Frane Franić
| Frane Franić | |
|---|---|
| Rođen | 29. prosinca 1912. Kaštel Kambelovac |
| Umro | 17. ožujka 2007. Split |
| Zaređen | 25. prosinca 1936. |
| Služba | splitsko-makarski nadbiskup |
| Sređivanje infokutija | |
Dr. Frane Franić (Kaštel Kambelovac, 29. prosinca 1912. - Split, 17. ožujka 2007.), hrvatski svećenik, splitsko-makarski nadbiskup i metropolit, aktivni sudionik Drugog vatikanskog koncila (1962.-1965.) i član službenih saborskih komisija.
Životopis[uredi | uredi kod]
Rodio se 29. prosinca 1912. godine u Kaštel Kambelovcu. Osnovnu školu pohađao je u rodnomu mjestu, od 1919. do 1923., a u Biskupskomu sjemeništu klasičnu gimnaziju s pravom javnosti, od 1923. do 1931. U Splitu je, u Centralnoj bogoslovnoj školi, upisao i završio filozofske i teološke studije. Za svećenika je zaređen 25. prosinca 1936. u Splitu.[1]
Godine 1938. otišao je na poslijediplomski studij u Rim, gdje je, na Papinskomu sveučilištu Gregorijani, studirao dogmatsko bogoslovlje. Godine 1941. doktorirao je bogoslovne znanosti, obranom disertacije pod naslovom De iustitia originali et peccato originali secundum I. Duns Scotum.[1]
Nakon povratka iz Rima, obnašao je razne dužnosti u Splitu. Dugi niz godina bio je profesor filozofije, latinskog i vjeronauka splitske Visoke bogoslovne škole, kapelan zatvora Sv. Roka (1941.-1943.), prefekt u Sjemeništu (1942.-1945.), knjižničar u malom Sjemeništu te podravnatelj i ravnatelj Centralnoga bogoslovnog sjemeništa (1945.-1956.).
Posvećen je za pomoćnog biskupa 17. prosinca 1950. godine i otada je djelovao kao generalni vikar. Godine 1954. zaređen je za splitsko-makarskog biskupa. Kada je papa Pavao VI. bulom Qui vicariam od 27. srpnja 1969. godine uspostavio Splitsko-makarsku nadbiskupiju i metropoliju, Franić je uzdignut na čast rezidencijalnog nadbiskupa i metropolita.[2] Na čelu Splitsko-makarske nadbiskupije ostao je do umirovljenja, 16. listopada 1988. godine.
Uoći početka Drugog vatikanskog sabora bio je član Teološkoga pripravnog povjerenstva (1960.-1962.), a na Saboru je bio član saborskoga Doktrinarnog povjerenstva (1962.-1965.). Po završetku Sabora bio je vanjski član rimske Kongregacije za sakramente i bogoštovlje (1968.-1973. i 1975.-1980.) i Kongregacije za proglašenje svetaca (1975. do 1985).[1]
Kao splitski nadbiskup, sazvao je u Splitu pedeset i petu splitsku sinodu (1986.-1987.), a tekstove sinode objavila je Crkva u svijetu pod naslovom "Crkva danas i sutra".
Godine 1953. obnovio je "Vjesnik Splitsko-makarske (nad)biskupije", surađivao je u brojnim časopisima i novinama, a objavio je: doktorsku disertaciju De iustitia originali et peccato originali secundum (Rim, 1941.), skripta Povijest filozofije (Split, 1967. i 1972.), knjigu Putovi dijaloga (Split, 1973.), svoje saborske govore Interventus in Concilio Vaticano II (Split, 1975.), zbirku božićnih, korizmenih i uskrsnih propovijedi, poruka i poslanica, pod nazivom Bit ćete mi svjedoci (Split, 1996.), knjigu Crkva, stup istine - Uspomene na moje doktrine i na djelatnosti u II. vatikanskom saboru (Split, 1998.), knjige Putovi dijaloga (Split, 2000., pretisak) i Putovi dijaloga 2. (Zagreb 2001.).
Kratko vrijeme tajnikom mu je bio don Većeslav Šupuk.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 „Preminuo nadbiskup Frane Franić - katolici.org”. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-05. Pristupljeno 2013-05-09.
- ↑ Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 19.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kod]
- Preminuo nadbiskup Frane Franić - katolici.org Arhivirano 2016-03-05 na Wayback Machine-u
- Frane Franić Arhivirano 2018-11-24 na Wayback Machine-u
| Prethodnik: | Splitsko-makarska nadbiskupija | Nasljednik: |
| Kvirin Klement Bonefačić (1923. - 1954.) | Ante Jurić (1988. - 2000.) |
