Friedrich Schleiermacher

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Friedrich Schleiermacher
Filozofija 18. i 19. vijeka
Zapadna filozofija
Biografske informacije
Rođenje Friedrich Daniel Ernst Schleiermacher
21. novembar 1768. (1768-11-21)
Breslau, Šleska, Pruska
Smrt 12. februar 1834. (dob: 65)
Berlin, Brandenburg, Pruska
Supružnik Henriette von Willich (vj. 1809)
Djeca Nathaniel (sin, 1820–1829)
Rodbina Gottlieb Schleiermacher (otac)
Daniel Schleiermacher (djed)
Obrazovanje
Alma mater Univerzitet u Halleu
Zanimanje filozof, teolog, profesor
Filozofija
Škola/Tradicija romantička hermeneutika
Glavni interesi teologija, psihologija, egzegeza Novog zavjeta, filozofska i kršćanska etika, dijalektika, logika, metafizika
Jezik njemački
Glavna djela
O religiji (1799)
Monolozi (1800)
Dijalektika (1811)
Kršćanska vjera (1821–22)
Hermeneutika i kritika (1838)
Inspiracija

Friedrich Schleiermacher (Breslau, 21. 11. 1768. – Berlin, 12. 2. 1834), njemački filozof, teolog i profesor, jedan od najznačajnijih predstavnika protestantske teologije i utemeljitelj suvremene filozofijske hermeneutike.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Schleiermacher je rođen 1768. u Breslauu, gradu u Šleskoj pokrajini tadašnje Kraljevine Pruske (danas Wrocław u Poljskoj). Njegov djed Daniel bio je pastor povezan s cionitima, a otac Gottlieb kalvinistički kapelan u pruskoj vojsci. Friedrich je školovanje započeo u moravskoj školi u Nieskyju u Gornjoj Lužici i Barbyju kod Magdeburga, no pijetistička moravska teologija nije ga zadovoljila i uz očev nevoljki pristanak upisao se na Univerzitet u Halleu, instituciju koja je prigrlila racionalistički duh Wolfa i Semlera. Još u ranim tekstovima Schleiermacher je razrađivao shvaćanje religije kao sentimenta izravne ovisnosti o beskonačnom, prema kojem je individua isključivo samoprikaz beskonačnog i njegovo pojedinačno postojanje. Sukladno tom počivanju na grudima beskonačnog, pojedinac može prekoračiti svoju prostorno-vremensku uvjetovanost odnosno "ropski bitak" Kantove transcendentalne filozofije. Na osnovi pretpostavki da je bit religije zrenje i osjećaj univerzuma, osluškivanje i prepuštanje njegovim vlastitim prikazima i radnjama, Schleiermacher je izgradio vlastiti filozofski sistem koji se temelji na uvidu u jedinstvo uma i prirode. Dok se prirodne nauke bave ozbiljenjem prirode u umu, duhovne nauke osvjetljuju tijek samoozbiljenja duha u prirodi kao temelj filozofije kulture. Prema Schleiermacheru, granična "normativna" nauka među njima je dijalektika, kao platonski razumljeno "umijeće vođenja razgovora" radi same istine. To podrazumijeva da je nauka dijaloška zajednica istraživača u kojoj naučne spoznaje dobivaju svoju provjeru i verifikaciju. Ovim je postavio pravac suvremenim teorijama intersubjektivno posredovane spoznaje i komunikacijske zajednice općenito.

Još je važnije njegovo utemeljenje filozofijske hermeneutike. Sukladno učenju Wolfa, Ernestija, Morusa i naročito Schlegela, Schleiermacher je smatrao da se svakom tekstu pa tako i Bibliji treba pristupiti kao jezično-umjetničkom proizvodu njegovih autora. Pri takvoj zadaći uspostavio je i kanon "hermeneutičkoga kruga" odnosno načelo načelo da se tekstualna cjelina mora tumačiti iz svojih dijelova (i obratno). Misija razumijevanja uvijek se nalazi u frikciji između individualno-produktivnoga i općejezičnoga, između individualnih misli i općih načela govora. S obzirom na to, Schleiermacher je razlikovao gramatičku i psihološku interpretaciju – dok se gramatička bavi razumijevanjem govora tj. time što govornik čini od jezika i njegovih elemenata, tehnička i psihološka interpretacija bave se mislima, tj. unutarnjim govorom (meditacija) i njegovim izvanjskim priopćenjem (kompozicija), te nastankom toka glavnih i sporednih misli. Tek kada se uzmu zajedno, takve interpretacije omogućuju cjelinu razumijevanja. Univerzalnost Schleiermacherove hermeneutike ponajprije je u njezinu zahtjevu za "razumijevanjem tuđega govora" uopće, čime ona postaje primjenljiva na sva područja čovjekova stvaralaštva. Od 1804. do 1807. Schleiermacher je radio kao profesor na Univerzitetu u Halleu, a 1810. bio je jedan od utemeljitelja Univerziteta u Berlinu. Jedno vrijeme obnašao je i dužnost sekretara Pruske akademije nauka. Godine 1809. vjenčao se s Henriette von Willich i 11 godina kasnije dobio sina Nathaniela čija je smrt u dobi od samo devet godina ostavila je dubok trag na Schleiermachera. Preminuo je u Berlinu 1834. od pneumonije, u 65. godini života.

Opus[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Hermeneutik und Kritik, Reimer, Berlin, 1838
  • Sämmtliche Werke, Berlin 1834–64
  • Werke in Auswahl
  • Kritische Gesamtausgabe, Berlin / New York (Verlag Walter de Gruyter) 1980
  • Monologen, Meiner, Hamburg, 1978, ISBN 378730441X
  • Über die Religion, ur. Andreas Arndt. Meiner, Hamburg, 2004, ISBN 3787316906
  • Über die Religion, 1799, 1806 i 1821. ur. Niklaus Peter, Frank Bestebreurtje i Anna Büsching, Theologischer Verlag Zürich, Zürich 2012, ISBN 9783290176266
  • Ethik (1812/13), ur. Hans-Joachim Birkner. Meiner, Hamburg 1990, ISBN 3787309713
  • Dialektik (1811), ur. Andreas Arndt. Meiner, Hamburg 1986, ISBN 3787306706
  • Dialektik (1814/15), ur. Andreas Arndt. Meiner, Hamburg 1988, ISBN 3787307214
  • Die Weihnachtsfeier. Ein Gespräch, Manesse, Zürich 1989, ISBN 3717581554
  • Hermeneutik und Kritik: mit einem Anhang sprachphilosophischer Texte Schleiermachers, ur. M. Frank. Suhrkamp, Frankfurt a. M. 1977, ISBN 3518278118 (Suhrkamp-Taschenbuch Wissenschaft, 211).
  • Bruchstücke der unendlichen Menschheit, Fragmente, Aphorismen und Notate der frühromantischen Jahre, ur. Kurt Nowak, Union Verlag Berlin, 1984
  • Pädagogik. Die Theorie der Erziehung von 1820/21 in einer Nachschrift, Berlin, de Gruyter, 2008

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]