadrata na području Grada Petrinje koje sada Georg Gavrilović potražuje. Uz to traži i odštetu od Hrvatske u iznosu od 300 milijuna EUR za neostvarenu dobit.[2][4][5][12]Tužba je završena uspjehom obitelji Gavrilović i isplatom odštete od strane Republike Hrvatske, čime je okončano dugo razdoblje pravnog sporenja.

Tužba "Udruženja bivših radnika Gavrilovića" protiv Hrvatske i kazenena prijava protiv sudionika privatizacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Udruženje bivših radnika Gavrilovića, njih nešto manje od 2.000, je 2005 godine podnijelo tužbu protiv Hrvatske na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je tužbu prihvatio, a bivši radnici od Suda traže da poništi odluku Ustavnog suda Hrvatske (broj: U.III.2768/2002.) od 30. 6. 2004 godine, kao i odluke i rješenja koja su joj prethodila. Kako navode u tužbi, Ustavni sud Hrvatske je svojom odlukom "povrijedio odredbe Ustava Hrvatske na njihovu štetu." I to: odredbe članka 3. o nepovredivosti vlasništva, članka 14. o jednakosti građana pred zakonom, članka 19. koji precizira da "pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu", te odredbe članka 48. Ustava kojim se jamči pravo vlasništva. Ako Sud u Strasbourgu presudi u korist bivših radnika, odnosno protiv Hrvatske, onda će se slučaj "Gavrilović" vratiti na početak, preciznije na stanje koje je bilo 1991 godine kad je Đuro (Georg) Gavrilović, uz političko-pravosudnu podršku, započeo operaciju, kako tvrde u Udruzi, nezakonitog preuzimanja nekad jedne od najvećih mesnih industrija u Europi.[3]

Udruženje bivših radnika Gavrilovića je 2014 godine podnijelo kaznenu prijavu protiv šest glavnih aktera koji su 1991 omogućili preuzimanje tvornice, a to su redom: Slavko Degoricija, Davor Trga, Zdravko Tukša, Slavo Boras, Slavko Linić i Đuro (Georg) Gavrilović. Optužuju ih za ratno profiterstvo, odnosno da su djelovali kao organizirana skupina i u razdoblju od jula do novembra '91 proveli nezakoniti stečaj pet poduzeća Holding Gavrilović i predali ih Đuri (Georgu) Gavriloviću po višestruko nižoj cijeni od tržišne. Iz Udruge tvrde da je pritom oštećeno 5.500 radnika kojima je oduzeto pravo povlaštenog otkupa dionica, a također je oštećena i država te drugi vjerovnici koji nisu imali pravo izjasniti se o načinu izmirenja svojih potraživanja.[13]

Robne marke[uredi - уреди | uredi izvor]

Proizvodi Gavrilovića d.o.o. danas su razvrstani u tri robne marke:

  • Gavrilović
  • Gavita
  • Gala

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Iva Anzulović (16. 4. 2014). Dossier: Prva od svih – pljačka Gavrilovića. hrsvijet.net. Preuzeto 16. 10. 2014
  2. 2,0 2,1 Lidija Kiseljak (10.9.2014). Gavrilović od RH traži 300 mil. eura odštete i 500 nekretnina. Večernji list. Preuzeto 16. 10. 2014
  3. 3,0 3,1 Vuk Đuričić. Gavrilovići su još šezdesetih isplaćeni sa 7,5 milijuna dolara. Slobodna Dalmacija. Preuzeto 16. 10. 2014
  4. 4,0 4,1 Ana Raić Knežević (10. 9. 2014). Zašto Vlada šuti o "slučaju Gavrilović" u kojem može izgubiti 300 milijuna eura?. Novi list. Preuzeto 16. 10. 2014
  5. 5,0 5,1 Ivica Kruhoberec (11. 9. 2014). Ovo je pozadina divovske tužbe Gavrilovića protiv države. tportal. Preuzeto 16. 10. 2014
  6. Zdravka Soldić-Arar (10. 4. 2013). Salame ‘Gavrilović’ iz pogona u Čitluku. Slobodna Dalmacija. Preuzeto 26. 10. 2014
  7. Lidija Kiseljak; Antun Petračić (26. 10. 2014). Bivši zaposlenici: Još 1962. Gavrilović je prodao svoj udjel za 14 milijuna dolara. Večernji list. Preuzeto 26. 10. 2014
  8. Policija pretraživala tvornicu Gavrilović. Poslovni dnevnik (21. 10. 2014). Preuzeto 26. 10. 2014
  9. Georg Gavrilović, vlasnik Mesne industrije Gavrilović: Ovo me podsjeća na 1945.!. Poslovni dnevnik (21. 10. 2014). Preuzeto 26. 10. 2014
  10. Zaba ne želi Gavriloviću dati izvještaj o oduzetim dionicama. Jutarnji list (8. 6. 2006). Preuzeto 16. 10. 2014
  11. Silvana Perica; Snježana Mlinarević (24. 5. 2005). Gavrilović tuži Zabu za 43 milijuna eura dionica. http://www.zabaraba.com/.+Preuzeto 16. 10. 2014
  12. Dragana Radusinović (31. 1. 2013). Tajnoviti sin Đure Gavrilovića traži u Americi da im Hrvatska vrati 448 stanova i kuća!. Jutarnji list. Preuzeto 16. 10. 2014
  13. Miro Soldić (10. 9. 2014). Bivši djelatnici Gavrilovića: Oštećeno je 5500 radnika. Lider. Preuzeto 16. 10. 2014

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]